Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (111): Četvoro humanista (1)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

ČETVORO HUMANISTA (1)

  1. U novembru prošle godine, humanistkinja Svetlana Broz je od televizije FBiH pismom tražila da reprizira Radončićev film Heroj našeg doba i da ga zatim komentira humanista Slobodan Pejović. Namik Kabil, urednik dokumentarnog programa, pristao je i pismom joj predložio da se, nakon reprize, upriliči debatna emisija u kojoj bi, pored Pejovića i Brozove, učestvovali autor i svjedoci iz filma, našto je Svetlana odgovorila da ona i Pejović povlače svoj predlog.
Slobodan Pejović foto recom

Pandur Pejović je petnaest godina u penziji i nikad se ničim nije istakao, a jebo Crnogorca koji ničim nije zadivio svijet, za koji se matrak rodio, zato je odlučio da se prometne iz hapsitelja u spasitelja bošnjačkih izbjeglica, ali je odbio da u Radončićevu filmu komentira svoju ulogu u deportacijama, a odbio je i dva javna poziva Darka Šukovića, urednika Žive istine, da se u studiju TVIN suoči sa svjedocima iz tog filma, nakon čijeg je prikazivanja Pejović za Dnevne novine izjavio da će za nekoliko dana organizovati konferenciju za novinare. I slagao. Ne čudi me. U Crnoj Gori ima izreka: da nema laže, ne bi bilo ni svijeta.

  1. Humanista Šerbo Rastoder, koji je Pejoviću uručio i obrazložio nagradu Rifat Burdžović Tršo, u Vestima veli: ”Svetlana Broz je tragajući za ’dobrim’ ljudima u posljednjem ratu napisala predivnu knjigu ‘Dobri ljudi u vremenu zla’ koja je svojevrsno svjedočanstvo o tome da su ljudi, nezavisno od nacionalnog, vjerskog i ideološkog opredjeljenja podjednako spremni za ‘dobro’ koliko i za ’zlo’. Dakle, niko unaprijed nije predodređen za jedno ili drugo, ali pamćenje jednog ili drugog nam omogućava da izaberemo svoje ‘junake istorije’.”

Iz te “predivne knjige“ za svog “junaka  istorije“ izabrao sam humanistu Ismeta Đuherića koji je, “nezavisno od nacionalnog, vjerskog i ideološkog opredjeljenja“, dao sve od sebe da iz Bosne i Hercegovine ne iščeznu Srbi kojima se u prošlom ratu “ponovila 1941. godina“, kako je na mjerodavnom mjestu, to jest na Palama, kazao još mjerodavniji istrebljivač Bošnjaka koji se nakon rata iščaurio u vidara pomoću bioenergije i sveca koji “tihuje“ po uzoru na Jovana Lestvičnika.

Ilustracija

Ja i moji bošnjački prijatelji i znanci prištimo se od ove “predivne knjige” u kojoj je Titina unuka Svetlana, “nemoralna humanitarka”, kako ju je nazvao njen sin, izjednačila Šerbove Bošnjake nad kojim je počinjen genocid i Srbe koji su genocid počinili. Prištimo se, jer nam ne ide pod kapu da su i prvi i potonji u ratu bili ”podjednako spremni za ’dobro’ koliko i za ’zlo’”, ”nezavisno od nacionalnog, vjerskog i ideološkog opredjeljenja”. I niko od nas ne može da ne prezire autorku tog “predivnog“ djela kojoj je prezime i to što “ima iste oči kao njen djed” bilo dovoljno da omađija bosanske brave, a potom da na ljudskoj nesreći mlati pare: ako Brozovu potražite na internetu, otkrićete da nema đe nema te dobrotvorke koja je 1999. došla da nam objasni šta nam se u ratu dogodilo, čak je u očima rulje postala neka vrsta junakinja nedavne beha istorije.

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (110): Pelivansku vještinu kenjcu pod rep (2)

Komentari

avatar