Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (109): Pelivansku vještinu kenjcu pod rep (1)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

PELIVANSKU VJEŠTINU KENJCU POD REP (1)

  1. Koka Pavlović, koji danas dilikće u četničke diple, biće upamćen po tome što je Andreja Nikolaidisa, jednog od najboljih pisaca u Crnoj Gori, proglasio teroristom, i po onom što smo o njemu rekli u ovoj knjizi, pa se mora dodati: taj se nesoj od 24 karata imao rašta i roditi. A kad je novinar od Šerba Rastodera tražio izjavu o Kokinom napadu na Andreja, Splačina je rekao: “a ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne…“ Umjesto jednom, rekao je 24 puta “ne“. Nikad Šerbo nije pisnuo ni jednu protiv četnika.
Koča Pavlović – “Koka” – tako ga u romanu “Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) nazivaju autori Marko Vešović i Šeki Radončić

 

2. U filmu Heroj našeg doba Šeki studentima veli: “posao novinara istraživača je posao psa tragača“. Na osnovu onog što sam za po godine saznao o njemu dodajem: taj tragač je obučen za nalaženje droge. Ne znam kako dva mafijaša iz Vesti vjeruju da mogu protiv književne riječi koja je strogo dokumentirana, zahvaljujući Šekiju. Ne vjeruju da mogu: čekaju da gromovi stanu! Ali im obećavam: nakon izlaska ove knjige dvojac Gusinjaca, rođenog i počasnog, proradiće kad ta dva kriminalca pokušaju da se dignu iz mrtvih. Ostaće bez svega, osim love i slobode. Prvu im neće niko uzeti, a potonju može državna tužiteljica, akobogda. Inače, da smo vjernici, kazali bismo: Bog nam je svjedok da bismo bili srećniji no iko kad bismo mogli pisati pohvalno o toj dvojici šibicara i njinim bizama. Ali nismo vjernici: Bog nas nikad nije pripustio k sebi. Cipele su vam, veli, kaljave i nema smisla da njima gambate po mojim persijanerima. Ali kritiku uvaženog profesora Milana Avetinje djelimično smo prihvatili: kad neko iz toga krda besprizornih dobije nogom tamo đe je najdeblji, trudićemo se da to činimo što prijateljskije.

2. Radončić mi je na telefonu pročitao tužbu protiv Šerba Splačine, i, nakon dramske pauze, kazao: “Splačina je splačina“. “To nije sasvim precizno rečeno“, velim. “Kad se govori o  tom plaćeniku režima, jezik ne smije ostati zatvoren u krug, treba ga otvoriti u beskraj: Splačina je Splačina je Splačina“. Ovo nije moje iznašašće već parafraza čuvene rečenice Gertrude Štajn: “Ruža je ruža je ruža“. Jedan od dokaza da su Montenegrinjci primitivniji od ostalih Jugovića jeste i to što su trpjeli i još trpe Miška Kesedžiju, Goveče Sa Krštenicom  i njine kerove među kojim je Splačina bio najugledniji prije no što smo njim obrisali patos. Blez Sandrar u jednoj pjesmi govori o “urođenicima koji ne sklanjaju sa svog puta prepreke, / čak ni sa staza najviše zakrčenih“. Ako ništa, Montenegrinjce će naša knjiga upozoriti da je dokaz neciviliziranosti to što su se pomirili s javnošću koja je bila zakrčena ološem iz Vesti i Monitora.

3. Sudu časti Univerziteta CG Živko Andrijašević je podnio tužbu protiv Šerba Rastodera “zbog toga što mi je na sjednici Studijskog programa Istorija, održanoj 01. juna 2011. godine, pred većinom kolega i trojicom predstavnika studenata, uputio niz klevetničkih, uvredljivih i neprimjerenih kvalifikacija“. U obrazloženju tužbe Živko kaže: “Na sjednici Studijskog programa, prof. dr Rastoder je, u svojstvu predsjedavajućeg, za potpisnike prijedloga da koleginica Nada Tomović bude novi rukovodilac Studijskog programa, među kojima sam bio i ja, rekao da su ’većinom kreteni’, dok je lično mene optužio da manupulišem ljudima i da sam ’član mafije’. Ovakvim konstatacijama, izrečenim pred kolegama i studentima, prof. dr Rastoder je grubo povrijedio moje lično i profesionalno dostojanstvo, te na osnovu Kodeksa akademske etike (dio III, Odgovornost prema kolegama, dio III), koji sadrži odredbu: ’Akademsko osoblje dužno je poštovati lično i profesionalno dostojanstvo svih zaposlenih na Univerzitetu’, tražim od Suda časti Univerziteta Crne Gore da identifikuje moralne aspekte djela, sprovede postupak i donese odgovarajuću odluku.

Uz Tužbu, Sudu časti predlažem sljedeće dokaze i svjedoke:  1. Zapisnik sa sjednice Studijskog programa Istorija, održane 1. juna 2011. godine. 2. Pismo koje sam uputio prof. dr Šerbu Rastoderu u znak protesta zbog iznesenih kleveta. 3. Svjedoci: 1. Mr Dragutin Papović, sekretar Studijskog programa 2. Mr Adnan Prekić, saradnik u nastavi 3. Prof. dr Nada Tomović 4. Mr Sait Šabotić, saradnik u nastavi 5. Prof. dr Marko Višić.

Evo i Andrijaševićevog pisma koje je 20. 6. 2011. poslao Šerbu: “Poštovani kolega Rastoderu, ovim pismom želim da iskažem svoj protest zbog Vašeg ponašanja na sjednici Studijskog programa Istorija, održanoj 1. juna 2011. godine. Pred većinom naših kolega i trojicom predstavnika studenata, Vi ste, predsjedavajući sjednicom, uputili svojim kolegama niz neodmjerenih, neprimjerenih i neistinitih kvalifikacija.

Ilustracija

Za kolege koje su svojim potpisima podržali prijedlog da prof. dr Nada Tomović u narednom periodu bude rukovodilac našeg Studijskog programa, rekli ste da su ’većinom kreteni’, da su ’izmanipulisani’, te da su svoju podršku koleginici Tomović iskazali ’džukački i seljački’. Mene ste optužili da sam ih instruirao, da njima manipulišem i da sam ‘član mafije’. Sekretara našeg Studijskog programa, kolegu Papovića, nazvali ste ‘šefom mafije’. Mislim da se na ovaj način ne može voditi komunikacija na sjednici Studijskog programa, niti se ovakvim proizvoljnim i uvredljivim kvalifikacijama univerzitetski nastavnik može obraćati svojim kolegama. Zbog toga smatram da ste svojim ponašanjem ugrozili dostojanstvo naše institucije, tim više što ste sve ove kvalifikacije izgovorili u prisustvu studenata. Nadasve, uvredama i insinuacijama upućenim meni, javno izrečenim pred brojnim svjedocima, ugrozili ste i moj lični i profesionalni integritet, zbog čega ću biti primoran da ga zaštitim na uobičajen i civilizovan način. Reći jednom univerzitetskom nastavniku, pred kolegama i njegovim studentima, da je član mafije, za mene je ozbiljan prestup.

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (108): Braća rođena (2)

Komentari

avatar