Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (105): Mitingaševa ćurka (1)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

MITINGAŠEVA ĆURKA (1)

Kad je izašao moj tekst o njoj u Pobjedi, Milena Kerović je na fejsbuku Igora Lukšića, vrsnog pjesnika i lošeg premijera, objavila link tog teksta i poruku: “Molim vas, uzmite kraću pauzu u svom gustom rasporedu, pročitajte pa mi odgovorite: Mislite li zaista da ‘tržište treba da reguliše’ gadosti i uvrede koje Vešović, i njegov povremeni saradnik Šemsudin Radončić, nesmetano i već duže vrijeme iznose o novinarima, urednicima i vlasnicima Monitora i Vijesti ali i drugim kritičarima režima, u državnoj  novini  koja ne zavisi od tržišta nego od našeg i novca crnogorskih građana? Ili mislite da samo one koji glancaju sliku režimu treba prepustiti tržištu, a ostale i među njima građanina Igora Lukišća treba zašititi od zloupotreba medija? Ili je drukčije kad medije upotrebljava vrh vlasti?“

Milena Perović Korać – “Kerovićka” – -tako je nazivaju u romanu “Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

U sukobu s nama, bize Miška Kesedžije u nedostatku agrumenata pribjegavaju javnim pritužbama. Radončić je Koki Pavloviću, Milanu Avetinji i Mitingašu iz Godočelja poslao po jednu SMS poruku koje je Kesedžijina crna trojka proglasila prijetećim, jer te medijske siledžije, kad lupaju po drugima, imaju kožu deblju nego nosorog, a osjetljivi su kao princeze na zrnu graška kad počnu dobijati po prknu, zato su u saopštenju za medije od državnog tužilaštva i međunarodne javnosti tražili zaštitu. Tužilaštvo je odgovorilo da u tim porukama nema prijetnji, što znači da su pojeli govno, ni prvo ni potonje. I Šerbo Splačina, umjesto da pobije ono što smo o njemu pisali, sa tv Vesti pozvao je “Krivokapića i Đukanovića da vide šta im radi vladin dnevni list, koja je to mržnja prema jednom narodu, koji je to rječnik, koja je to novina, da se ne bi zastidio ni pokojni Vidoje Konatar“. Ni Mitingaševa lažljivica nije imala čim da odgovori na moj tekst, pa je Lukšiću, koga brka s Lukašenkom, poslala pritužbu. Ali pođimo redom.

  1. a) Ni jednom od Kesedžijinih kerova na koje smo digli hajku nikad nije bila ni u peti a kamoli u pameti namjera da pobiju bar jedan pasus iz dvjesta strana koje smo o njima objavili, jer se ne mogu pobiti činjenice koje su ih lišile “njušnog dijela tijela“, kako reče Gogolj u priči Nos. U kojoj je još kazano: “bez nosa je čovjek, vrag bi ga znao šta: niti je ptica, niti građanin – naprosto zgrabi ga pa ga baci kroz prozor“. Ni Milovoj plaćenici Mileni Kerović, koja nije samo Mitingaševo piskaralo već i gospoče, nije bilo ni na kraj pameti da pobija bilo šta od onog što smo kazali o njoj, njenim kolegama i gazdama: sa visina svoje otmjene praznoglavosti, tih dvjesta strana nakrcanih činjenicama prekrižila je sa dvije riječi: “gadosti i uvrede“. Napisali smo, dakle, dvjesta strana “gadosti i uvreda“ i postavili evropski, možda i svjetski rekord koji ko zna dokad neće biti oboren. Pošto je Kerovićka gluha, kao ostale Miškove bize, svojevoljno gluha, kao zmija Svetog Avgustina, pročačkaću joj uši: točno je da smo u Pobjedi objavljivali i gadosti, ali Kerovićka laže da ih izmišljamo, tvorci tih gadosti su njeni jarani i pretpostavljeni koji nisu pobili ništa od svega što smo o njima kazali. A glede uvreda ponoviću: još od mladosti vjerujem, skupa sa Nikolajem Černiševskim, da borba za dobro nije moguća bez vrijeđanja zla.
Ilustracija

2. b) Pošto nisam dovoljno upućen u to ko od čega živi u Crnoj Gori, na Kerovićkinu tvrdnju da je Pobjeda “državna  novina  koja ne zavisi od tržišta nego od našeg i novca crnogorskih građana“, uzvraćam citatom iz Kusovčevog odgovora Milovoj plaćenici koja je rekla da se “Pobjeda i RTCG finansiraju iz budžeta, parama crnogorskih građana“, a Kusovac uzvratio: “Pobjeda se ne finansira iz budžeta (za razliku od Monitora koji stotine hiljada eura godišnje dobija iz stranih budžeta). Zaposleni u Pobjedi plate zarađuju, i dobijaju ih sa pet mjeseci kašnjenja. Sada čekaju julsku“.

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (104): Vlada u sjenci (2)

Komentari

avatar