Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (100): O Mileni Kerović i osnivanju Vijesti

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

O MILENI KEROVIĆ I OSNIVANJU VIJESTI

  1. Javlja nam se prijatelj mejlom: “A u ruke Marku i Šekiju svaka riječ biće ubojita, a kamoli ona krštenica Ivanović Željka iz Ribnice. Vaš tekst zaslužuje nagradu Ostroške zlatne mošti za esejistiku. Treba uvesti godišnju nagradu za najljepšu sahranu u novinskom tekstu“.
Milena Perović Korać – “Kerovićka” – -tako je nazivaju u romanu “Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

2. I Mitingaš je pao kurcu za uši: kao Kesedžija, šilje nam na megdan Milenu Perović-Korać, danas ljutu antimilovicu, a juče, pogodili ste, Milovu plaćenicu. To je kolegama iz Monitora Kesedžija objasnio ovako: “Treba uzimati pare od režima, tako slabimo režim“, što može biti dalekovido i neće me čuditi ako se pokaže da je Milo sebi presudio kad je parama režima osnovao Vijesti. Evo sažetak onog što Srđan Kusovac u feljtonu Kako je nastala medijska imperija kaže o osnivanju Vijesti: bez te priče, ključne u ovoj knjizi, nećete shvatiti kako su proleteri za deceniju postali milioneri i u javnosti zaveli zulum.

Monitorovci su dugo sanjali o osnutku dnevnog lista koji bi donosio veliki novac i politički uticaj. I u vrhu vlasti je krajem 1996. odlučeno da se krene u obnovu državne nezavisnosti. Prvoj grupi falila je logistika, ponajprije novac, a drugoj ljudi koji će iznijeti projekat independističkog dnevnika, a kako nije bilo uzajamnog povjerenja, trebalo je naći ličnost koja će omogućiti prve kontakte a da joj obje strane vjeruju, i odabran je Svetozar Durutović. Zatim su na obje strane traženi ljudi kadri da prevladaju početno nepovjerenje, jer dvije grupe osnivača godinama su puhale u različite duduke: iz najužeg kruga Milovih saradnika izabran je Goran Rakočević, a na drugoj strani Ljubiša Mitrović, najveći profesionalac, dovoljno operativan, a da pri tom nije ostrašćen i da umije raditi držeći jezik za zubima.

Njih dvojica, uz druge, manje bitne ličnosti, početkom 1997. sastali su se u državnom objektu Vila Gorica, gdje je uglavljeno da se odmah osnuje dnevni list, a određeni su i zadaci svakog od učesnika sastanka. Miodrag Vlahović, pravni savjetnik ekipe Monitora, kasnije ministar inostranih poslova i ambasador u SAD, bio je novinama kum: predložio je da se zovu Vijesti. Odlučeno je i da ličnost koja će se najviše pitati pri uređivanju novina bude najbliži Milov saradnik Milan Roćen. Novac je izdvojio Đukanović. Vlast nije zanimalo vlasništvo u novom mediju, dovoljno joj je bilo da objavljuje što joj odgovara: kritika Miloševića, priča o nemogućnosti opstanka kvalitetne zajednice sa Srbijom, otvaranje crnogorskih tema u koordinaciji s političkim vrhom, međunarodne aktivnosti crnogorskog rukovodstva, ćutanje o temama koje mogu kompromitovati Crnu Goru i njen politički vrh.

U taj “nezavisni medij“, koji je od početka miljenik i poluga vlasti, slivale su se informacije iz svih segmenata establišmenta: Vijesti “saznaju“, Vijesti “otvaraju teme“, Vijesti “analiziraju“, uvijek u skladu s maticom državne politike. Godinama. Nosioci najviše vlasti redovno se keze s naslovnih strana, a niži državni službenici trkaju se ko će prije izići u novom mezimčetu. U službu “nezavisnog“ lista stavljeni su brojni državni resursi, a u redakciji sjede oni iz vrha vlasti “peglajući“ informacije Vijesti koje su u prvih nekoliko mjeseci tiskane u štampariji državne Pobjede. Za nešto više od godinu dana državne-nezavisne Vijesti postaju najprodavaniji dnevnik: u tom okupljalištu uglednih javnih ličnosti se pažljivo, u skladu s državnom politikom, kanališu stavovi starih pobornika nezavisne Crne Gore, srećnih što su dočekali “svojih pet minuta“.

U dane NATO-bombardovanja, Vijesti  i Monitor bukvalno srastaju s vlašću: novinari i urednici imaju policijsku pratnju, čak vlast, krijući od Vojske, ispaljuje u inostranstvo nekoliko novinara i urednika Vijesti i Monitora. Recimo Miška Kesedžiju. Kome su Talijani (kao Lalićevi Brzaci bivšem švapskom špijunu Ignjatu Magiću kad se nakon bombardovanja Beograda pojavio u Andrijevici) kazali: “Mora da ti je bilo vruće tamo otkud si nam doletio!“ Milo je znao: ako se zarati i Kesedžija pogine, u Crnoj Gori više neće ostati ni jedan nepopravljivi idealista.

Pa čestitke vlasti upućene Vijestima. “Direktoru, novinarima i svim zaposlenim u nezavisnom dnevniku Vijesti najsrdačnije čestitam prvu godinu izlaženja vašeg lista. Iskreno se nadam da ćete i ubuduće, kao i do sada, doprinositi istinskom i potpunom informisanju javnosti“, kaže Svetozar Marović. Čestitke slične sadržine  upućuju predsjednik Vrhovnog suda Ratko Vukotić, ministar inostranih poslova Branko Perović, predsjednik Privredne komore Vladimir Vukmirović, ministar industrije, energetike i rudarstva Vojin Đukanović, ministar sporta Slavoljub Stijepović, potpredsjednik Skupštine Rifat Rastoder, predsjednik Matice crnogorske Božina Ivanović, predsjednik SDP Žarko Rakčević, direktor RTVCG Goran Rakočević, kolektiv TVCG i njen glavni urednik Velibor Čović,  glavni urednik III. programa Rade Vojvodić, Mojaš Radonjić, Šerbo Splačina i tako dalje. Dodajmo da je u prvih nekoliko godina izlaženja novinarima i radnicima Vijesti režim plaćao socijalno i zdravsteno osiguranje i da je za 250 000 eura otkupio knjige koje su uz Vijesti prodavane. Tikve koje je s Kesedžijom sadio sad se Đukanoviću o glavu razbijaju.

  1. Vratimo se Mileni. Koja služi kao ker Mitingašu, Milovom plaćeniku koji služi kao ker Kesedžiji koji je bio ker Milov. Dakle, kerovog kera ker. Kerovićka u Monitoru kaže: “U Pobjedi je objavljeno da se policajac kojem je urednik Monitora Veseljko Koprivica prijavio da ga je bez povoda u Podgorici verbalno napao Šemsudin Radončić, tome smijao“. Odmah se vidi da je Kerovićka s odlikom završila Mitingaševu školu bestidnog laganja: u prijavi je Koprivica “rekao da mu je Šeki zaprijetio iz taksija: ‘Prebiću te, ubiću te, zapamtićeš me za sva vremena’“, a “kad je inspektor Veselin Radetić pročitao Veseljkovu prijavu, Šeki je rekao da laže: ‘Takva budalaština iz mojih usta ni u snu ne bi izašla. Kako će me neko koga ubijem pamtiti do kraja života? To je moglo izići samo iz glave nepismenog novinara i ober lažova’. Inspektor se nasmijao“. Kako vidite, nije se smijao Veseljkovoj prijavi već Šekijevoj rečenici: kako će ga ubijeni pamtiti do kraja života? Ako su joj svi tekstovi ovakvi, bolje bi bilo da muze krave. Ili misli da ona i njena bratija još određuju šta je istina pa može nekažnjeno lagati? Ili ne može da ne laže, jer, ko se tim đavolom zadoji, “obešta se njemu dovijeka“, rečeno je na mjerodavnom mjestu.

Kerovićka kaže: “Državna Pobjeda se već duže vrijeme obračunava s kritičarima režima, ne birajući sredstva, izmišljajući gadosti i riškajući po privatnosti vlasnika, direktora, urednika i novinara Monitora i Vijesti“. Prava Mitingaševa novinarka! Slijepa je za brdo činjenica koje vele da su vlasnici, direktori, urednici i novinari Monitora i Vesti obična ološ u koju ide i Kerovićka. Toliko su opasni ti “kritičari režima“ kojim smo otkinuli nos između očiju, toliko je opasna moračka kurvetina u hlačama, ili, Darinkinim jezikom, raspadenica, da se Pobjeda s njima obračunava na 300 strana! Sprdamo se s vama, na vaš račun zabavljamo čitaoce, gđo Kerović. Objavljujemo i gadosti, ali lažete da ih izmišljamo, tvorci tih gadosti su vaši jarani i pretpostavljeni koji nisu pobili ni jedan pasus od onog što smo o njima objavili.

Mitingaš je mjesecima u Monitoru prozivao Šekija zbog brata Fahra, a supruga Marina mu radi u Milovoj firmi. Mitingaš je nabrojio šta u svojoj “privatnoj državi“ Milo ima privatno, a zaboravio privatnu Marinu Kočan. Prozivao je Šekija i zato što se Fahro slikao s Mugošom, a njegov brat od strica Hamdo Kočan, funkcioner Milove stranke, Mugošina je desna ruka. Kad se Milo i Fahro slikaju u restoranu, to je dokaz da Šeki radi za Mila, a kad Kesedžijina sestra Milka radi kao zamjenik ministra finansija, to je dokaz da je Miško antimilovac. “Sad će Miškova sveta krava“, rekao sam, “u Monitoru da zakojeviteza: Šeki dira u svetost moje privatnosti i svetost moje porodice“, jer “Kesedžiji, Govečetu i njinim bizama pripada neotuđivo pravo da pljuju po tuđim porodicama“. Što se obistinilo, ali nije zajaukao Mitingaš već je zadužio kera u raši da kaže: “Pobjeda riška po privatnosti vlasnika, direktora, urednika i novinara Monitora i Vijesti“. Goveče Sa Krštenicom ne riška po privatnosti kad u Vestima objavi stenogram Milovog razgovora s ljubavnicom nego mi pričom da je Kočan od redakcije Monitora napravio jebarnik.

Kerovićka još veli: “Budući da je Pobjeda državna, logika je neumoljiva: to je obračun režima s neistomišljenicima“. Kerovićka je dio ekipe novinara, urednika i vlasnika Monitora, Vesti i tv Vesti koja je ućutkala sve  neistomišljenike: slomili su svakog ko im se suprotstavio, ali su se zeznuli kad su na Šekija digli hajku u kojoj im je, mislili su, sve dozvoljeno, zato knjigu u kojoj lemamo te bitange Kerovićka zove “obračun režima s neistomišljenicima“, da li zato što je ćurka, ili joj je to navika iz dana kad je u Monitoru mogla reći šta joj prdne na pamet a da joj niko ne odgovori, ili je riječ o smjesi ćurke i siledžije? Od Mitingaša dobila zadatak da udari po nama udarajući po Pobjedi, a pošto ne može pobiti ništa od onog što smo napisali, na laganje je unaprijed osuđena. Lagala po zadatku, kažnjena po zasluzi.

Kerovićka zalud kuša da Pejovićev leš podgrije: “Model izvrtanja stvarnosti je priča Slobodana Pejovića, penzionisanog policajca iz Herceg Novog koji je po svojoj savjesti prvi progovorio o zločinu deportacija bosanskih izbjeglica“. Tom polupismenom škrabalu se omakla istina: Pejovićeva priča u filmu Karneval zbilja je klasičan “model izvrtanja stvarnosti“, jer bi savjest tog policajca muha na krilu ponijela, a njegove laži ne bi dorat. “Pejović je u režiji režima od heroja pretvoren u zločinca, najodgovornijeg za taj zločin“, veli Kerovićka, koja je od tog režima dobijala pare, a sad je komesar za moral, ali je toliko bezočna da sam prisiljen reći: što lažeš, jebo te onaj ko te vajmoco, da je Šekijev film Sloba pretvorio u najodgovornijeg za zločin? Preživjeli svjedoci su u filmu dokazali da je Slobo lažac, sestra tri ubijena brata Rikalo optužila ga da ih je on uhapsio, i Slobo je prestao biti “Čojska i Sojska“, a sud će reći koliko je odgovoran  Pejović koji je bio inspektor za POTRAGE.

Ilustracija

Na kraju kaže: “Autor filma Karneval Šemsudin Radončić je u svom novom filmu Heroj našeg doba Pejovića, heroja svog prvog filma, predstavio kao zločinca“. Kerovićka prvo veli da je film režirao režim, potom dodaje Šekija: trebaju joj dva režisera kako bi prvog optužila da je Slobu proglasio  najodgovornijim za zločin, a drugog da je svog heroja predstavio kao zločinca. Papljani bi rekli: ¨Milena je ka vrana na dva koca, a treći zna se đe joj ide“. Ta još vjeruje da Monitor ima tapiju na istinu, stoga joj se jebe što je film gledalo sedamsto hiljada ljudi u BiH  i sto hiljada u CG, i dalje misli da kao istina važi ono što Mitingašev ker u raši laje: “stvarnost“ je ono što je Slobo lagao u Karnevalu, a “izvrtanje stvarnosti“ je ono što su preživjeli svjedoci o Pejoviću kazali u Heroju našeg doba. Kerovićki bih kupio šal, ali pamet ne mogu. Šeki u Karnevalu nije Pejovića predstavio kao heroja nego se tako sam predstavio pendrekaš koji se u filmu od 71 minute pojavljuje minut i po, stoga tu gusku upozoravam: to je film o deportacijama, a ne o Pejoviću. Samo je križanac tuke i dahije mogao cio film svesti na trenutke u kojim je inspektoru za POTRAGE vlastita moralna veličina važna koliko i deportacije, ako ne i važnija. Mitingašev ker u suknji, za koga u filmu Heroj našeg doba ne postoje SVJEDOCI, zalud kuša da Sloba vrati iz mrtvih ko Hrist Lazara.

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (99): Miškov letak i Željkova krštenica (2)

Komentari

avatar