Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu) (42): Kurvanje s Amfijem (2)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

Kurvanje s Amfijem (2)

Taj nabraja šta sve Milo ima: “privatna banka, privatna Vlada, privatno partijsko predsjedništvo, privatna Vesna Medenica. I, pride, čitava armija intelektualaca na usluzi i sva sila medijskih agenata. Koliko je tamo naših prebjega – strah da te uhvati. Dobro je Monitor i živ u čije je ruke padao“. Jebača iz Godočelja upozoravam da je Monitor davno pao isključivo u Don Lupežove i Kočanove ruke i da su ga oni pretvorili u bilten moračkog kradljivca međunarodnih donacija, otimača dionica i utajivača poreza. Danas se ne proda ni 500 primjeraka Monitora, veli nam prijatelj, a da Kočan gazdi Mišku nije bio slijepo poslušan, Monitoru ne bi otkazali vitalni organi, mada će ko zna još koliko biti priključen na aparate. Javnost zna da je Kočan zbog svog pobra Slobe Pejovića otjerao Šekija iz Monitora. Podsjećam ga i da je Monitor prekinuo moju polemiku s doušnikom Jevremom. Don Lupež nije dao da odgovorim na Žbirov posljednji povraćak u CKL: dogovorili se da se polemika prekida pod uslovom da  Jevremova bude zadnja. Pa o kakvim “prebjezima“ vreči godočeljski jarac koji misli da u javnosti pali ono čime je u Monitoru omađijavao svoje privatne koze?

  1. Kad je prekinuo polemiku, Don Lupež je rekao: “Vešović Brkovića zove Milovim uvlačiguzom, a to nije naš stil!“ Nakon 6 ili 7 tekstova sjetio se da sam ga u prvom nazvao Milov uvlačiguz i zbog mog niskog stila polemiku obustavlja. Nisam zaboravio ni tekst iz CKL u kojem je Ješo opalio Miškovog oca: nisam ga shvatio, činilo se da je šifriran, da ga mogu razumjeti njih dvojica i nevelik broj upućenih, pa sam se raspitao o čemu se radi i rekli su mi da je Šjor Lupežov babo bio udbaš koji je određivao ko će na Goli otok. Ispod imena sumnjivih iscrta krst: ako stavi “magareće uši“ na kraju lijevog kraka krsta, taj nije ibeovac; ako isti znak stavi na kraju desnog kraka, taj ide na Goljak. Znaci na kraju gornjeg i donjeg kraka govorili su da stvar još nije čista. Ako je ovo tačno, ne čudi me što je Lupež-beg prekinuo lemanje Žbira i, vele, za duševne patnje koje sam mu nanio isplatio mu 20 000 eura, što je vjerovatno ako se sjetim da je Ješo sad zakletva Lupežu i Željku Govedu. I prirodno je da se sin udbaša i sin milicajca kunu bivšim udbinim saradnikom.
Miodrag Perović – “Don Lupež” – tako ga u romanu “Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu) nazivaju autori Marko Vešović i Šeki Radončić

Da ne objavi moj zapis o naškom fašizmu Kočanu je očito naredio gazda Miško, onda Vujanovićev jaran, a pošto ne znam je li još, molim šefa Milove udbe da mi pošalje izvješće o njima. Prije nego što je postao predsjednik, Filip je bio ministar pravosuđa, pa policije, i stalno u sudstvu imao jak uticaj preko brata Dejana, predsjednika Advokatske komore Crne Gore, i supruge Svetlane koja godinama obnaša najviše sudske funkcije, a Ser Lupež, mada glumi intelektualca, biće intelektualac kad nestane petka u nedjelji, jer je proračunati morački seljak koji se u susretu s ljudima vazda pita: za šta mi ovaj može valjati?

  1. Vujanović neumorno ponavlja da je Amfi jedini “kanonski priznat“, a pošto je legalist, veći i od Voje Kalašnjikova, živ ne bi protiv crkvenog kanona, mada je pop Risto pojao aktaiste četničkim kanonadama, 20 godina se upinje da nam nametne Savin Nomokanon,zločince kanonizuje u svece, crnogorsku naciju zove komunističkim kopiletom i od krsta kuša da napravi krstaču na grobu svega crnogorskog. Njemu Đašo sjedi pod kamilavkom i na sve ono ga nagovara. Možeš biti svaštočinja, a od Riste nema većeg među troprstim mantijašima, ali ako si “kanonski priznat“, Filip će te poštovati, čak će pečobrazno lagati da Amfi “nikad nije negirao crnogorsku naciju“.
  2. Znam da se vlast odavno kurva s popom Ristom i da Montenegrinjci najveće gadosti čine iz najviših, iz državnih razloga, stoga, kad je Lukšić rekao kako vjeruje Amfiju da je njegova crkva nadnacionalna i da u njoj mora biti mjesta za sve, ne samo za Srbe, nisam bio razočaran. Jer nisam bio očaran. Ni igorima ni neigorima, niti ičim u zemlji koju bi dobra žena mogla prepišati a gadluka u njoj ima za svu Evropu. I ne bojim se za zdravlje ni onim što Nezavisnu brane, ni onim što bi joj punuli u čorbu, a koji tabor ima više baraba, to bi mogao reći ko drugi, ne Marko Darin. I znam da se, osim njene nezavisnosti, u njoj nema šta braniti. A Pisma iz Sarajeva, mada merak s kojim ih pišem opravdava njihov nastanak, zaludna su kao Špijun iz Priperah i dvije knjige o Crnoj Gori koje imam u kompjuteru: ni od jedne, znao sam unaprijed, nema fajde, osim što mi se, kad sam ih završio, činilo da je malo podnošljiviji ovaj guravi svijet.

A tebi, Igore, koji vjeruješ Amfiju, mada 20 godina zilja izmozga da Crnogorci ne postoje, tebi i Nezavisnoj čestitam Nadsrbina Ristu na tronu Sv. Petra Cetinjskog koji je govorio: “Nema jeftinijeg naroda od Crnogoraca.“ Nek vi je pop Risto, stoput veći bezbožnik od mene ateiste, sretan i dugovječan i daboga nadživio i tebe i tvoje ministre.

Nauk u koji me Darinka upućivala bio je prost: voljeti što pravi ljudi vole, mrzjeti što pravi ljudi mrze, prezreti što pravi ljudi preziru, mada je pravih malo. Učila me moralu manjine, a sin strijeljanog ibeovca i jest bio manjina, što je i danas. Taj manjinac, da ima kome, kazao bi: za prezir je premijer koji vjeruje popu koji se na Hristov nauk sto puta popišo. Crna Gora je ostala ista ona zemlja kojoj je Darinka sto puta kroz suze poželjela da se “ambisa u sto sežanja“.

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu) (41): Kurvanje s Amfijem (1)

Komentari

avatar