Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (44): Kurvanje s Amfijem (1)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

KURVANJE S AMFIJEM (1)

  1. U jednom društvancu, Esad Kočan, s licem nalik na vrata puna osmrtnica, rekao je: “Ako objave knjigu o nama, biće to njihova najveća gadost“. Za Kutu gadost, za druge radost. Ako knjigu ne objavimo da ugodimo njemu, razočaraćemo čitaoce, a ko je Esad Kočan da sebet njega lišimo užitka toliko ljudstvo?

Pisma iz Sarajeva su spis o Don Lupežu i njegovim bizama, ali i o Čojskoj i Sojskoj, zato ćemo devetati veći broj likova: već je u nju uključeno lemanje Mila koje je Ješo Mali izbacio iz mog predgovora Šekijevoj knjizi Iza maske i ljemezanje Zorana Lakića, kolumniste Vesti koji piše kapitalno djelo Istorija Srba od pamtivijeka do 2 000. godine p.n.e. Naša knjiga je nezamisliva bez lupanja po Vujanoviću, Maroviću, Lukšiću, Amfiju, Kilibardi, Miodragu Lekiću, Marku Milačiću itakodalje.

  1. Evo mog teksta Crnogorski fašizam pisanog za Monitor prije Referenduma: “Tačno je da je ‘duboko fašističko društvo koje mirno posmatra beatifikaciju zločinaca koju provodi crkva’ i ‘mirno posmatra trgovinu ljudima’ koja se ‘odvija pod zaštitom države Crne Gore, kako nedvojbeno proizilazi iz nepodizanja optužnica protiv učesnika afere seks-trafiking’. Tačno je da ‘ni prstom ne treba mrdnuti za državu koja će se zidati na udarcima koji su nanijeti jednoj prostitutki’ i da ‘jedna suza prostitutke vrijedi više od suverene Crne Gore – jer, ako ste hrišćanin, znaćete da se sudbina čitavog čovječanstva odlučuje u našem odnosu prema jednom jedinom biću’. Tačne su i desetine drugih stvari koje lucidni Andrej Nikolaidis piše, ali sve što danas nikolaidisi kažu – vikanje je u mrak i prazninu.

U Crnoj Gori niko se ne osvrće na stvari koje su me raspamećivale dok nisam shvatio da moje oči ne valjaju, jer gledaju sa strane i nisu naviknute, a iznutra viđene djeluju po sebi razumljivo, kao sivo svakodnevlje. Na primjer, Filip Vujanović. Koji je danas predsjednik, a juče je išao piti rujno vino s ‘kanonski priznatim’ popom Ristom koji je stoput pljunuo na deset pravila kućnog reda iz Biblije. Nakon njegove poklonstvene posjete Risti, Ivan s Cetinja mi telefonom veli: ‘Čuo Filip da je Amfi napravio Petogodišnji plan beatifikacije pa otiša da ga pita: ‘Vaše Preosvještenstvo, koliko ratnijeh zločinaca u tom periodu i kojom dinamikom mislite proizvesti u svece?’

Vujanović je političar evropskog kova i zna da se u tamošnjim demokratijama ne možeš kandidirati za predsjednika države bez potvrde da poznaješ papu i bar 4 kardinala: zar će civilizirani narodi glasati za bezbožnika? Filip bi bio običan bilmez a ne do bezbojnosti uglađeni gospon da nije pred izbore posjetio Rista i javno mu zahvalio što ga je upoznao s petoricom patrijarha: Pavlem, Aleksejem, Vartolomejem, Hristoduluom i Petrom –  bez čega se ne može biti predsjednički kandidat.

Spisak Filipovih trofeja je impresivan, ali predsjednik koji priznaje samo ‘kanonski priznatog’ Rista, gluv i slijep za bezakonja koja morački bezbožnik s kamilavkom čini 13 godina, taj predsjednik je zrcalo fašiziranog društva ravnodušnog spram činjenice da na tronu Svetog Petra Cetinjskog sjedi nacista. Ateista sam i bašmebriga i za srpsku i za crnogorsku crkvu, ali me raspametio fotos na kojem se ljubezno nasmiješeni Filip kuca s Amfijem, znamen da fašizirano društvo koje ga je izglasalo za predsjednika prećutno prihvata pobješnjelu populjinu u čijim ustima Sveto Trojstvo postaje rastrojstvo svega ljudskog.

I šta je ako ne fašističko društvo koje Kilibardi daje priliku da u Podgorici, pred članovima porodica onih koji su oteti u Štrpcima i žrtvama progona u Bukovici, hvali Muslimane što su ’tokom ovih godina pokazali da su pravi rodoljubi jer su znali za koga da glasaju’. Njin glasački patriotizam hvali kučka koja je tražila iseljavanje pljevaljskih muslimana, rušenje pljevaljske džamije, žalila se da nije srećna što mu je musliman komšija i u ratu dala svesrdan prilog njinom klanju: nadahnut Nošovim huškanjem temeljenim na ’trijebljenju gube iz torine’, njegov ološ je oružjem što ga je Nošo uzeo od JNA u BiH ubijao lakše no što se otresa pepeo s cigare. Zalud pričam: Kilibarde s višenamjenskom upotrebom u CG biće poželjni dok je ima“.

  1. Kočan nije objavio ovaj tekst, ali me nije previše iznenadio: dok sam pisao za Monitor, znao sam da je mnogo veći pelivan i pizda, mnogo veća pelivanska pizda, mnogo veći pizdunski pelivan no što neminovno mora biti. Današnji Kuta prirodan je rezultat vlastite evolucije: za ono što serenda u Monitoru ne treba mu više pameti no što je dovoljno da kašikom potrefi usta. Da sam na njegovu mjestu, nad sobom bih plakao, a on se sobom zori! Nikad nisam bio siguran da će objaviti što sam i kako sam napisao. Prihvatao sam objašnjenje: lako je tebi u Sarajevu, a Monitor može biti tužen zbog tvog teksta, ali nije mi bilo pojmljivo zašto, na primjer, na Brkovićeve besprizorne laži i nepojamne gadarije u CKL, ne mogu odgovoriti kako zaslužuju? Sad znam zašto: Kuta misli Don Lupežovom glavom.

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu) (43): Dva odgovora Željku Govečetu (2)

Nastavlja se…

Komentari

avatar