Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (23): Grobnica za Don Mikelija (2)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

Grobnica za Don Mikelija (2)

  1. Don Mikeli i Željko Goveče su medijski zulumćari koji se drže devize: istina je ono što mi kažemo. Kad Vesti napišu da je Jevrem najveći crnogorski pjesnik 20.vijeka, to treba primiti k znanju kao predsjednički ukaz. Kad Vesti i Monitor kažu: ovo je lopov, biće lopov da su mu zubi od čelika. Kad su Vesti i Monitor rekli da je Pejović heroj, a Šeki uzvratio: “heroj je moj kurac“, Don Mikeli sa psima digao je na njega hajku koja traje više od godine. Milka Kilomudić, koja je na Milovu stolu izvela krasan trbušnjak, terorist je u oblasti književnog ukusa: kome se ne sviđa povraćak od Popovićeva romana – Milov je špijun.
Željko Ivanović – “Željko Goveče” – tako ga nazivaju u romanu “Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu) autori Marko Vešović i Šeki Radončić;  Miodrag Perović – “Miško Prisrbica” tako ga nazivaju u romanu “Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu) autori Marko Vešović i Šeki Radončić;

Nezavisna godinama zalud čeka da Don Mikeli i Željko Goveče učine nešto pošteno, što ne znači da neće dočekati, dugo je zadovijek, a zasad se čini da su se opkladili u milion eura da će praviti samo gadarije. Te dvije hulje kakve je teško sresti čak i Crnoj Gori koja je huljama “biblijski plodna“, što rekla Isidora Sekulić, osjećale su se nedodirljivim jer su javnost zaglušili lavežom koji je govorio: čojska i sojska Crna Gora, to smo mi, Don Mikeli, Željko Govedo i naša paščad. Osevapio sam se kad sam zgrabio ljemez da im izvoštim leđa. I mada mnogi čitaoci s merakom gledaju kako s tih sokolova lete peruške, ušao sam u taj posao sumnjajući u njegovu smislenost: banjansko goveče Noša Kilibardu izljemezao sam sedamnaest puta, pa ništa: goveče iza svake porcije batina bude veće goveče. Ali, zahvaljući Bori, Andrić me podorlio da ne prestanem ispravljati krivu Drinu. Jer “najzaludnije stvari su naljudskije. Zaludnost je dom čovjekov na zemlji“, napisao sam u predratnoj knjizi.

Čak ako mi se sve zgadi brže nego što bi valjalo, Don Mikeli i Željko Goveče znaju da više ne mogu biti jučeranje dahije. “Ovo što vi i Šeki radite početak je bune protiv dahija“, veli jedan e-mail. Objavićemo činjenice koje o njima znamo ili ćemo ih saznati, makar to trajalo godinu, a pozivamo dva mafijaša i njine bize da objave sve što govori protiv nas: ako mogli, a ne šćeli, fala im kao kučkama. A kučke jesu i da ne kažem.

  1. Elektronske poruke koje nam šalju potvrđuju ono što znamo o bosovima iz Vesti. Evo jedne koja ih vjerno zrcali: “Miško Perović i Željko Ivanović su poklone za Novu godinu dijelili lutrijom. Iz šešira su izvlačene cedulje sa imenima zaposlenih i svak je izvukao ime kome je dužan kupiti poklon: zaposleni u Vestima jedan drugom su kupili poklone i svi su dobili novogodišnje darove a da Miško i Željko centa nisu potrošili“. Pred njinom tetkinskom brigom za radnike skidam kapu: ako ovo nije čovjekoljublje, ni more nije slano. Neće me čuditi ako se te dvije vucibatine prometnu, ko pendrekaš iz Herceg Novog, u dvije majketereze u hlačama. Uostalom, Flober kaže da je Sveti Petar krao pehare prije no je postao temelj Hristove crkve.

Ima poruka koje treba provjeriti. U jednoj se veli: “Ljekove koje je u ratu dobijao kao humanitarnu pomoć Miško Perović je prodavao u svojim apotekama“.To liči na njega. On je oličenje osrednjosti koje neće preboljeti što je završilo ne gimnaziju već  srednju ekonomsku, zato ne prestaje da citira izreke na latinskom, a tome mrtvaku i pripše mudrost na mrtvom jeziku, i, mada na javne proteste izlazi maskiran u intelektualca, biće intelektualac kad rodi oriz u Moraču, ali je genije da sve pretvori u izvor prihoda. Evo primjer. Rekao sam da je Popovićev roman Oklop najgore što sam u životu čitao, a sjutradan su Vesti preko cijele stranice pukle reklamu: javili su se brojni čitaoci koji traže novo izdanje. Što je moguće: hoće da provjere je li tačno što o toj drljotini veli univerzitetski profesor književnosti? Da raščiste: da li taj roman zbilja kurcu ne valja, ili možda, unatoč svemu, ipak valja kurcu? Don Mikeli može prodati 10 000 primjeraka te žvrljotine, od toga neće biti ni za jotu manje žvrljotina, jer takvih pisaca kao što je Milan Popović stane devetnaest u kilo. Ili Don Mikeli misli da svjetina bolje razumije književnost no čovjek koji sav život predaje književnost, piše i prevodi književnost, piše o književnosti? Don Mikeli je genije da i porazno mišljenje o svom proizvodu pretvori u izvor prihoda.

Šeki kaže: “Koliko ja znam Don Mikelija, to s lijekovima je vjerovatno, ali se mora ispitati“, a u njegove istraživačke sposobnosti, složićemo se, ne treba sumnjati. Potom veli: “našao sam na internetu – što sam znao, ali sam zaboravio – da je na izlasku iz devedesetih godina Crnogorska komercijalna banka, gdje je Don Mikeli sa bratom i sestrom, koja je bila direktorica banke,  imao  veliki vlasnički ulog, dala bankarske garancije Luki Karadžiću kad je na beogradskoj aukciji kupovao prekrasnu vilu u bokokotorskom zalivu, što je objavio jedan crnogorski medij, a Don Mikeli nije demantovao“. Na zlatnike proizvedene u Vestima turio je Svetog Vladimira sa 4 ocila i dao kredit Dabićevom braci u Beogradu – dva jaka dokaza da se taj barjaktar među opozicionom ološi bori za Sojsku i Čojsku.

U bitkama sa diktatorom koji im je priredio 7 ofenziva, među njima dvije Sutjeske, Don Mikeli i Željko Goveče zgrnuli su milione, zato o njima vele: “Sedam dana da postiš, pa da se pričestiš njinim poštenjem“. Čitao sam Željkovu polemiku s Medom Zemuncem i, mada je teško reći ko je od njih dva veća ništaroba, sjećam se Medinih riječi iz teksta koji mu Željko u Vestima nije objavio, upućenih Milu: ”Ako je lagao za Vas, lagaće i protiv Vas. Niko nije suroviji prema bivšim Gospodari- ma od bivših slugu”. Danas znamo da Željko gore laže protiv Mila no za Mila, a njegova i Don Mikelijeva mržnja prema Milu mržnja je slugu koji nisu napravili ništa, a misle da su stoput bolji od Gospodara. Mada je Željkov nesojluk živopisan, Šekijev je zadatak da nabavi brački  mramor za spomenik Don Mikeliju i njegovu poštenju. Bilo bi dobro, a nije obavezno, dići ga obojici, jer nikad nisu gledali šta je za njih najbolje već šta je pošteno;  da su postupali drukše, sad bi imali milione, ali oni se drže gesla: jebo milione ako izgubiš dušu. Nisu se borili da namlate pare no da sačuvaju dva prsta obraza. Ako ne može obojici, dosta je dići kiljan Don Mikeliju, ali Šeki ne može prekonoć naći mermer, pa ću se, dok čekam gradivo za analizu, malo prošaljakati s Don Mikelijem, a istina o njemu nije zec da pobjegne.

Nastavlja se…

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu) (22): Grobnica za Don Mikelija (1)

Komentari

avatar