Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (19): PVO Lekino pero Crne Gore (2)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

PVO LEKINO PERO CRNE GORE (2)

Jevrem Brković – “Ješo Veliki” – tako ga u svom dokumentarnom romanu “Miško Kesedžija i njegove bize/ esej o montenegrinjskom zlu”, zovu Marko Vešović i Šeki Radončić

Perović “kaže jasno i nedvosmisleno da se njegovi, Perovićevi ‘grobovi nadaju pohođenju pred zoru’. To nije samo pjesnička vizija, to ne misli samo Perović pjesnik”, nego “to želi i Perović čovjek, jer, kako on sam kaže, ‘lirika je izraz najintimnijih piščevih stanja’”, čime je ”i nesvjesno sam sebe razotkrio i nehotice priznao da sve ovo reakcionarno što sadrži njegova lirika sadrži i on sam kao čovjek i građanin”. Rasan doušnik! Zna ”jasno i nedvosmisleno” čiji se grobovi “nadaju pohođenju u zoru” i pamti gdje si šta rekao, gdje si se “i nesvjesno razotkrio” da ti ga vikne kad ti živjeti bude najmilije.

Perović čak “postaje neuračunljiv. Počinje da izaziva, da pohodi grobove koji nijesu za pohođenje. On kuraži i savjetuje živim čiji bližnji leže u takvim grobovima, da ih posjećuju makar i tajno pred zoru, ali da ih posjećuju”, a “neki su ga već poslušali. To se može identifikovati sa prenosom kostiju u Kučima”. Ne znam jesu li bile prenesene antititinski, ili su leleci bili nemarksistički, ali znam da Žbir piše gadosti: raskrivajući Perovićev štetan uticaj na socijalizam u Kučima, dijeli grobove na one koji jesu i koji “nijesu za pohođenje”: smiješ pohoditi grobove gdje se evocira noba, a zabranjeno je, čak i “tajno, pred zoru”, evocirati sjećanja na grobovima čije ploče “iz trave jedva vire”, to će dati loš primjer djeci ostalih “uklonjenih” koja će po ugledu na Perovića prepustiti nesamoupravnim emocijama.

“On se tom ocu”, grmi Žbir, “odužuje spominjući ga u skoro svakoj pjesmi“ “kao junaka i ratnika, kao jahača na bijelom konju. On ga čak vidi kao lovćenskog vizionara”, što je škandal, jer zna se ko su naši vizionari, ali je i ”skrnavljenje Lovćena, jer Perović ništa manje nego na samom Lovćenu vidi svog oca i đeda ‘na bijelom konju’”, a na konje te farbe polagali su pravo uklanjači, ne “uklonjeni”. Čak se “drznuo pitati lovćensko kamenje: ‘Da li se iole sjeća moga oca?’”, što je “još jedno skrnavljenje i lovćenskog kamena i naše revolucije. Zar se toliko raspitivati za grobove koji nikom ne mogu služiti na čast, zar od njih praviti oltare i to od lovćenskog kamena”. Ovdje bi pomogle Lovćenske straže: prosule bi zube svakom ko lovćenskom kamenju postavlja pitanja koja bude uspomene na “uklonjene” i dale bi po ćuši svima što se raspituju “za grobove koji nikome ne mogu služiti na čast”, a Perovićeva oca i đeda bi uhapsile kao konjokradice: bijelce su maznuli od Peka ili Koče.

“On je shvatio da to može nesmetano činiti, jer i sam kaže u pjesmi ‘Epilog’: ‘Omekšala je klima / i zečić u topoli razgribio je koprene’”. Glagol “razgribiti” baca me u sevdah: “grib” je mreža kojom love u Skadarskom jezeru i u slici zečića koji je “razgribio koprene“ slivaju se kopno i voda: zečić radi što i ribar, svijet u proljeće je jedno: nema granice između zečića i ribara, zemlje i vode. Tako bih rekao da je udba od mene tražila esej o Peroviću i odletio u aps, a Žbiru nije promaklo da Perović reži na Režim dok pjeva o zečiću: “Njemu se tako učinilo, da je omekšala klima za njega! Za razne zečiće koji pod topolama razgribljuju koprene. Kakva klima je omekšala? Perović misli i pod klimom podrazumijeva ovo naše vrijeme, ove naše prilike. Pod zečićem sigurno podrazumijeva sebe i njemu srodne zečiće. Znači da je shvatio da je došao pogodan trenutak da nam sve kaže u lice, a možda je mislio da će se neko crvenjeti i možda izvinuti”. “Da NAM sve kaže u lice”, veli Žbir svakim krvnim zrncem poistovjećen s Režimom, Udbom i Partijom.

Željko Ivanović – “Govedo Sa Krštenicom” – tako ga u svom dokumentarnom romanu “Miško Kesedžija i njegove bize/ esej o montenegrinjskom zlu”, zovu Marko Vešović i Šeki Radončić

Dao sam dokaze da je Ješo bio prvo Lekino pero Crne Gore, a od sina očekujem dokaze za tvrdnju da sam “prvo udbaško pero“. Balša jeste sveznalica, ali ja nisam brav kome je sve što piše u Vestima jače od svega u Njegoševim djelima. Nek Balša baci prepričavanja, jer i ja znam razne priče. Recimo onu da je Balšin đed Novica izdao Srbima komitu Steva Stevovića, svog kuma, i da se u Seocima zborilo: kad Novica sjedne da ruča, užicom iz pjata srče svog kuma. Nek ta priča ostane ono što jest: priča, a od Balše hoću činjenice tu i tu, tad i tad objavljene. U protivnom, pitaću advokata šta mi je činiti.

P.S. Jevrem Brković je u CKL napisao da su “bijeli Crnogorci, među njima, vjerovatno, i Marvov djed, izvršili onaj monstruozni genocid (1924) u Vraneškoj dolini” i da je “Marvov djed doselio na genocidom ‘oslobođeno’, upražnjeno ‘tursko’ zemljište i ‘tursku kuću’”. U CKL Žbir me zvao Marvo, a ko hoće da vidi kolika je marva Jevrem, nek pročita moju knjigu Špijun iz Piperah. Taj živi zaklanik za istinom prepisao je Kilibardinu laž da su “direktni preci g. Vešovića išli u genocidni pohod na Šahoviće 1924. godine”. Moj đed Radisav poginuo je 1912. na Tarabošu, što ga nije omelo da 1924. vjerovatno počini genocid nad muslimanima i dokazano useli u genocidom ispražnjenu “tursku kuću“, jer se Ješo, kad je sjeo da piše o meni, zakleo da će Noša u laganju nadmašiti ili poginuti. Ko pročita Špijuna iz Piperah, znaće da ga je i nadmašio i poginuo. Kad biste rekli da samo krmak može ovako pišati po pokojnicima, dodao bih da taj krmak savjetuje sebe: ”Ne zabadaj koplja u mrtve”, a u pjesmi o svom 70. rođendanu svoj život gleda kao “prizore urođenoga gospodstva”. Laž da je moj đed iz groba “doselio na genocidom ‘oslobodjeno’, upražnjeno ‘tursko’ zemljište i ‘tursku kuću’” dokaz je urođenoga gospodstva tog zabadača kopalja u mrtve koji misli da je veći plemić što više gadarija kaže o ljudima.

Iz knjige Traktat o suboti svak će se kome nisu ispale uvjeriti da je Žbir potomak poljskog kralja Vladislava. Samo se potomak kralja mogao ovako ishraknuti na mog đeda koji je uredno poginuo pod Skadrom ne sluteći da će mu, devedeset i kusur godina zatim, krmak iz Seoca uručiti tapiju od “genocidom ‘oslobodjenog’ muslimanskog imanja“ i proglasiti ga bjelašem. Crna Gora, vazda bogata gadovima, ne vjerujem da je, u svojoj istoriji od Iva Crnojevića naovamo, rodila gada većeg od Žbira.

Laž o mome đedu trebala mu je da se na mene popiša: “Marvo se nigdje ne sjeti, ne zapisa da se zna, da je odrastao i podigao se na genocidom ‘oslobodjenom’ muslimanskom imanju”, veli ta “moralna piramida“, kako bivši potkazivač danas tepa sebi, koja odlučila da svima otvori oči za “Marvovu lažnu sarajevsku moralnu veličinu”, stoga poriče svima poznate činjenice. Svojim neznanjem, koje je najviši autoritet u Najcrnogorskijoj, Žbir se u žvrljotinama o meni služio kao svojom najbritkijom sabljom: pošto nije imao pojma šta sam pisao u knjizi Smrt je majstor iz Srbije, pljunuo me s merakom što “ne zapisah”, kao i njegov dost Kilibarda koji me ispljuvao što nigdje ne zapisah ni riječ o šahovićkom genociodu “u kojem su učestvovali g. Vešovićevi direktni preci”: Nošo je to rekao u Danima gdje sam 1992. o tom genocidu objavio tri teksta pod skupnim naslovom Posljednji musliman izPapai stavio ih u knjigu Smrt je majstor iz Srbije. Ne pokušavajte me ubijediti da se ovakvi gadovi mogu sresti iđe van Crne Gore.

U tekstu Prvo Lekino pero Crne Gore pozvao sam Balšu, odhranjenog parama dvije udbe,  da ponudi dokaze da sam “prvo udbaško pero Crne Gore“, kao što sam ja dao dokaze da mu je tata bio Lekin dopisnik, ali nek baci priče, jer i ja znam priču da je đed Balšin izdao kuma. Nakon toga, nazvao me Jevremov brat Časlav, kako bi mi zabranio da pominjem njegovog oca Novicu. Rekao sam: Jevrem je ispljuvao mog đeda Radisava, a ja ne smijem u novinama zapisati ono što sam nazvao pričom i dodao da treba i da ostane priča. Balšin đed je nedodirljiv, ali moj đed na to nema pravo. I spustio sam mu slušalicu. Jevremov brat je ponovo nazvao i mojoj ženi rekao: doći ći u Sarajevo da Marku jebem oca. Nastavak priče o Časlavu ostavljam za kraj ove knjige da ga veže s početkom.

Nastavlja se…

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu) (18): PVO Lekino pero Crne Gore (1)

Komentari

avatar