Piše: Đorđe Šćepović
Često nešto čujemo, a rijetko se zapitamo što zapravo znači ono što čujemo. Prosto – čujemo, prečujemo, ponovimo ili zaboravimo. Ako i ponovimo, rijetko isto ponavljamo svjesni značenja riječi koju prevaljujemo preko usana. Nekad ponavljamo do besvijesti, računajući da će ono što izgovaramo uticati na onoga koji sluša. No, jedino što kao posljedica proizilazi iz bjesomučnog rabljenja naše omiljene riječi jeste njeno uništenje. Lišavanje bilo kakvog smisla. Mi smo ti koji riječi oduzimaju svojstva.
Recimo: Milosrđe. Koliko ste samo puta čuli ili izgovorili “milosrđe”? Nebrojeno puta, siguran sam. A milosrđe je zapravo što? Recimo da je milosrđe dobrota, čovjekoljublje, velikodušnost, altruizam, samarićanstvo, humanost, blagorodnost, uzvišenost, bogobojaznost… Sad kad znamo značenje riječi koju čujemo i izgovaramo, skoro pa svakodnevno, nijesmo li u čudu kako „milosrđe“ dovesti u vezu s recimo Beogradskom patrijaršijom, religijskom organizacijom, koja bi trebala počivati na milosrđu?! Koja bi trebala počivati na Jevanđelju. Kako milosrđe dovesti u vezu s patrijarsima, episkopima i sveštenstvom čiji su temelji propovijedi podignuti na mržnji, na krvomutnji i lažima? Kako objasniti ljude u crnim mantijama čija svrha nije približiti Boga ljudima, već ih od njega što više udaljiti? Čija svrha nije približiti ljude Bogu, već daljine među njima učiniti nepremostivim. A morala bi biti.
Ovih dana aktuelna je tema beogradskog Prajda. Aktuelna je tema i Crna Gora. Svih ovih i onih dana. Aktuelna je i mržnja koja uvijek izvire na istom izvoru. Dok već dvije godine lažni hrišćani Crnu Goru žele pretvoriti u zgarište, okupirajući crnogorske bogomolje i otimajući od Crnogoraca čak i groblja, teško je ne zapitati se, po ko zna koji put, kako je moguće da ljudi u crnim mantijama nijesu ni okrznuti milosrđem? I nijesu to više ni vuci u jagnjećoj koži, kako uobičavamo reći, vrijeme karnevala i maškara je završeno, oni su danas samo vukovi. Kožu su, poput zmije, odavno svukli sa sebe. Oni propovijedaju, a njihova pastva sluša i mrzi. Obećava da će zbog Prajda u Beogradu pasti krv, da Beogradom niko do njih neće šetati. Do njih na čijim su grudima kukasti krstovi, a u rukama crne zastave s natpisom: Pravoslavlje ili smrt. Sva ona uzvišenost, čovjekoljublje, humanost i velikodušnost nemaju ama baš nikakve veze s misionarima mržnje.
Isus je (ako je vjerovati Svetom pismu) rekao, a Matej zapisao: „Teško vama, pismoznanci i fariseji! Jer revno namirujete čak i desetinu metvice, i kopra, i kima, a zanemarujete ono najvažnije u Zakonu – pravednost, milosrđe i vjernost! Teško vama pismoznanci i fariseji! Vi ste poput obijeljenih grobova. Izvana izgledaju lijepo, a iznutra su prepuni mrtvačkih kostiju i svakojake prljavštine!“ Kako, pitam vas, objasniti takve? One koji se pitaju kako đeci objasniti Prajd? Sasvim lako, bez naročitog napora ćete objasniti ljubav, u bilo kakvoj manifestaciji. Ali kako objasniti njih, štovatelje „tradicionalnih vrijednosti“, slavitelje masovnih ubica i osuđenih ratnih zločinaca. Njih čija je jedina svrha pokoriti i podrediti. Razoriti sve drugačije i sve što se suprotstavlja njihovoj izopačenoj i duboko pogrešnoj predstavi religije. Kako objasniti one nakon čijih su liturgija taze pričešćeni monstrumi strijeljali golobrade bosanske mladiće, čiji je jedini grijeh bio pogrešno ime i prezime. I zaista, ti mladići nikad više nijesu šetali. Ni svojom Bosnom, ni Beogradom. Kako objasniti one koji zatvaraju oči pred hiljadama mrtvih i poriču da je streljački vod pucao samo zato što ljudi prislonjeni uza zid nijesu Srbi, već Bošnjaci. To poriču isti u čijoj su perspektivi hiljade mrtvih Ukrajinaca posljedica nedoličnog ponašanja Zapada, a ne zločin počinjen rukom ruskog vojnika. Kako podučiti milosrđu one koji bi trebali biti učitelji?
Stoga, jednom svešteniku Beogradske patrijaršije, koji u crkvi govori o vrlinama i slabostima, možemo vjerovati taman koliko i Dritanu Abazoviću, koji u Njujorku drži slovo o slobodi medija. O slobodi koju na svaki mogući način pokušava ubiti. I prva i druga laž jednako zaudaraju.