Milojko i ”prazni prostor tanke civilizacije”

Piše: Andrej Nikolaidis

Milojko Spajić je čovjek sa planom. Taj plan, između ostalog, podrazumijeva da će građani primati dvjestotinjak eura veće plate. U planu se ne pominje kako će crnogorska privreda stvoriti više novca.

Spajić ima i ime za svoje čedo – “Maršalov plan – Evropa sad”.

Ovdje nas ne interesuje je li plan populistički (jeste) i da li Spajić može to što je obećao (ne može, niti ima namjeru). Nomen est omen. Ime krije tajne. Riječ je o tome – šta nam o stvarnim ciljevima plana govori Spajićev izbor imena?

“Evropa sad” zvuči poznato? Zvuči, jer poznato jeste – Milojko je to skinuo od Slovenaca, preveo njihov slogan “Evropa zdaj!”. Koji je u slovenačkoj javnosti zakotrljan kasnih osamdesetih: dovoljno davno da današnji klinci-progresivci o tome ne znaju ništa, pa im Milojkov plagijat može zvučati cool.

Pitanje “nije li mi ovo poznato?” se za “Maršalov plan” ne postavlja: Milojko ga je upotrijebio baš zato što je svima poznato, jer taj naziv izaziva masovnu asocijaciju na velike, hrabre, vizionarske zahvate.

Bravo Milojko. Ali, kakve veze povećanje plata i reforma zdravstvenog sistema imaju sa Maršalovim planom?

Jer, Maršalov plan su donijeli Amerikanci, godine 1948, navodno da bi pomogli “ratom razorenoj Evropi”, “promovisali svjetski mir”, blablabla… Pa su onda, iz čistog dobročinstva, jer takvi su oni, ne mogu si pomoći a da drugom ne pomognu, u Evropu usuli 13, zapravo 12,5 milijardi dolara (otprilike 115 milijardi u današnjim parama).

Ja… Samo što uopšte nije bilo tako. Ako pitate Yanisa Varoufakisa, a ja mu često otvorim knjige pa pitam, radilo se o sljedećem…

Drugi svjetski rat je za SAD bio ne majka, nego majka, maćeha, baba i zaovična, sve ujedno. Iz tog je rata Amerika izašla kao, uz Švajcarsku, jedina kreditorska država. Mogu vam o tome dobošari kapitalizma i slobodnog tržišta pričati šta hoće, ali to je odlična pozicija za “privredni rast”: to kad si jedini zelenaš u razrušenom gradu, punom izgladnjelih ljudi. A još imaš i atomsku bombu, koju si bacio i demonstrirao kako izgleda kazna – ako ti klijenti zaborave platiti ratu.

Kao da rečeno nije značilo dovoljno jak monopolski položaj, nakon Drugog svjetskog rata, po prvi put u istoriji kapitalizma, sva svjetska trgovina počivala je na jednoj valuti, američkom dolaru, te bila koordinirana iz jednog centra – Wall Streeta.

Jedan od mehanizama koje je Amerika aktivirala da bi što bolje “kapitalizovala” svoju super-moć, odnosno da bi što efikasnije muzla ostatak svijeta, bio je Maršalov plan.

Nazvan je po tadašnjem američkom državnom sekretaru, George C. Marshallu. I funkcionisao je, taj plan, nije da nije. Rezultirao je vrtoglavim rastom industrijske proizvodnje u Evropi – otprilike 35 odsto. Predviđa li Milojkov “Maršalov plan” takav industrijski rast? Jok. Mi industriju nemamo: ne proizvodimo čak ni ajvar. Nula je, čak i uz rast od 200 posto, i dalje nula. Dakle, u Milojkovom planu ne radi se o tome.

U političkom smislu, Maršalov plan za cilj je imao produbljenje jaza prema Sovjetskom savezu. Staljin je, formalno, pozvan da bude dio Maršalovog plana, što je ovaj, jasno, odbio. Hladni rat je mogao početi. Pitanje od milion dolara glasi: sa kim Milojko planira da vodi Hladni rat? I sa čijim parama? Evropi su, između 1948. i 1951, kroz Maršalov plan, pare dali Amerikanci. Ko će ih dati njemu? Kome ćemo biti dužni? Taj podatak je, naravno, tajan – jer kod Milojka je sve tajno. Ali organizovano.

Ciljevi Maršalovog plana, pitate li Varoufakisa – a ja, rekoh, pitam – bio je da se Evropa potpuno dolarizuje, učini ovisnom o američkoj valuti, te da se rehabilituje Njemačka. Ovisnost o kome nam je svojim “Maršalovim planom” namijenio Milojko? I koga tim planom treba rehabilitovati? Ko će znati, kad je sve tako tajno. Možda, štatijaznam, ulogu Srbije u Crnoj Gori?

Zašto pominjem Srbiju – zbog svog navodnog antisrpstva, odnosno, budući da sam i sam dijelom Srbin, “autošovinizma”? Ne, nego zato što mi se čini očitim da naši “zapadni saveznici” Srbiju vide centrom svojih planova za region, jednako kao što su SAD, onomad, Njemačku vidjeli kao ključnu za svoje planove za Evropu. Moguće je, naravno, da Spajić lupeta i blefira. Ali ako je barem djelimično ozbiljan, i ako je o svojim planovima pregovarao sa “našim zapadnim prijateljima”, moralo je biti riječi o uticaju tog plana na regionalne odnose, u čiji centar je zapad jasno postavio Srbiju.

Mi imamo vladu šarlatana, koja sa visokom, takoreći njemačkom efikasnošću uništava Crnu Goru i njeno društvo. No baš o tome se radi, baš to im je posao. Ova vlada nije tek sluga Beograda. Ona je, ne manje, sluga kapitalizma. A kapitalizam, kako je podučavao Chesterton, “je čudovište koje raste u pustinji. Industrijsko ropstvo se gotovo svuda uzdiglo u onim praznim prostorima gdje je negdašnja civilizacija bila tanka ili odsutna”. Kakav opis za Crnu Goru – prazni prostor tanke civilizacije… Posao Spajića i ekipe, zapamtite, nije tek da Crnu Goru do kraja isprazne, njenu kulturu istanje do pucanja i svedu je na srpsku vjeru, do kraja podijele crnogorsko društvo (jer su jake društvene veze oduvijek smetnja kapitalizmu), i učine je do kraja podatnom za srbizaciju, nego i apsolutno podatnom za novu fazu njenog kapitalističkog razvoja.

Vrijeme drskih lokalnih predatora koji su snagu pronalazili u čoporu kojem je ime bilo DPS je završeno. “Tranzicioni pobjedici” će sada vidjeti kako izgleda gubiti – između ostalog i slobodu. Za njih više nema mjesta; stižu velike zvijeri, megapredatori. Spajićeva snaga ne leži u crkvi, nego u njima. Teren za njih će očistiti, kao što oduvijek čini, takozvana pravna država. I Milojko.

Svoditi zbivanja u Crnoj Gori na optiku srpsko-crnogorskih odnosa znači odabrati sljepilo. Praviti plan za bijeg tako što će se ignorisati dominantna sila na ovom svijetu, ona koja presudno oblikuje ne samo ekonomiju, politiku, nego i kulturu, način života i ono što je zamijenilo društvene odnose, dakle – kapitalizam, znači samo jedno: bježati ravno u provaliju.