Milatović ima pravo na promociju. Građani imaju pravo na protest. A da osude fašizma sačuvamo za ono gdje ga ima?

Piše: Andrej Nikolaidis

Jest da događaji smjenjuju jedan drugi brzinom najagresivnije RPG pucačine, ali moguće je da se neko ipak sjeća kako je Joanikije, uz vazdušnu NATO podršku, oposlio ustoličenje u Cetinjskom manastiru. U vladinoj ratnoj sobi iz koje je naređen hemijski napad na Cetinje bio je i tadašnji ministar, današnji predsjednički kandidat Jakov Milatović.

Elem… kako se rečeno nije zbilo tokom Prvog peloponeskog rata nego takoreći juče, vijest da će Milatović na Cetinju održati predizborni skup učinila je da neki građani požele da ga dočekaju i kažu mu šta misle o njemu. Sad, kako ja to razumijem, odnosno, kako bi u Podgorici rekli – za moj pojam… Milatović ima svako pravo da održi promotivni skup na Cetinju. A građani Cetinja imaju svako pravo da zbog toga protestvuju. Najebavanje majke političarima je demokratski standard i tekovina.

Okupljenim građanima to, jasno, nije bilo ni na kraj pameti, ali oni su objektivno pogurali Milatovićevu kampanju. Formulišimo to ovako. Andrija Mandić bi suvim zlatom platio da se njemu desilo ono što je Milatoviću.

Zadnji put kad sam provjerio, građani su, čak i u šupku od Srpskog sveta, što Crna Gora danas jeste, imali pravo na okupljanje i iznošenje političkog stava. Pa ipak, zapadne ambasade osudile su nasilje. Kojega, doduše, nije bilo – ali ne možeš pogriješiti sa osudom nasilja, pa ni onog nepostojećeg, zar ne?

Najdalje je otišao francuski ambasador. On je protest građana nazvao fašističkim.

Kada njemački oficir i pisac Ernst Jinger u Prvom pariškom dnevniku piše kako mu je na jednoj zabavi prišao Luj Ferdinand Selin, jedan od najvećih francuskih pisaca XX vijeka, pa ga kritikovao zbog toga što nacisti imaju tako mnogo oružja a, po Selinovu mišljenju, ubijaju tako malo Jevreja – e to je dobra ilustracija fašizma.

Ali teško da ima nečeg fašističkog u skupu ljudi koji protiv političara ne protestvuju zbog njegove vjere, nacije ili seksualnog opredjeljenja, nego zato što ih je brutalno, sa prezirom prema njihovim životima i zdravljem, zasuo suzavcem.

Valja se prisjetiti. Zapadne ambasade koje su juče osudile nasilje koje se na Cetinju nije desilo, nisu osudile nasilje onda kada se jeste desilo – onda kada je vlada, vireći iz Porfirijeve mantije, izvela hemijski napad na Cetinje. Da budem posve precizan. Bilo je ritualnih poziva na toleranciju i mir, ali koliko znam, ne i eksplicitne osude očite prekomjerne upotrebe sile od strane države. A gdje su bile osude kada se saznalo da je visoki policijski funkcioner koordinisao kriminalne grupe za razbijanje demonstracija na Cetinju? Kada se saznalo da je država praktično organizovala falange za obračun sa demonstrantima?

Takva licemjerna politika dvostrukih standarda istinsko je sistemsko nasilje.

Budući da zapadne ambasade u Crnoj Gori objektivno imaju ulogu vrhovnog političkog arbitra elegancije, koji snažno, ako ne i presudno utiče na političke procese, a osobito snažno i edukativno utiču na ovdašnju političku kulturu, ne bi bilo zgorega da postoji makar iluzija objektivnosti i nepristrasnosti. Učitavanje fašizma tamo gdje ga nema, uz sljepilo za fašizam tamo gdje ga ima, ne doprinosi tome.

Diseminacija nepravde je nasilje.