Matrikule poetske duhovnosti Željka Brguljana

Poetika klaustara samostana Sv.Nikole na Prčanju, u subotu se stopila sa poezijom pjesničko-likovne zbirke “Olujni kompas”, autora Željka Brguljana.

Taj spoj patine i ljepote, mira i duhovnosti ovog prostora u zalasku julskog dana doprinio je ukupnom doživljaju na promociji nove Brguljanove knjige u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Boki Kotorskoj.

Autora i biranu publiku u ime organizatora pozdravio je Slavko Dabinović, potpredsjednik Ogranka Matice hrvatske u Boki Kotorskoj. Recenziju urednice knjige Vere Vujović pročitala je profesorica književnosti  Jasmina Bajo, viša bibliotekarka a moderatorka je bila Zrinka Velić.

U znakovima svijeta koji nestaje, znakovit, Bokom označen i ozračen, Željko Brguljan sa fagotom novih knjiga, arivao je u svoj rodni kraj, riječi su pjesnikinje Dubravke Jovanović. Boka je njegova kuća i kuća njegova prčanjska je Boka, sa svim svojim mirisima i zvukovima, sa kolurima, levantima i šilocima. Tu je kazala je pjesnikinja  i metafizika i kosmos.  Željkov zaliv koji se u okean emocija sliva.

E baš u tom kamenu Željko Brguljan slikar i pisac, profesor i pjesnik, istraživač i znanstvenik  a prije i poslije  svega, ČOVJEK I  PRIJATELJ,  kleše svoju ljubav prema rodu i domu. Iz tog kamena cijedi stih i zaliva đardine svoje duše. Rodni Prčanj , njegovi ljudi, trpeze njihovih skromnih domova  i pižuli za koju zaćakulat, sve su to kristali Željkovog bokala  iz kojeg se pije ova poezija na dušak.

Bilo je to vrijeme kada nijesmo živjeli sa okoštalim dušama kazala je Jovanovićeva. Zato ima bola kao malih ožiljaka što na nekim mjestima i prokrvare međ stranicama ove knjige.
Portretišući nadalje pjesnika, Jovanovićeva je podsjetila na njegov kontinuiran i neumoran rad, koji je kako je kazala putokaz mnogima koji pišu i istražuju Boku. Neki zaboravljaju izvore i Željkov trud im dođe na gortovo, da ne kažem za ošklapit ili  potkradanje, kazala je Jovanovićeva.
Željko je uz spise, drevnih žutih knjiga, crkvenih biblioteka i arhiva, biskupije, pa kotorskog muzeja, državnog arhiva, strasno i  lako. I tamo đe se umideca  osjeća i prašina zaklapi grlo, Željko ne mari.  On lista i bilježi, traži i vraća se . Istražuje, kopa, bunari , On jednostavno pošteno radi.

Tiho i predano, postupno i pedantno, do perfekcije.  Iz takvih radionica kao starinski kolači s mirisom cimeta i vanilije, izlaze Željkove knjige, njegova djela, naučni radovi, eseji, kritike. Izranjaju slike i slikari . Ali i sveci i gospe, kapetani i čitav jedan Mediteran plavog vaskrsnuća. Lanterna na ovom poetskom vjađu je majka. Željkova mama u starim i novim sjenama. Majka  je i kuća i more ovo i Boka i svetica.

Ova knjiga liči mi na pisma svezana  satenskom trakom  sa štambiljem Boke . Pjesnik se zalivu obraća molitvom, slaveći njegovu vječnost. On se penje na kamapeno  svog ličnog nemira i patnje, zbog prolaznosti i daljina koje nikako u sebi da pomiri, dok se vode dozivaju same. Pjesnik stihom rekamava, stvarajući bijelo merlo zaliva koje “ suzom inkolava“.  Ako su njegove priče sa Pračanja čokoladini u zlatnoj karti minulih vremena i dobrote ljudske, koju Željko u škafetin svojih intimnosti ljubomorno čuva, onda je Olujni kompas  škatulica , optočena starim srebrom  sa intarzijom od slonove kosti, zaključila je Jovanovićeva.

Željkov Olujni kompas je knjiga koju  pjesnikinja, kako je kazala,  ispraća  na SVETOST I SVJETLOST.

Prema riječima Leonarda da Vinčija „Slikarstvo je poezija, koja je vidljiva i ne da se čuti a poezija je slikarstvo koje se sluša i nevidljivo je, kazala je Jasminka Grgurević, slikarka konzervatorka u svom stručnom izlaganju, uvodeći publiku u likovnost ove knjige nagrađene svjestkom nagradom.

Od 127  strana knjige 103 strane je ilustrovano crtežima, slikama rađenim u različitim tehnikama i kolažima. Ona je govorila o vidljivom koje je najfinijim nitima povezano sa nevidljivim.

”Knjiga naizgled djeluje tehnički slobodno i neobavezno riješena, a ustvari  svaki detalj na svakoj strani knjige nosi posebnu, ciljno usmjerenu  poruku. “Ilustracije” su sastavni dio teksta, proizilaze iz teksta i nastavljaju se na tekst pa  možemo reći da su autorova poezija i autorove ilustracije u ekfrastičnom odnosu(onako kako se taj odnos definiše u savremenom kontekstu)- poezija svojom retoričkom živošću  pojačava ono što je na crtežima prikazano i obrnuto, crteži pojačavaju emotivni naboj poezije, tako da oni nijesu  međusobno podređeni, te jedno na suptilan način objašnjava suštinu drugoga, upravo ostvarujući dijalektiku između slike i riječi. Dakle, kada govorimo o ekfrastičnom odnosu na stranicama ove knjige mi govorimo o dijalogu između kinetičkog u likovnom elementu i dinamičke funkcije poezije”, primjećuje Grgurevićeva.

Na koricama  knjige, ispred bokeških brda zamišljeno miruje gospodin Jan van Winckel, zapravo njegov portret naslikan 1492.godine u ateljeu flamanskog slikara Dirk-a Boutsa, koji se čuva u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Preko portreta je, krajnje neformalno, kao slučajno, a ustvari namjerno ispisan autorov tekst kao kratki radni podsjetnik.
Na unutrašnjoj strani korica, nazire se ženska silueta koja podsjeća na  Bogorodicu, ili Mona lizu, ili je samo simbol žene, smještene u predio Boke.  Predstava je uobličena savremenim kompijuterskim alatima, a preko nje je Željkovim rukopisom ispisana vrlo ozbiljna  poruka – Boka tone.

A kao protivteža napred iznesenoj poruci  u samoj sredini knjige, na 60-toj strani dočekuje nas istoričar umjetnosti Tonko Marojević, prijatelj  Boke i bokeške baštine. Njegova fotografija preuzeta je sa otvaranja izložbe Željka Brguljana „Pariške scene“. U rukama drži grad. Tonko je na kolažu predstavljen kao simbol čuvara baštine, baštine  koja se osipa u vječnosti, i grad prinosi možda upravo nama.  Likovnom obradom knjige namjerno je potencirano brisanje  granica između vremena i prostora ali i stvarnosti, protivno zakonima fizike.  Istovremeno, iz likovne obrade knjige  isčitavamo nekoliko likovnih niva;  jednostavne, lagane crteže koji podsjećaju na dječije, brze tvrde crteže sa gustim sjenkama nabijene emocijama,  slike u boji rađene različitim tehnikama i kolaže. Nivoi likovnosti paralelno teku, smjenjujući se, ali je svima zajednička potka Boka.
Trebalo je kroz vlastitu prizmu odrastanja, radosti i tuge, straha i nemira, snage i nemoći, i nadasve ljubavi pokušati prikazati slojeve Boke, a tehnike su se pokazale nedoslednim. Po nama tehnike su ga  blokirale, na  granici između kreativnog i stvarnog. Zato  je Željko složio slike jedne preko drugih dajući nam slobodu da sami sebi postavljamo granice.
Za mjeru  odnosa likovnog i tekstualnog u knjizi zaslužna je urednica knjige Vera Vujović.
Crteže, slike , kolaže i riječi u kompatibilnu i savremeno čitljivu cjelinu uobličio je grafički dizajner Mario Aničić, kazala je Grgurevićeva.

Zahvaljujući se, u ambijentu koji je odisao otmenošću, koja na njegovu knjigu liči, Željko Brguljan je jasno pokazao odraz mentaliteta koji nosi u sebi iz kraja kojemu se u potpunosti daje stvaralaštvom koje je za respekt i najčešće za divljenje. Ovaj stvaralac, kojemu je istina sveta i do koje dolazi tragajući po mnogobrojnim arhivama i bibliotekama, osvijetlio je i učinio istorijski tačnim, dokumentovanim i lako dokazivim priče koje su, nakon njegove intervencije i otkrića pune istine, dobile puni smisao i značaj. Na tome mu i Crna Gora i Hrvatska moraju biti zahvalne.

Poeziju koju je čitao kao dar publici pratila je na gitari sjajna Anja Radonjić, studentkinja Instituto Muzicale Luigi Boccherini, Lucca.