Piše: Ranko Đonović
Uvjerili smo se da parlamentarni izbori u Crnoj Gori mogu da prođu bez izraženih tenzija. Postizborni period takođe. Čak je postizborni period obilježen i čestitkom gubitnika pobjednicima, uz najavu da će im vlast predati čim pobjednici ili oslobodioci, kako sebe vole da zovu, budu spremni da tu vlast preuzmu.
Sve što „oslobodioci” najavljuju upućuje na zaključak da će nas u dobroj mjeri „oslobodioci” osloboditi od slobode, bez trunke kompleksa što su vlast osvojili na nelegitiman način i što je na izborima u Crnoj Gori učestvovala jedna strana država Srbija i jedna strana crkva SPC.
Dakako, na strani anticrnogorske opozicije, koja je uz to potpomognuta poznatim crnogorskim medijskim, NVO i inim petokolonašima. Ako tome dodamo „otupjela” čula” (ne daj bože korona) međunarodne zajednice, naročito EU, za očiglednost neregularnosti uslova održavanja izbora, čudno može biti samo kako pobjeda „oslobodilaca” nije bila ubjedljivija. Dakle, za sad znamo ko je gubitnik, dok pobjednike ne znamo, a svakodnevno „oslobodioci” svjedoče da to ne znaju ni oni sami. Možda je, ipak, pravilnije zaključiti: sve to svi mi znamo, samo se manje-više pravimo da to ne znamo. Važi ovo i za cjelokupnu međunarodnu zajednicu.
Ponovo nam udružena, ujedinjena bivša opozicija (pravilnije je reći razdružena i razjedinjena bivša opozicija) najavljuje dan D za formiranje izvršne vlasti po ko zna koji put do sada. Sjednica parlamenta treba da se održi 24. novembra 2020. godine, tačno na 102. godišnjicu održavanja nelegalne Podgoričke skupštine. Simbolika i poruke tog datuma su očigledne i ne treba ih dodatno tumačiti. Pošto oni koji su doveli ove na vlast, oni koji su tu vlast trebalo da obnašaju (i naravno Dritan), ono što najavljuju kao programsko djelovanje i programski cilj izvršne i zakonodavne vlasti je u potpunom saglasju s odlukama sramne Podgoričke skupštine, pa im se mora priznati adekvatan odabir datuma, koji im po moralno-političkom karakteru pripada. Uostalom, oni bi bili oni i da je kojim slučajem taj datum 13. jul ili 21. maj, samo bi tada te datume ponizili, te im u svoje ime priznajem da su sami odredili mjeru i vrijednost.
MENTOROVI MENTORI
Što se može reći lijepo o onim ljudima koje nam je predstavio predloženi mandatar, što o samom mandataru i mandatarovim mentorima, koji ga posadiše na mjesta mandatara. Tako bi mogli ići i dalje do mentorovih mentora i došli bi do onih tamo daleko koji rasijaše korov po Crnoj Gori i priča bi za ovu priliku pošla predaleko.
Dakle, o mandataru i njegovoj predloženoj ekipi apostola, kako ih on prozva, može se reći puno toga. No ništa lijepo, za ovo malo vremena koliko ih je javnost imala prilike da ih upozna. Za njih ne može da važi pravilo od sto dana da bi im se procijenio učinak, jer već sa apsolutnom sigurnošću prepoznajemo krajnje retrogradan pravac, smjer i politički cilj ka kojem su već krenuli. Ako su oni apostoli, kako reče mandatar, valjalo bi ga pitati kako u toj vjerskoj, crkvenoj hijerarhiji vidi sebe, a kako onoga ko promovisa njega. I, na kraju, kad tako stignemo do Boga da nam odgovori: može li Bog da umre?
SPAJANJE RESORA I SLIČNE GLUPARIJE
Spajanje resora, dolazak taksijem na posao i slične gluparije radi uštede i ekonomske stabilnosti i prosperiteta Crne Gore, nijesu ništa drugo do jeftina demagogija za naivne i glumatanje skromnosti. Ako ta vlada i profunkcioniše, slične nesuvislosti propraćene kamerama mogu se očekivati i od njegovih izabranika. Treba prokomentarisati i ukidanje Ministarstva turizma u Crnoj Gori, znajući koji je uticaj tog resora u svim sferama života. Takav potez mandatara još jedan je dokaz nepoznavanja funkcionisanja države, jer to Ministarstvo u Crnoj Gori trebalo bi da postoji i kad ga ne bi imale dvije trećine evropskih država.
Mandatarevo obrazloženje odabira budućeg ministarskog kora je tužno i komično. Rekao je da su to mladi ljudi, da u biografijama nemaju afera i da su završili određene škole. Siguran sam da se novi mandatar, pored vrlo sumnjivih organizatorskih i ekonomskih referenci, uhvatio u kolo koje ne zna da igra. No, moguće je da mandatara i ne interesuju dobri ministri, već ove kadrove vidi kao osnovnu rukovodnu bazu njegove nove političke partije kojoj, možda, kako bi održao dato obećanje, on na početku neće biti na čelu.
Kako je u politici sve moguće, vjerovatno je da potpuni uspjeh sa svojom partijom može postići ukoliko bi sklonio lidere Demokratskog fronta, koji su mu omogućili da kao iz katapulta izbije u prvi politički plan. Mandatar bi, recimo, mogao da zalažući se za pravnu državu i put ka Evropskoj uniji, ne zahtijevajući lično i ne zamjerajući se Vučiću, postigne nekako cilj da nepravosnažne presude postanu pravosnažne. A ovakvih i sličnih političkih pretpostavki moglo bi biti na stotine. Jer, u politici je nekako sve moguće. Često dok se jedno priča drugo se radi, a ono što se misli teško je i pretpostaviti. Ko je recimo mogao pretpostaviti prije samo šest mjeseci da će crnogorskom izvršnom vlašću upravljati Zdravko Krivokapić, koga niko nije poznavao, ili da će zakonodavna i izvršna vlast zavisiti, recimo, od Marka Milačića itd.
PARADA PRIMITIVIZMA
Očekivati je svakako bilo od jednog univerzitetskog profesora nešto više od prethodne nesuvislosti, a njih je već bilo mnogo i premnogo. Recimo: rukoljublje, pjesme poslije izbornih pobjeda u Crnoj Gori „Tamo je selo moje, tamo je Srbija”, ljubljenje zastave tuđe zemlje, druženje sa osuđenim terorističkim zločincima četničke ideologije itd. Ako tome dodamo izjave njegove predložene „kosmički sposobne” ministarke kulture, prosvjete, nauke i sporta, kao recimo: četnik žena, žene u koroti za Kosovom, uklanjanje Mauzoleja sa Lovćena, „Vi ste ustaše”, onda se svakako može zaključiti da je parada primitivizma i kiča s pozicija veliksrpskog nacionalizma u Crnoj Gori počela i prije početka.
Ako je tačna ona misao, a sigurno je tačna: „Reci mi s kim se družiš, pa ću ti reći ko si”, onda je mandatar rekao sve o sebi i svojim izabranicima, kao što su i njegovi izabranici, ne rekavši ništa, takođe rekli sve. Jer, sličan se sličnom raduje.