Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Ljekovito i medonosno bilje NP ”Lovćen” I

Među 1.300 biljnih vrsta, što čini 1/3 ukupne crnogorske flore, mnogo je endemičnih, reliktnih, ljekovitih, aromatičnih i medonosnih

Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog

Spoj dvije klimatske zone, mediteranske i kontinentalne, uslovio je razvoj bogatog živog svijeta NP ,,Lovćen” sa brojnim endemima. Među 1.300 biljnih vrsta, što čini 1/3 ukupne crnogorske flore, mnogo je endemičnih, reliktnih, ljekovitih, aromatičnih i medonosnih. Upotreba ljekovitog bilja u liječenu stanovništa kod nas ima veomu dugu tradiciju. Pored primjene u liječenju ljudi i domaćih životinja, ljekovito, aromatično i začinsko bilje sve se više koristi u ishrani, kozmetičkoj industriji, industriji parfema ali i u farmaciji. Upotreba ljekovitog bilja stara je koliko i ljudska civilizacija. Mnogo je arheoloških dokaza koji svjedoče da su ljudi još u predistorijskom periodu redovno upotrebljavali ljekovito bilje za liječenje i psihoterapeutske svrhe (Halberstein 2005.) U dalekoj prošlosti ljudi su koristili ljekovito bilje za liječenje mnogih bolesti. Još od Vavilonaca i Asiraca poznata je upotreba biljaka kao što su: velebilje (Lat. Altropa bella.dona), tatula ( Lat. Datura stramonium), lan (Lat. Linum usitatissimum) pelen (Lat. Artemisia absinthium) itd. Dioskurd, grčki ljekar, farmaceut i botaničar je u II vijeku p.n.e. u svom djelu ,,De materia medica” prvi put opisano 600 ljekovitih biljaka koje su se koristile u to vrijeme ( Pavlov 1989). Poslednjih decenija u svijetu značajno raste potražnja za zdravstveno bezbjednim poljoprivrednim proizvodima, a posebno za ljekovitim biljem koje ima sve veću primjenu u liječenju mnogih bolesti i kao hrana i začin. Mnoge ljekovite i aromatične biljke se koriste u prehrambenoj indsutriji, ali i u proizvodnji brojnih aromatičnih pića kao i u proizvodnji konditorskih proizvoda. 

Sa rastom globalnog tržišta pritisak na postojeće biljne populacije ljekovitog bilja značajno se povećava poslednjih decenija (Baričević i Kušar 2006.) Sakupljanje ljekovitog bilja još uvijek je dominantan način njegove ekspolotacije, a glavna karakteristika tog procesa je nekontrolisano i neodrživo korišćenje biodiverziteta. Na taj način značajno se ugrožava brojnost rijetkih i ugroženih vrsta. Pretpostavlja se da je na globalnom nivou najmanje 20-50 % vrsta ljekovitog bilja ugroženo (oko 50. 000 vrsta je ozbiljno ugroženo) i da im prijeti velika opasnost od nestajanja. Nažalost, neke vrste ljekovitog bilja mogle bi zauvijek nestati ukoliko se ne preduzmu hitne mjere za njihovo očuvanje. Svi zakonski propisi za sakupljanje i količinu ljekovitog bilja strogo su regulisani odredbama, zakonima i propisima Agencije za zaštitu životne sredine Crne Gore.  

Lišajevka (Lat. Hieracium pilosella)

SAKUPLJANJE LJEKOVITOH BILJA NA PODRUČJU LOVĆENA I NJEGOVE  PODGORINE 

Sakupljanje samoniklog ljekovitog bilja na padinama Lovćena i njegovoj podgorini zapisali su i neki od putopisaca koji su boravili na proputovanju preko Lovćena, ili koji su ga floristički istraživali. U bogatoj flori Crne Gore utvrđeno je preko 700 biljnih vrsta sa ljekovitim svojstvima od kojih oko 300 ima širu upotrebu u narodnoj i savremenoj medicini. Ako bi u obzir uzeli i aromatične biljke onda bi ukupan broj ovih vrsta bio značajno veći (Stešević, Jovovič, 2008.) Sakupljanje samoniklih ljekovitih biljnih vrsta u prirodi je najčešći način dobijanja ove sirovine u Crnoj Gori. Do početka devedesteih godina jako veliki broj porodica sa područja opštine Cetinje, bez obtira da li su radili u industriji ili si živjeli na seoskim područjima, se povremeno bavio sakupljanjem i prodajom ljekovitog bilja. To je bio dodatni izvor prihoda ali i porodični posao u kom su svi učestvovali. Sakupljale su se i predavale na otkup sljedeće biljke: pelim (Lat. Salvia officinalis), lipa (Lat. Tilia), a iz podgorine Lovćena smilje (Lat. Helichrysum arenarium), lovor (Lat. Laurus nobilis), sa sjevera Crne Gore kleka (Lat. Juniperus communis), i to preko firmi Bar-bilje i Eksport-bilje iz Risna. Skoro cjelokupna količina ljekovitog bilja, sakupljenog kako na Lovćenu tako i u njegovoj podgorini zajedno sa sjeverom Crne Gore, izvožena je uglavnom u SAD, a vrijednost izvoza kretala se između 20-30 miliona dolara što je činilo impozantnu cifru. Nažalost, sa početkom devedesetih godina sve je u značajnoj mjeri promijenjeno. Potencijali na Lovćenu za uzgoj ljekovitog bilja su izuzetno veliki ako uzmemo u obzir da potražnja za ljekovitim biljem raste iz dana u dan. Tokom sezone sakupljanja ljekovitog bilja u ljetnjim mjesecima jedan sakupljač može zaraditi od 1.500 do  3.000 eura, a jedna četvoročlana porodica između 5.000 i 10.000 eura (Filipović i Ugrenović 2013.) Iz ovih dostupnih podataka evidentno je da sakupljanje ljekovitog bilja može da bude izuzetno isplativ posao i izvor prihoda za stanovništvo Lovćena zajedno sa podgorinom. Od biljaka koje se najviše traže i otkupljuju su: pelim (Lat. Salvia officinalis), smilje (Lat. Helichrysum arenarium), kantarion (Lat. Hypericum perforatum), hajdučka trava (Lat. Achillea millefolium), sjever Crne Gore kleka (Lat. Juniperus communis), lovor (Lat. Laurus nobilis ), sjever Crne Gore uva (Lat.Arctostaphylos uva ursi), lipa (Lat. Tilia), šipurak (Lat. Rosa canina) i glog (Lat. Cartegus monogyna Jacq). 

Divizma (Lat. Verbasci herba)

PRAVILNO SAKUPLJANJE I ČUVANJE LJEKOVITOG BILJA 

Za pravilno sakupljanje i čuvanje ljekovitog bilja neophodna je stalna edukacija berača ali i praćenje staništa ljekovitog bilja na određenim populacijama kako ne bi došlo do nestanka određenih vrsta ljekovitog bilja. Oni koji se bave (ili žele da se bave sakupljanjem ljekovitog bilja) treba prije svega da imaju određeni nivo znanja o ljekovitim biljkama, ali i o poslovima iz ove oblasti. Savaki sakupljač ljekovitog bilja mora da zna: 

  1. da je u stanju da razlikuje biljne vrste, 
  2. da razlikuju vrste koje se sakupljaju od botanički srodnih i morfološki srodnih vrsta kako bi se izbjegli svi potencijalni rizici, 
  3. da posjeduje odgovarajuću opremu za sakupljanje, 
  4. da poznaje načine i tehnike sakupljanja kako bi se dobio materijal najboljeg mogućeg kvaliteta, 
  5. da poznaje optimalno vrijeme sakupljanja po biljnim vrstama i organima 
  6. da vlada tehnikama sušenja i pakovanja, 
  7. da poznaje osnovne parametre kvaliteta 
  8. da posjeduje znanja o biljnim vrstama koje se iz različitih razloga ne smiju sakupljati (otrovne, zaštićene, rijetke, ugrožene), 
  9. da posjeduje i poštuje protokole o higijeni prehrambenih proizvoda i osoblja, 
  10. da sprovodi sve neophodne mjere očuvanja životne sredine i biljnog svijeta, s naročitim osvrtom na zaštićene i ugrožene vrste. 

  Pored navedenog veoma je važno da sakupljač sakuplja samo one biljne vrste koje dobro poznaje i samo one djelove biljke zbog kojih se ista i sakuplja. Nikada se na jednom području ne smiju sakupiti svi primjerci jedne vrste, već se najbolje individue, na način kako je to zakonom predviđeno ostavljaju radi reprodukcije i očuvanja vrste na tom području. Mjesta sakupljanja ljekovitih biljaka moraju biti ekološki prihvatljiva to jest, dovoljno udaljena od saobraćajnica, indusstrijskih zona i ostalih zagađivača (Muminović 1998.) Biljke treba sakupljati u prijepodnevnim satima i u danima bez padavina. Ne čupati nego ih brati iključivo rezanjem. Treba sakupljati samo zdrave djelove biljke, a oštećene uklanjati tokom berbe. Cvjetove je najbolje brati po suvom vremenu i kada se potpuno otvore, a plodove i sjemenke kada su potpuno zreli. Nije dobro sakupljati ljekovite biljke tokom toplijeg dijela dana jer visoke temperature mogu značajno smanjiti količinu etarskih ulja u biljci. Sakupljena biljna masa se transportuje bez sabijanja, a transport treba obaviti u što kračem roku. Nakon sakupljanja ljekovitog bilja isto treba očistiti od primjesa drugih biljaka. Sušenje se izvodi u sušarama za ljekovito bilje, ali mogu poslužiti i sušare za duvan. Ljekobilje se suši u provjetrenim prostorijama na različitim tipovima polica, mreža i slično. Tokom sušenja ljekovito bilje mora biti van domašaja domaćih i drugih životinja. Ukoliko na adekvatan način izvršimo nepravilnu berbu, biljni materijal mijenja boju, dolazi do promjene u hemijskom sastavu, a sve to skupa dovodi do pogoršanja kvaliteta berbe (Jovović, Baričević, Muminović, Stešević Podgorica 2020.) 

Uskolisna bokvica (Lat. Plantago lanceolata)

LJEKOVITO BILJE LOVĆENA 

Kako se naš svakodnevni terenski rad odvija na padinama Lovćena i u njegovoj podgorini predstavićemo vam neke od ljekovitih biljaka koja se nalaze na ovom području a koje smo mi i snimili okom kamere. 

  1. Majčina dušica (Lat. Thymus serpyllum). Stabljika je puzeća sa izduženim stolonima i sterilnom rozetom listova na vrhu. Listovi su goli, mali, jajasto-eliptični. Cvjetovi na vrhu cvjetnih grana složeni su u okruglaste i izdužene cvasti. Raste u centralnoj Evropi i zapadnom Sibiru na pjeskovitoj podlozi. Kao ljekoviti dio biljke koristi se : osušen nadzemni dio biljke (Serpylli herba) 

Hemijski sastav:  Herba majčine dušice sadrži do 0,6% etarskog ulja, oko 7% tanina, flavonoide, gorke supstance, fenil-karbonske kisjeline. Upotreba:  Kao sredstvo za iskašljavanje i antiseptik kod upale disajnih organa. Takođe se koristi:  U narodnoj medicini za olakšanje varenja, eliminisanje gasova, kao antiseptik i sredstvo za kupke.  Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašičicu herbe majčine dušice preliti šoljom (200 ml) ključale vode, ostaviti da stoji 10 minuta, procijediti. Piti 3 puta dnevno po jednu šolju čaja. 

  1. Zečji trn (Lat. Ononis spinosa ). Opis: Višegodišnji, razgranat polužbun koji raste na suvom, zapuštenom zemljištu kao zeljast, otporan i veoma bodljikav korov. Rasprostranjen je po cijeloj Evropi, zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Listovi su sa kratkom drškom ili sjedeći, donji tročlani dok su gornji, naročito u cvjetnom regionu, prosti. Cvjetovi su eptirasti, najčešće ružičaste ili ljubičaste boje. Cvjeta od juna do septembra. Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen korijen (Ononidis radix). Hemijski sastav: Korjen zečjeg trna sadrži izoflavonske glikozide, triterpene, sterole, etarsko ulje. Upotreba: Pospješuje izlučivanje mokraće te se uglavnom koristi kao sastojak čajnih mješavina koje se preporučuju za mokrenje, kod upale mokraćne bešike i za sprečavanje pojave pijeska i kamena u bubrezima. U narodnoj medicini se koristi:  Za ublažavanje tegoba kod gihta i reumatizma. Ograničenja u upotrebi: Ne preporučuje se upotreba korjena zečjeg trna kod otoka (edema) koji su posljedica oslabljene funkcije bubrega ili srca. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašičicu usitnjenog korijena zečjeg trna preliti sa 200 ml hladne vode, kratko prokuvati, poklopiti i posle 15 minuta procijediti. Pije se dva do tri puta dnevno po šolju čaja. 

    Kantarion (Lat. Hypericum perforatum)
  2. Sitnocvjetna vrbovica, mala mlječika (Lat. Epilobium parviflorum ). Sitnocvjetna vrbovica (mala mlječika) je žbunasta biljka, široko rasprostranjena na području Lovćena. Ima maljave, okrugle stabljike pri čijem dnu se razvija rozeta jajasto-lancetastih listova koji su takođe maljavi s naličja, sjedeći i najčešće naspramni. Cvjetovi su četvoročlani s na vrhu urezanim laticama, svijetlo ružičaste boje. Raste na vlažnim zapuštenim mjestima od nizijskog do planinskog pojasa u umjerenom pojasu Evroazije i Amerike. Nadzemni dio (herba) sitnocvjetne vrbovice sadrži flavonoide (miricetin, kvercetin, kemferol), tanine, fitosterole, beta sitosterole i njihove estre i glikozide i organske kisjeline (galnu, egalnu, kafenu, hlorogensku). Tradicionalno upotrebljavana u narodnoj medicini na području američkog kontinenta kao ljekovita biljka, sitnocvjetna vrbovica (mala mlječika) se prvi put pominje u XVII vijeku u dijelu engleskog ljekara Nikolasa Kulpepera. Veliku popularnost stekla je zahvaljujući knjigama Marije Treben tek u XX vijeku. Tradicionalno, koristi se za olakšanje mokrenja i tegoba usled benigne hiperplazije prostate pa je najviše korise muškarci. Čaj se koristi i za ublažavanje gastro-intestinalnih tegoba – osjećaja pečenja u želucu, enteritisa, dijareje, kolitisa i iritabilnog kolona. U narodnoj medicini se koristi i kod kožnih problema, kod ekcema, kao antiseptik kod gljivičnih infekcija i za ubrzanje zarastanja rana. Kao svježa biljka, sitnocvjetna vrbovica koristi se i u kuhinji, izdanci su jestivi i mogu se koristiti svježi, ili termički obrađeni, kao šparoga, dok se pečeno korijenje, samljeveno u prah može koristiti kao zamjena za kafu. Prema zvaničnim indikacijama navedenim u monografiji Evropske Medicinske Agencije, na osnovu dugotrajnih dokazanih iskustava o efikasnosti upotrebe, upotreba sitnocvjetne vrbovice preporučuje se muškarcima: cilju ublažavanje tegoba kod benigne hiperplazije prostate, čaj se može koristiti u dužem vremenskom periodu. Ukoliko se sitnocvetna vrbovica koristi za ublažavanje gastro-intestinalnih tegoba, usled nedostatka podataka o bezbjednosti, savjetuje se oprez tokom trudnoće, dojenja i kod djece mlađe od 12 godina. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašiku čaja preliti šoljom (200 ml) ključale vode. Sud poklopiti i ostaviti da stoji 10-15 minuta, a zatim čaj procijediti. Piti 2 do 3 puta dnevno po šolju nezaslađenog čaja. 
  3. Ždraljika-žuti kokotac (Lat. Melilotus officinalis). Opis: Stabljika je uspravna, uglasta u gornjem dijelu dlakava. Listovi su tročlani, sa lisnom drškom dugom koliko i sami listići. Listići su izduženo jajasti, donji i gornji se pomalo razlikuju a srednji je na dužoj dršci. Po obodu su rijetko nazubljeni. Cvjetovi su u grozdastim cvastima, žutih krunica. Plod je mahuna sa jajastim žutozelenim sjemenom. Cvjetovi mirišu na med. Raste u umjerenom pojasu Evrope i zapadne i centralne Azije, pored puteva, na njivama, zapuštenim mjestima, na krečnjaku. Kao ljekoviti dio biljke koristi se:  Osušeni nadzemni dio biljke (Meliloti herba). Hemijski sastav: Ždraljika sadrži kumarine, flavonoide, tanine, sluzi. Upotreba: Aktivni sastojci ždraljike deluju na bolju prokrvljenost perifernih krvnih sudova. U narodnoj medicini se koristi: Spolja za obloge kod otoka, tromboflebitisa, hematoma i čireva. Neželjeni efekti i interakcije sa ljekovima:  Kumarini prisutni u sušenom nedzemnom dijelu biljke pod dejstvom određenih gljivica prelaze u dikumarole koji su antagonisti vitamina K i imaju hemoragično dejstvo. Način pripreme i upotrebe čaja: Unutrašnja upotreba: Jednu do dvije kafene kašike herbe ždraljike-kokoca preliti sa 200 ml ključale vode. Sud poklopiti i ostaviti da stoji 5-10 minuta. Procijediti i piti dvije do tri šolje čaja dnevno. Spoljašnja upotreba: Dvije do tri supene kašike herbe ždraljike prokuvati sa malo vode. Dobijenu kašastu masu uviti u platno i koristiti kao oblog. 

    Ivanjsko cvijeće (Lat. Galium verum)
  4. Ivanjsko cvijeće (Lat. Galium verum). Preporznatljiva po svojim žlatno-žutim cvjetovima čiji miris podsjeća na med, ova ljekovita biljka je široko rasprostranjena na prostoru Lovćena. Raste na livadama i pored puteva, uglavnom na suvim i osunčanim staništima, a cvjeta tokom čitavog ljeta. U germanskoj mitologiji ovaj cvijet je bio posvećen boginji ljubavi, plodnosti i braka – Freji. Vjenčić sušenog ivanjskog cvijeća postavljan je u postelju porodilje kako bi se olakšao porođaj. Koristili su ga i ratnici, kako bi tokom bitke savladali napade bijesa, sačuvali snagu i savladali protivnika. Kao ljekoviti dio biljke koriste se gornji djelovi stabljike sa cvijetom i listom (Galii veri herba), a u narodnoj medicini koristi se i svježe iscijeđen sok. Herba ivanjskog cvijeća sadrži brojne aktivne materije kao što su glukozidi (asperulozid), flavonoidi,  iridoidi, fito-steroli, saponini, organske kisjeline, etarsko ulje i mineralne soli. S obzirom na dostupnost i brojna provjerena ljekovita svojstva, ivanjsko cvijeće je u upotrebi u narodnoj medicini još od Starog vijeka, a tokom Srednjeg vijeka o njegovoj upotrebi postoji mnoštvo dokumenata. Pominje se u XVI vijeku u spisima Hieronimusa Boka i Pietra Matiolija koji ga je preporučivao i kod malignih bolesti, što je kasnije, tokom XVII vijeka primjenjivao u praksi dr. Osiander pri liječenju zloćudnih tumora kože. Tokom Starog i Srednjeg vijeka njegov svjež sok se koristio i u liječenju gube. Ljekoviti sastojci ivanjskog cvijeća povoljno djeluju na mnoge fiziološke procese u organizmu, stoga se njegova upotreba preporučuje oboljelima od žutice, za oporavak jetrinog parenhima, kao i kod upale želudačne i crijevne sluzokože. Prisustvo organskih kisjelina i mineralnih soli doprinosi i diuretičnom delovanju, pa se u narodnoj medicini upotreba preporučuje kod vodene bolesti, upale mokraćne bešike i prisustva kamena ili pijeska u bubregu ili mokraćnim kanalima. Primijenjen spolja, za ispiranje, čaj od nadzemnog dijela ivanjskog cvijeća djeluje umirujuće na upalu sluzokože usta i grla i ubrzava zarastanje rana. Njegovi aktivni sastojci djeluju antiseptično i protivupalno, pa se upotreba čaja preporučuje i za sniženje povišene tjelesne temperature. Osim toga, čaj od herbe ivanjskog cvijeća djeluje umirujuće na nervni sistem, pa se u narodnoj medicini njegova upotreba preporučuje za prevenciju epileptičnih napada, a tradicionalno se koristi i kod bolesti štitaste žlijezde. Za liječenje ekcema i upalnih procesa na koži, u narodnoj medicini se preporučuje upotreba svježe cijeđenog soka ivanjskog cvijeća, koji treba nanijeti na oboljelo mjesto više puta i ostaviti ga da se na koži prosuši. Prije ponovnog nanošenja soka, oboljelo mjesto treba očistiti razblaženim alkoholom. Obloge pripremljene od svježeg soka narodna medicina preporučuje i kod uvećane štitaste žlijezde, dok se mast pripremljena od svježeg soka i maslaca koristi kao univerzalno sredstvo za liječenje svih kožnih bolesti: čireva, upala, osipa i zloćudnih promjena. Osim u svrhu liječenja, ivanjsko cvijeće se koristi u proizvodnji sira, za pripremu sirišta koje se dodaje mlijeku radi pokretanja procesa. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašičicu nadzemnog dijela ivanjskog cvijeća (3-4 g) preliti sa 150 ml ključale vode. Sud poklopiti i ostaviti da stoji 10 min. Procijediti i piti  dvije do tri šolje vrućeg čaja dnevno. 
  5. Vodopija-Cikorija (Lat. Cichorium intybus). Lijepi, krupni, svijetlo plavi cvjetovi na uspravnim, čvrstim, četvrtastim stabljikama karakteristični su za vodopiju koju susrijećemo u dobrom dijelu Lovćena. Raste na livadama, pored puteva i polja, a u mnogim se zemljama uzgaja: nadzemni dio biljke se koristi i u svježem obliku kao salata a sušen, pržen, samljeven korjen koristi se kao zamjena za kafu. Bogata inulinom, čiji sadržaj u osušenom korijenu može biti i do 50%, vodopija sadrži i značajne količine jedinjenja gvožđa, gorki seskviterpen intibin, tanine, flavonoide, kumarine, pektin i složene šećere. Prvi zapisi o ljekovitim svojstvima vodopije nađeni su u Egipataskim spisima nastalim 1550 godina prije nove ere. Vodopija se najčešće koristi za ublažavanje digestivnih tegoba, kod nadimanja, usporenog varenja i kao sredstvo za olakšavanje eliminacije gasova, pa je čest sastojak čajnih mješavina za mršavljenje. Njeno blagotvorno dejstvo na jetru i slezinu takođe je dobro poznato: svjež sok kao i čaj od nadzemnog dijela i korjena reguliše lučenje žuči, a novija istraživanja pokazuju da ekstrakti vodopije imaju zaštitno dejstvo na ćelije jetrinog tkiva izloženog djelovanju toksičnih materija. Više studija izvedenih na laboratorijskim životinjama oboljelim od dijabetesa, pokazalo je da alkoholni ekstrakt vodopije doprinosi sniženju nivoa šećera, triglicerida i holesterola u krvi. U Indiji, vodopija se tradicionalno koristi za tretman dijabetesa, a u narodnoj medicini vodopija je čest sastojak mješavina za ,,čišćenje krvi”. Svjež sok se koristi i za spoljnu upotrebu, za tretman kožnih osipa, takođe za masažu vlasišta, kao sredstvo za jačanje korjena kose. Čaj od korijena se, takođe, nekada preporučivao ženama posle porođaja, kao sredstvo za jačanje unutrašnjih polnih organa. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kašičicu usitnjenog korijena vodopije preliti sa oko 200 ml ključale vode i posle 5-10 minuta procijediti. Piti dva do tri puta dnevno po šolju čaja prije jela.  
  6. Kantarion (Lat. Hypericum perforatum). Kantarion je široko rasprostranjena željasta biljka čije stabljike mogu biti visoke i do 70 cm, sa jajastim i naspramno smještenim listovima karakterističnim po mnoštvu prozirnih vakuola ispunjenih etarskim uljem, i žutim cvjetovima koji se nalaze na vrhovima stabljika. Raste na osunčanim livadama širom Evrope, Azije, Sjeverne Afrike i Sjeverne Amerike. Cvjeta tokom čitavog ljeta, a najviše tokom jula meseca. Široko je rasprostranjen na području Lovćena. Zapisi o ljekovitosti kantariona mogu se naći još u antičkim spisima Dioskorida i Galena. U XVI vijeku, švajcarski ljekar Paracelzus opisao je njegova ljekovita dejstva, preporučivao ga je kao sredstvo za čišćenje rana i krvi, a tokom XIX vijeka Sebastijan Knajp ga je, takođe, široko primjenjivao u fitoterapiji. Kao ljekoviti dio biljke koristi se nadzemni dio – herba – cvijet sa listom sabran u vrijeme cvjetanja: osušen, koristi se za pripremu čaja, dok se svježi cvjetovi koji mrvljenjem puštaju crveni sok, koriste za izradu uljanog ekstrakta. Kantarion sadrži gorka jedinjenja, tanine, etarsko ulje, smole, bjelančevine, pektin, amino kiseline (GABA), antrahinonske derivate (hipericin i pseudohipericin) i floroglucinske derivate (hiperforin). Aktivni sastojci pokazuju antiseptično, antiviralno, protivupalno i adtingentno dejstvo, a dokazano je i njihovo antidepresivno djelovanje. Kao sredstvo za zarastanje rana crveni uljani ekstrakt se koristi već više milenijuma, jer umiruje bolove i ubrzava epitelizaciju. Tradicionalno se njegova upotreba preporučuje za liječenje opekotina, čireva, kožnih problema, kod hemoroida, upale vaginalne sluzokože, kod ujeda insekata i za ublažavanje bolova u mišićima. Takođe, koristi se za masažu kod reumatizma i bolova izazvanih gihtom. U narodnoj medicini, kantarionovo ulje se preporučuje i za unutrašnju upotrebu, kao lijek protiv glista, zatim kod bolova u želucu, kolika, upale crijeva, a može se koristiti i za premazivanje desni i oštećene i iritirane sluzokože usne duplje. Čaj od kantariona takođe se tradicionalno primjenjuje kod katara pluća, upale želudačne sluznice, noćnog mokrenja, glavobolje, žutice, nervnih bolesti, nesanice, klimakteričnih tegoba, malokrvnosti i premorenosti. Kod grčeva u materici i bolnih menstruacija, upotreba čaja doprinosi ublažavanju tegoba. U narodnoj medicini, čaj od kantariona se koristi i kod neuralgije trigeminusa, uz lokalnu primjenu kantarionovog ulja za masažu. Osim čaja i uljanog ekstrakta, u upotrebi su i suvi ekstrakt kantariona (najčešće standardizovan na određeni sadržaj hipericina) i tinktura (vodeno-alkoholni ekstrakt). Poslednjih decenija interna upotreba standardizovanih ekstrakata kantariona pokazala je dobre antidepresivne efekte. Kratkotrajna upotreba omogućava prevazilaženje perioda tuge praćenih manjkom motivacije i problemima sa spavanjem, a takođe doprinosi ublažavanju anksioznosti ili uznemirenosti neurološke prirode, obzirom da aktivni sastojci kantariona direktno djeluju na  neuro-transmitere: serotonin, noradrenalin i dopamin. 

    Žuti kokotac (Lat. Melilotus officinalis)

Antidepresivno djelovanje provjereno je u više naučnih studija izvedenih na više od 4000 pacijenata. Rezultati istraživanja pokazali su da je upotreba standardizovanih eksrakata kantariona, korišćenih tokom 4-8 nedelja za prevazilaženje lakših i umjerenih depresivnih stanja, podjednako efikasana kao primjena sintetskih antidepresiva. Međutim, kod dugotrajnih i težih depresivnih stanja efekat standardizovanih ekstrakata kantariona je nedovoljan, a ne bi ih trebalo koristiti ni kod bipolarnih poremećaja. Obimne studije poslednjih decenija pokazale su i da istovremena upotreba kantariona sa mnogim ljekovima dovodi do interakcija, obzirom da na metabolizam njegovih aktivnih sastojaka učestvuje enzim citohrom P450 koji je odgovoran i za metabolizam brojnih ljekova: oralnih kontraceptiva, ljekova za srce, antiviralnih ljekova, antimigrenoznih, antikoagulanasa, antiepileptika i pojedinih ljekova za hemioterapiju. Kako bi se izbjegli štetni i nepredviđeni efekti, neophodno je konsultovati ljekara, i obratiti pažnju na uputstvo za upotrebu lijeka prije donošenja odluke da li da se uz redovnu terapiju koristi i proizvod od kantariona jer istovremena upotreba utiče na smanjenje efikasnosti ovih ljekova. Upotreba kantariona se ne preporučuje tokom trudnoće i dojenja. S obzirom na to da može izazvati i preosjetljivost na sunčevu svjetlost, posebno kod osoba svijetle puti, tokom primjene proizvoda od kantariona savjetuje se oprez pri izlaganju sunčevoj svjetlosti. Evropska Medicinska Agencija preporučuje upotrebu suvog ekstrakta kantariona za tretman lakših depresivnih epizoda tokom kraćeg vremenskog perioda. Svjetska zdravstvena organizacija takođe preporučuje upotrebu kantariona, takođe, za tretman lakših depresivnih epizoda, a uljani ekstrakt, za spoljnu upotrebu, za tretman posjekotina, opekotina, kožnih čireva i virusnih infekcija. Način pripreme i upotrebe čaja : Jednu supenu kašiku herbe kantariona preliti šoljom (200 ml) ključale vode, ostaviti da stoji 15 minuta, procijediti. Piti 3 puta dnevno po jednu šolju čaja prije obroka. 

  1. Muška uskolisna bokvica (Lat. Plantago lanceolata). Muška bokvica biljka je sa nekoliko uspravnih, rebrastih cvjetnih stabljika. Listovi su u prizemnoj rozeti, eliptično lancetasti, ušiljeni, goli i dlakavi. Klasovi su gusti, glavičasti ili cilindrični. Cvjetovi su sitni, smeđe boje. 

Evroazijska je vrsta, danas raširena po čitavom svijetu, raste na livadama, u usjevima i pored puteva. Veoma česta na Lovćenu. Kao ljekoviti dio biljke koristi se osušen list ( Plantaginis lanceolatae folium). Hemijski sastav: List muške bokvice sadrži iridoidne glikozide, sluzi, tanine, fenolne kisjeline, kumarin eskuletin, flavonoide, silicijumovu kisjelinu. Muška uskolisna bokvica se koristi kod upale sluzokože disajnih organa, usta i grla. Djeluje na skupljanje tkiva, a ima i antibakterijsko dejstvo. Spolja se koristi kod zapaljenskih promjena na koži i za ispiranje rana. Takođe se koristi u narodnoj medicini: kod upale bešike sa krvarenjem, kod hemoroida koji krvare, hroničnog bronhitisa, bolova u želucu. Ograničenja u upotrebi: Veće doze mogu izazvati laksativni efekat i dovesti do sniženja pritiska. Izbjegavati upotrebu tokom trudnoće. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu supenu kašiku lista bokvice preliti šoljom (200 ml) ključale vode, ostaviti da stoji pola sata, procijediti. Piti 2-3 puta dnevno po jednu šolju čaja poslije jela.

 

Zečji trn (Lat.Ononis spinosa)

 

  1. Divizma ( Lat. Verbascum phlomoides). Osobine: Cvijet divizme (Lat. Verbasci herba)  sadrži flavonoide, tanine, fenil karbonske kisjeline, iridoide, tanine, saponozide, diterpene, inulin, sluzi, soli silicijuma i etarsko ulje. Aktivni sastojci cvijeta divizme pokazuju protivupalno, antiseptično, antiviralno i analgetično delovanje. Prisutne sluzi oblažu iritiranu sluzokožu organa za varenje i disajnih organa, razređuju gust bronhijalni sekret čime se olakšava iskašljavanje. Upotreba čaja od cvijeta divizme preporučuje se: kod bakterijskih i virusnih infekcija disajnih organa, kašlja i bronhitisa, za olakšavanje iskašljavanja. U narodnoj medicini, upotreba se preporučuje i za ublažavanje reumatskih tegoba, kod migrene, kao i kod proliva izazvanih upalom crijevne sluzokože. Za spoljnu upotrebu: Čaj od cvijeta divizme preporučuje se za ispiranje kod upale sluzokože usta i grla. Ograničenja u upotrebi : Usljed nedostatka podataka o bezbjednosti, upotreba čaja od cvijeta divizme se ne preporučuje tokom trudnoće i dojenja. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašičicu cvijeta divizme preliti sa 200 ml ključale vode, ostaviti da stoji 5 do 10 minuta, procijediti i piti više puta dnevno po šolju čaja. 

 

  1. Lišajevka (Lat. Hieracium pilosella). Biljka je široko rasprostranjena na svim kraškim predjelima Lovćena. Lišajevka je zeljasta biljka koja dostiže visinu do 25 cm i na zemlji obrazuje rozetu od duguljastih jajastih listova, dok se na njenom vrhu formira glavičasta cvast svijetložute boje. Cvjeta od maja do septembra, a dobro uspijeva na svim podlogama. U fitoterapiji se koristi cijela biljka, uključujući i korjen. Lišajevka sadrži gorke materije, tanin, smole, sluz i flavonske derivate koji cvijetu daju karakterističnu žutu boju. Poznata je kao izvrstan diuretik pa se koristi u liječenju bolesti bubrega, pospješuje mokrenje i izbacivanje pijeska i kamenca. Opušta mišiće disajnih puteva, podstiče znojenje i iskašljavanje zbog čega se koristi u liječenju kašlja, bronhitisa i upale pluća. Odlično je sredstvo za podsticanje koagulacije, pa se pokazala djelotvornom u slučaju menstrualnog krvarenja i hemoroida, dok se svježi listovi lišajevice privijaju na rane da bi se ubrzalo zacjeljenje. Biljku lišajevku je najbolje koristiti u čajnim mješavinama za iskašljavanje, izbacivanje viška vode, kod akutnog zapaljenja mokraće itd. 

    Majčina dušica (Lat.Thymus serpyllum)

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Ljekovito i medonosno bilje NP ”Lovćen” I – CG Vijesti
14.07.2021-22:13 22:13

[…] Aktuelno […]