Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar
Djevojački do
Jedno od njeguških sela je i Dugi Do koje krije mnoge tajne i lijepe priče iz davnina. Kletve su nešto čime su se služili oni kojima je nanesena neka nepravda, bol, očaj i vjerovanja su da će se kletva uvjek ostvariti. Jedan od toponima ovog sela nosi naziv Đevojački do, a mi vam prenosimo predanje o njemu.
U davnoj prošlosti je u selu Dugi Do živio Mojaš Dumeljin. Imao je sedam kćerki od kojih su sve bile udate, ostala je samo najmlađa Borika. Borika je bila vitka, lijepa, svojom ljepotom i stasom je opijala brojne Njeguše, ali i putnike namjernike koji bi preko Katunske nahije putovali karavanskim putevima preko Njeguša do Kotora, a Dugi Do se nalazio uz sami put. Često su putnici, opijeni njenom ljepotom, zastajkivali kako bi se divili ovoj gorskoj vili. Mojaš je bio veoma strog otac, puno je radio na svojim dolovima (docima). Imao je par volova s kojima je orao svoju imovinu, ali je pomagao i drugim Njegušima od ranog proljeća do kasne jeseni. Često su ga pitali za kćerku Boriku koliko je vrijedna i lijepa. On je govorio da mu je ona posle smrti žene velika uzdanica i podrška u životu, ali da je svjestan da je može dati samo onom ko je najbolji i najimućnji. Često su mladi pastiri dolazili u blizini Mojaševih posjeda da je kriomice posmatraju dok radi s ocem u poljskim radovoma, ili dok čuva ovce.
Te jeseni Mojaš je na svojim dolovima i docima posijao veliku raž i pšenicu. Proljeće je bilo u punom zamahu, a mlada pšenica i raž su, zahvaljući jakim kišama, rodili tako bogato kao nikada do tada. Na krsnu slavu kod Mojaša su došle sve kćerke i rekoše mu da ima lijepa prilika da svoju sestru udaju i udome u selo Špiljare gotovo na samoj obali Bokokotorskog zaliva. Mojaš, lijepo raspoložen na slavi, pozva Boriku i reče kako su setre odlučile da je udaju. Ona postiđena, rumena lica samo klimnu glavom u znak odobravanja. Otac je rekao da Borika mora do kraja ljeta da mu pomogne u poslovima oko žnjevenja pšenice i raži kako bi za jesen dio raži i pšenice odnio da se melje na Miračkim mlinovima, a dio prodao u Kotoru. Nakon toga želi da svoju kćerku uda i isprati onako kako dolikuje. Sestre Borikine su se složile s ocem i do kasnih popodnevnih časova su kćerke slavile kod svog oca Mojaša, nakon čega su se vratile svojim domovima.
Vrijeme je prolazilo, došao je avgust mjesec. Mojaš se sa kćerkom Borikom tog ranog avgustovskog jutra uputio da žanju silnu ljetinu. Počeli su u osvit zore. Pravili su samo mali predah koliko bi popili malo izvorske vode s izvora Koritnik. Borika je, da bi oslobodila svog ostarjelog oca od teških poljskih radova, žnjela najveći do koji je on imao, a Mojaš je pored nje žnjeo jedan manji. Sunce je grijalo kao nikada do tada. Borika je previla maramu preko glave da se zaštiti od sunca. Ostarjeli Mojaš je sio u hladovini jednog drijena da malo odmori. Borika je neumoro radila i u kasnim popodnevnim časovima, pred sami sumrak, završila sa žnjevenjem najvećeg dola. Kada je završila sa žnjevenjem dola, okrenu se onako umorna i slomljena od teškog posla, pogleda do i prokle ga: ,,Koliki si, dabogda se propao.” U tom momentu pred njom se provali zemlja i ona propade zajedno s poslednjom rukoveti koju je upravo bila vezala kada je to govorila. Od tada ovaj do ponese naziv Đevojački do, a ovo predanje sačuvasmo od zaborava da podsjeti sve na Borikinu kletvu i njeno stradanje.
PREDANJE O VJEŠALIMA
Na području planinskog prevoja Krstac postoji toponim koji nosi naziv Vješala. Intresantno je predanje o nastanku ovog toponima. Preko Krsca je vodio glavni karavanski put od Boke,preko Njeguša do Čekanja, a odatle se jedan krak razdvaja prema Katunskoj nahiji a drugi krak prema Cetinju i obrnuto. Sveti Petar Cetinjski, (1748-1830) živio je u najtežem periodu za Crnu Goru. Sveti Petar je težio da sačuva i odbrani njen državni, vjerski i duhovni integritet. Posebno se trudio da miri zavađena bratstva i plemena. Kletve su imale posebnu ulogu u crnogorskom društvu u periodu od kraja XV, tokom XVI i XVII vijeka, odnosno u periodu vladika iz raznih plemena i to je trajalo kasnije tokom vladavine dinastije Petrovića pa sve do 1851. godine i uvođenja sekularne države. Zaista možemo da kažemo da su kletve bile svojevrstan instrument vladanja koji su upotrebljavale vladike iz prostog razloga što tada nije bilo drugih, prije svega zakonskih, normi koje bi mogle da budu primjenjivane na različite životne situacije. Još za života Crnogorci su ga nazvali Sveti.
Vladika je znao da putuje za Boku Kotorsku preko Krsca, kako bi razgovarao sa Francuzima o jurisdikciji nad pravoslavnim vjernicima o pitanjima suštinskim i važnim za Crnu Goru. Isto tako, Sveti Petar Cetinjski je s Krsca pedvodio vojsku u pobjedi protiv Napoleonovih trupa. U kriznim i sušnim godinama je išao u Boku Kotorsku kako bi obezbijedio žito za potrebe crnogorske sirotinje. Svaki put kada se spremao da ide za Boku Kotorsku, srijetao se sa svojim Njegušima, razgovarao o brojnim životnim, vjerskim i političkim temama. Znao je dobro koliko su njegove borbe teške i koliko nose rizik da bude uhapšen, zarobljen ili ubijen od strane raznih zavojevača ali i od plaćenika. Prije ulaska u Krstački klanac vladika bi u gustim bukovim šumama kačio na granama stoljetnih bukava platnene kese sa zlatnim dukatima za slučaj da, ako se ne bi vratio, taj novac bude podijeljen sirotinji. Koliko je bio poštovan i voljen od svih niko se nije usuđivao da zlatne dukate uzme s mjesta na kom bi bili okačeni. Od tada lokalitet prije Krstačkog klanca ponese naziv Vješala. Kada god bi se vladika vratio s pregovora, Crnogorci su slavili njegov povratak pucnjima iz džeferdara.
VILA SA ŠTIROVNIKA
Posvećeno Miloradu (Gojkovom) Čavoru
U dugim zimskim noćima su, kada bi jake mećave i snjegovi prekrili Čavore, uz toplinu ognjišta prenošene brojne legende o vilama. Štirovnik i Lovćen, đe su vile boravile u brojnim pećinama, kriju mnoge tajne. Jedno takvo kazivanje i legendu prenosimo u cjelosti. Jedne kasne jesenje noći kada je bio pun mjesec i nebo ispunjeno najljepšim sjajem zvijezda, u Čavorima je vladao mir i harmonija. Vila sa Štirovnika je plela svoje duge kose na jednoj od stijena i gledala prema moru. Iskre s ognjišta obasjavale su kamene zidove u noći, a čeljad su, u toplini kasne jesenje noći, spavala. U daljini je putnik namjernik sa svojim konjem i tovarom hitao ka selu Čavori dok mu je mjesec obasjavao put. Vila je sve to nijemo posmatrala sa stijene dok su se njene duge, zlatne kose pružale do prvih vinograda. U toj nestvarnoj tišni počela je da duva jaka bura s mora, dok su se kristali soli rasipali po vilinoj kosi. Nebo se u trenu naoblači, zvijezde prekri tmina, a oluja nastavi da bijesni, gromovi zaparaše nebo, a magla se svuda raširi. Uplašenog putnika namjernika konj trgnu i nestade u toj noći. Putnik, sam u olujnoj noći, mokar i nazebao, tražio je spas da se skloni. Nije vidio ništa. Dok je hitro grabio k planini, stalno je padao ne znajući kako da se spasi te strašne noći. Vila sa Štirovnika, koja je bila na stijenama sela Čavori, sve je to nijemo posmatrala.
Nije željela da putnik namjernik strada i pošla mu je u susret. Kada su se sreli oči u oči, vila mu j rekla: ,,Drži se za moje kose, ja ću ti pokazati put i ne govori ništa.” Putnik se držao za zlatne niti viline kose i stigao do prvih kuća, izmoren, mokar, uplašen i iscrpljen. Jako je zalupao na masivna bukova vrata. Otvorio je domaćin koji je vidio mokrog i gotovo promrzlog čovjeka. Odmah su ga sjeli pokraj ognjišta dok ga je jaki plamen obasjavao i sušio. Brzo su mu dali da obuče kožuh i da popije vruću šolju mlijeka. Domaćin ga nije ništa pitao, a putnik je ubrzo izmoren zaspao. Napolju je i dalje bjesnila oluja. Ujutro, kada se razdanilo, sunce je opet obasjalo Čavore. Putnik je ispričao svoju priču, da je krenuo ka Cetinju, ali da je u noći tokom oluje konj pobjegao, a da ga je vila spasila jer se držao za zlatne niti njene kose. Prvi čobani koji su izašli sa svojim ovcama pronašli su konja u Vali Čavorovoj (šumi) i vratili ga njegovom vlasniku. Putnik je nastavio svoj put, a legenda nastavila da živi. Magija vila sa Štirovnika živi i u ovoj priči koja će ostati sačuvana.
