Laga, laga, la si nas…

Piše: Slavko Mandić

Nije ležala u bugarskoj bolnici niti je imala dijagnozu iscrpljenosti od prećerane rabote. Pa što je slagala, kad za to nije imala nikakve potrebe? Valjda zato što je vlast a njoj se može da laže na kila. Ministarka četiri ministarstva nije baš tako iscrpljena niti joj je bila potrebna liječnička pomoć. Kaže da je posjetila ljekara i da ga nije plaćala novcem građana Crne Gore, ali ko da joj vjeruje sada kad je uhvaćena u laži. Mada, ne može se baš ni do sad pohvaliti da joj je istina jača strana jer je laž, kako je to lijepo objasnio otac njene nacije Dobrica Ćosić, ideolog srpske laži i uzrok srpskih genocida i etničkih čišćenja na kraju 20. stoljeća, u samom biću Srbina.

Ćosić će bez ustezanja saopštiti:

“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. On je to kazao opisujući istorijska dešavanja kroz vjekove, ali i sadašnjost. Ono što pratimo kao rezultantu odnosa politike države, čini se da je i realnost okrenuta ka budućnosti.

Ministarka Bratić nije bez razloga otputovala u prijateljsku Bugarsku, niti je tamo zatražila pomoć ljekara. Ajde ako je slagala da je bila smještena u bolnici za strance. To je zbog dramatičnosti situacije i snažnije slike koju je premijer predstavio u parlamentu, ali se čini neophodnim da medicinski stručnjaci, zbog interesa države, ispitaju stepen njene iscrpljenosti. Ne smije se dozvoliti da za ono što je radila ispašta njeno zdravlje. A razriješila je, ni manje niviše, nego 400 direktora naših škola i obrazovnih ustanova. To je toliko veliki broj koji će svakako ostaviti posljedice. Ne mislim pritom na one koje će ministarku da strefi kad propadi pravosudni sistem i kad računi za učinjeno dođu na naplatu. Ne mislim ni na onaj moralni, osvetnički bez razloga, onaj koji je zadavao preko 400 udaraca porodicama ljudi koji su isključivo krivi zato što nijesu četnici. Kao ministarka, koja se javno deklarisala i kojoj ništa drugo i ne preostaje nego da ćera svoju idelogiju, a ona će sve one koji joj na tom putu mogu biti kočnica.

Mislim na zdravlje. Jer ministarka mora zaspati. Ili makar pokušat u neku URU. Ako joj pred očima nadolaze porodice ljudi koje je ostavila bez rabote, iz prethodno opisanih razloga, teško i da mrči mnogo, a kamo li da da se uljuljka uz bakine priče o tome zašto se Crnogorke udaju u crnu veštu. Ali, posmatrajući joj veselo lice dok je prebrojavala sklonjene direktore, može taj izazov da joj pruži apsolutnu satisfakciju i da je učini snažnijom na pijadestalu Krivokapićeve moći.

Pa ipak, ministrica je slagala.

Je li to danas prednost ili sramota?

Iz onoga što se preko brda valja, iz Bugarske nam je stigla vijest koja nikoga nije zabrinula.  A trebalo je. Sramota je da ministarka laže, pa makar i uz pomoć premijera. To je dovoljan razlog da ode.

Ali, ako se zbog laži daju ostavke, nakon svega što smo viđeli i što svakodnevno gledamo, neće nam niko ostat da tvori vlast, makar ovakvu kakva je ova.

Zato, prihavatimo ministarku Bratić kao korisnicu laži sa plemenitim razlogom. Emancipatorskim, što god to značilo. I podržimo je, kao skoro svi kolektivi u Crnoj Gori, nad čijim se razriješenim direktorima iživljava ovih dana. Uključujući i smijenjene direktore, koji ćute baš muški i otresito.

Možda nije fer, ali bi javnost voljela da zna što gospođa ministarka misli o instituciji laži kao izražena svetosavka, pripadnica vjere Srpske pravoslavne crkve koja strogo zabranjuje svaki oblik prevare i laži. A ona je, ako iko, zakleta i pred Bogom i pred popovima? Da kaže, onako reda radi, je li lagati hrišćanski? Ko zna više? Svjedoci smo što čine popovi, pa zašto ne bi i jedna ministarka. Zato, savjet svetosavki lično, i ne samo njoj već i ostalim svetosavkama i svetosavcima, da ponovo prelistaju deset Božjih zapovijesti, skupinu zakona koje je Bog saopštio preko proroka Mojsija a narod usvojio, makar deklarativno, kao jedino pravilo ponašanja i vladanja dok žive. Pa i u životu poslije života. Mada u praksi sve to izgleda malo više drugačije.

A u Bugarsku, u bolnicu za strance, zahvaljujući međudržavnom sporazumu naše dvije bratske države, mogu svi funkcioneri kad ih ruka zaboli od potpisivanja na stotine rješenja o razrješenjima.

Bugarska je spas, pa makar i na jedan dan!