Požari ne proizvode negativan efekat samo na šumu i biljke već ostavljaju dalekosežne i duboke posljedice po čitav ekosistem, počev od zemljišta, rijeka, do klime, upozorava u izjavi za Pobjedu Vuk Iković iz organizacije KOD.
Nevladina organizacija koju predstavlja godinama se bori za bolji i drugačiji odnos prema šumama i upozorava na devastirajuće efekte požara koji pustoše velika prostranstva u Crnoj Gori.
Prema Ikovićevim riječima, ključne posljedice požara su nestanak plodnog zemljišta.
“Povećava se golet pa svjetlost i toplota umjesto da budu upijeni zelenilom, odbijaju se nazad od golog kamena. Nestaje mreža korijenja u zemlji pa voda odlazi na veću dubinu. Zato izvori presušuju ljeti ili potpuno nestaju, a presušivanje okolnih bunara je redovna pojava. Pri tome ta voda nije više čista kao nekad jer korijenov sistem koji je prečišćavao i oplemenjivao vodu sada ne postoji, izgorio je ili se osušio nakon što je sagorjelo lišće koje ga je hranilo suncem”, kaže Iković.
On pojašnjava svojevrsnu lančanu reakciju i pustošenje koje se javlja nakon što vatra sagori biljni pokrivač.
Prva izražena posljedica je da se za mnogo kraće vrijeme pokrenu potoci i jake bujice, jer nema što da veže vodu za podlogu, a glavna riječna korita nemaju dovoljno mjesta da za kratko vrijeme prime veliku količinu vode.
“Tako dolazi do poplava i novih vanrednih situacija, velike štete u poljoprivredi, ribarstvu, saobraćaju jer su sve češći odroni nakon prvih kiša koje uslijede nakon požara. Ubrzo zatim dolaze vjetrovi koji više nijesu umjereni jer ne postoje nekadašnja šumska prostranstva koja ihusporavaju. Tako dolazi do novih šteta u našim domaćinstvima zbog udara vjetra. Učestali kvarovi na elektro-mreži, danas vam „pregori“ frižider, sjutra televizor i tako redom. Sljedeće godine kiša koju očekujete da zalije vašu baštu kasni, a onda i kada dođe, dođe sa gradom. Kasni jer nema velike zelene biomase koja doprinosi svojim disanjem da se ravnomjerno isporučuju kiše tokom ljeta “, kaže Iković.
Uz sve to, ističe on, jedan čitavi sistem biljaka i životinja koji su se oslanjali jedni na druge je nestao.
“Tako danas podstičemo klimatske promjene koje doprinose smanjenju šuma, a što je manje šuma to su klimatske promjene veće. Tako postajemo dio začaranog kruga”, pojašnjava sagovornik Pobjede.
Problemi
On navodi da je glavni problem, koji još nijesmo dovoljno osjetili na svojoj koži, a globalno se javlja kao posljedica velikih požara – nedostatak hrane i vode.
“Još imamo vodu, a možemo da kupimo jeftinu hranu uglavnom sumnjivog kvaliteta. Kada budemo zavisili od hrane i vode koju proizvedemo na našem tlu, onda će nas sve više zanimati požari i problem sječe šume, koji ubrzavaju vremenske nepogode, otežavaju pristup vodi i smanjuju prinos hran”, smatra Iković.
Prema njegovim riječima, drugi veliki problem je što danima udišemo zagađen vazduh.
“Taman kada pomislite da se više gume ne pale po Ćemovskom polju i da se ne pale okolna gradska smetlišta, tada kreće sezona požara. Ovih dana širom Crne Gore udišemo vazduh ispunjen otrovnim česticama, a takav vazduh nas čini osjetljivijim i na koronavirus”, kaže on.
Naglašava da bilo da kasni kiša, ili da češće nestaje struja, bilo da nam je njiva poplavila i svo sjeme istrulilo, ili da pečurke kasne, ili se prepolovila sezona skijanja, svemu tome jako puno doprinose požari.
“Za očekivati je da su institucije dobro upoznate sa situacijom i znaju da je samo 2010. godine u Crnoj Gori bilo 830 prijevremenih smrtnih slučajeva zbog zagađenja vazduha dok je u Norveškoj iste godine bilo 186 (Norveška imao oko 10 puta više stanovnika), na Kipru 299, a na Islandu 22 smrtna slučaja zbog zagađenja vazduha. Da problem nije od juče pokazuje podatak da je 2005. godine u Crnoj Gori bilo 992 smrtna slučaja zbog zagađenja vazduha. Ovih dana ne znamo šta tačno sve udišemo, možda ćemo znati kada se objavi statistički godišnjak za 2021. godinu”, kaže on.
Iković napominje da se kao i za sve druge aktivnosti budžetom opredjeljuju sredstva i za požare.
“Od 1996. godine čekamo kanadere kao provjereno oružje u gašenju požara, ali Vlada nije prepoznala požare kao prijetnju našoj ekonomiji i našem zdravlju. Tako se ni ove godine nije ušlo u nabavku kanadera. U Crnoj Gori u prosjeku izgori svake godine oko 100 km² šuma. Za troškove zaštite šuma od požara 2019. godine je opredijeljeno 38.000 eura, iako je za ovu površinu potrebno najmanje 250.000 eura”, naglašava Iković..
Mijenjati koncept
Dodaje da ni ove godine Uprava za šume nije angažovala potreban broj sezonskih radnika.
“Čuvanje šuma od požara se i dalje stavlja na teret vatrogascima koji su tu primarno za vanredne situacije u gradskim i seoskim naseljima, pa tek onda ako ostane vremena za šume. Uprava za šume u svojim izvještajima konstatuje da joj nedostaju sredstva za gašenje požara. S druge strane Upravi za šume je od 2015. do 2018. godine dodijeljeno 111.380 eura za zaštitu šuma od požara, od čega je samo 33 odsto (36.958,40 eura) utrošeno u te svrhe. Dakle, iznos od 74.421,60 € preusmjeren je i utrošen je za druge namjene”, podaci su koje navodi Iković.
On ističe da šumski nered koji nastaje sječom stabala doprinosi brzom širenju požara. Radi se o, kako kaže, velikoj količini nepravilno odloženih grana tokom sječe drveća i ukradenim stablima, a da bi ovaj problem riješili „šumarska inspekcija treba konačno početi da radi posao za koji prima platu“.
“Novac koji dobijaju opštine od sječe šume trebalo bi da bude uložen u opremu za gašenje i u održavanje lokalnih puteva, međutim ovaj novac se obično koristi na plate službenika lokalnih uprava. I tako umjesto da imamo lokalnu privredu koja nudi nova radna mjesta i stanovništvo koje je tada još više zainteresovano za očuvanja svog kraja, a time i šuma – jer direktno ili indirektno žive od njihove dobrobiti – mi imamo potpuno naopak odnos da se šuma uništava namjerno – sječom, ili nehatom – požarima, a ljudi se po partijskom ključu zapošljavaju u lokalu potpuno svjesni da je to dugoročno neodrživ model – kako po njih tako i po prirodu”, kaže Iković.
Prema njegovim riječima, sve navedeno dovodi do toga da smo nemoćni pred klimatskim promjenama, jer se bilježe sve veće suše, odnosno više dana bez kiše.
“Dok se funkcioneri uče poslu i prebacuju odgovornost sa državnog na lokalni nivo i obratno, ova globalna neman može da uništi naš najvredniji resurs”, prirodu, zaključuje Iković.
Evropski i domaći obračun izgorjelih površina šume
“+Prema evropskom modelu ,,ukupne štete“ procjenjuje se da je 2017. godine šteta zbog šumskih požara u Crnoj Gori iznosila oko 700 miliona eura (20.000 €/ha). Uprava za šume je istu štetu procijenila na 1.794.553 €, odnosno oko 50 eura po hektaru šume. U slučaju da se radilo o pašnjacima, samo vrijednost stočne hrane (sijena) bi iznosila mnogo više.
Sadnja jedini lijek
Vuk Iković podsjeća da je organizacija KOD primjerom pokazala da je jedini uspješan način borbe protiv klimatskih promjena i efekata požara – sadnja djrveća.
Inicijativom sadnje 100.000 stabala željeli su, kako kaže, da se umanji negativan uticaj požara i efekat betonizacije Podgorice.
“Cilj je da Podgorica bude zeleni i otporan grad, da se ljudi okupe oko zajedničkog cilja i kada ga ostvarimo onda možemo reći da smo stvarno zajednica”, kaže on.
Navodi da su projektom sadnje favorizovali autohtone, domaće vrste drveća.
“Sadimo lokalne, tj. izvorne vrste jer su najotpornije na lokalnu klimu, a istovremeno daju najveći oslonac urbanim ekosistemima. Izvorne vrste daju više benefita nego strane vrste – vazduh i voda su čistiji, efikasnije se regulišu jaki vjetrovi, temperatura i buka, i imamo ljepši prostor za odmor i rekreaciju. Životinjske vrste u urbanim područjima preferiraju boravak u krošnjama hrasta, lipe i javora i tako grade urbane ekosisteme koji formiraju otporan grad. Pritom, izvorna vegetacija je dio originalne turističke ponude jednog mjesta”, ističe Iković.
Strategija i zelena inicijativa
“Prva stvar koja je neophodna da bi se zaliječila šuma koja je izgorjela je da se ne javlja novi požar na tom mjestu. Ako to možemo da obezbijedimo često će se šuma sama pokrenuti, omladiti i već za 20 godina uz manje ili veće intervencije čovjeka možemo imati formiran šumski ekosistem”, ističe Iković.
Ono što se podrazumijeva je da na tim lokacijama treba da idu lokalne vrste, nikako ne vrste koje tu nikada nijesu rasle.
“Kod nas često nakon što izgori hrastova, javorova, bukova šuma ide sadnja crnog ili bijelog bora. Ta stabla će vjerovatno tu brzo rasti, ali proći će čak i nekoliko stotina godina pa da se tu ponovo vrati, prirodnim putem, hrastova ili bukova šuma. Zato je važno tu „pomoći“ šumama sadnjom autohtonih vrsta, kako bi se skratio period njihovog oporavka. Jer ako su te šume izgubljene za našu generaciju, možemo da ih vratimo za prvu narednu. Vlažnost zemljišta u borovim šumama je mnogo manja nego u hrastovim ili bukovim, pa se usljed toga požar u borovoj šumi brže širi, zato se i požar na Gorici proširio mnogo brže. Dobra namjera bez znanja u ovom procesu može zakomplikovati cio proces obavljanja. Ona, dakle, jeste nužna, ali je važno i da imamo plan utemeljen u dubljem poznavanju materije”, kaže Iković.
Prema njegovim riječima, potrebno je da naši rasadnici proizvode sadnice od našeg sjemena i da se poveća broj vrsta.
“Sada se dominantno uzgajaju vrste koje imaju najveću ekonomsku cijenu: jela, smrča, bor. Potrebno je da se proširimo i na listopadne vrste i da sve to bude dio jedne velike državne inicijative koja će obojiti Crnu Goru vedrom zelenom bojom”,kategoričan je on.
Red poteza i korjenita promjena
Prema riječima Ikovića, vrijeme je pokazalo da nam je potreban veći budžet za gašenje požara, da je potrebno kupiti kanadere, angažovati 200 sezonskih radnika koje će činiti lokalno stanovništvo i uspostaviti sistem brzog javljanja i praćenja i naravno primjena kaznenih mjera.
“U najkraćem, potrebna nam je korjenita promjena javnih politika u ovoj oblasti i potpuno drugačije postavljanje prioriteta. Dakle, nelogičnosti, javašluk koji se dešavao decenijama unazad treba poptuno raščlaniti i krenuti ka rješenjima koja su vođena logikom i ekologijom, a ne da ih samo kozmetički dotjerujemo raste. Potrebno nam je dakle znanje, upornost i potpuna promjena orijentacije u razmišljanju po kojem je priroda samo lijep ukras koji se bez problema uvijek sam obnovi. Priroda je naša potreba, ali u našem slučaju i jedina šansa održivog razvoja – zato je treba osluškivati i njegovati, kako ne bismo i taj resurs sveli na naš zaostatak, iako je sada nesumnjiva prednost u odnosu na mnoge druge”, zaključio je Iković.
[…] Aktuelno […]