Ko će iz nove vlasti garantovati bezbjednost novinara koji nisu miljenici?

Napadi na novinare postaju sve učestaliji u našoj državi, a ono što dodatno zabrinjava u ovoj situaciji jeste odsustvo reakcije predstavnika izvršne vlasti. Da se odmah ispravimo, ne potpuno odsustvo, jer reakcija ima, ali one su za sada samo u slučajevima napada na određene (omiljene) medijske kuće.

Tako je jedan događaj vezan za ekipu režimske TV Vijesti u nedjelju imao svoj “minut slave” zahvaljujući reakcijama državnog vrha, dok je drugi napad na Tamaru Nikčević u istom danu potpuno izignorisan od strane istih. Tokom protesta građana koji se protive ustoličenju mitropolita SPC Joanikija na Cetinju, grupa mladića je pokušala ekipu TV Vijesti da spriječi u izvještavaju sa ovog skupa.

Kao razlog za to, mladići su poručili ekipi da je njihova televizija najgora, da šalju ružne slike o Crnoj Gori, da samo laži pišu…

Ovaj događaj oštro su osudili premijer Zdravko Krivokapić, predsjednik Skupštine Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, političke partije pozicije i opozicije… Premijer je čak otišao i korak dalje, pa sve podigao na malo veći nivo, tako što je zbog ovog događaja otišao da posjeti TV Vijesti čime je otvoreno pokazao za koje medije se napadi neće tolerisati. Vinovnika ovog događaja, kako to voli Krivokapić da kaže, policija je identifikovala, a saopštili su da rade i na identifikaciji ostalih aktera.

Sada ćemo podsjetiti na napad novinarke RTCG-a na protestu u Podgorici tadašnje opozicije iz 2015. godine, kada je izostala adekvatna reakcija, iako se za neke “vinovnike” nije moralo čekati na identifikaciju jer se radilo o političkim ličnostima – Slavenu Radunoviću i Marini Jočić iz DF-a.

Naime, na protestima iz 2015. godine demonstranti okupljeni na Trgu Republike nijesu dozvolili novinarki RTCG-a Ivani Šebek da završi uključenje u Dnevnik. Oni su vikali, vrijeđali novinarku, prekrivali rukom kameru, onemogućivši je da završi uključenje sa protesta, a u čemu se posebno izdvajala upravo Jočić.

Novinarki su i na ličnoj osnovi upućene najniže uvrede.

Šebek nije odustajala i u takvoj atmosferi odlučila je da pokuša da odradi prilog, koji je na kraju prekinut ali je dovoljno trajao da pokaže kakve uvrede novinari drugih medijskih kuća znaju da trpe, a na kraju nikome ništa.

Ovaj napad osudili su predstavnici tadašnje vlasti, dok su pojedinci iz opozicije (PzP) koji su danas dio vladajuće većine, čak otvoreno rekli da “im nije žao zbog incidenta”.

Na kraju se postavlja pitanje do kada će predstavnici vlasti imati poseban tretman prema određenim medijima, ali i ko će nama, koji ne spadamo u skupinu ”vječito ugroženih” garantovati bezbjednost i nesmetano obavljanje posla.

D.G.