Država nije učinila dovoljno da promoviše prevenci ju nasilja u Crnoj Gori, a položaj žene je i dalje loš jer su one izložene višestrukoj diskriminaciji, ocjenjuje u razgovoru za Dan direktorica Crnogorskog ženskog lobija Aida Petrović.

Ona ističe da je nedovoljan odgovor države na prevenciju nasilja i podršku žrtvama.

Petrović kaže da su sankcije prema počiniocima nasilja dosta blage, često i izostaju tako da i u tom dijelu pravosudni organi treba da daju veći i kvalitetniji odgovoru suzbijanju nasilja nad ženama i djevojkama.

Na pitanje da li je zadovoljna položajem žena i sa kojim se problemima taj dio populacije suočava, navodi da on nije dobar iz više razloga.

“Žene su neuporedivo više izložene raznim oblicima nasilja, trpe i ćute o onome što im se dešava. U crnogorskom društvu prisutan je femicid i često se za nasilnike ubice nalazi neki oblik opravdanja za počinjeni zločin, što najbolje govori da je velikom dijelu društva nasilje nad ženama prihvatljiva i normalna pojava”, kazala je Petrović.

Kako je dodala, žene nijesu dovoljno ekonomski osnažene i samostalne, prve su koje dobijaju otkaz ali se zato teže zapošljavaju od muškaraca i teže napreduju u karijeri ukoliko to žele.

“Politički status žena ne ide uzlaznom linijom, naprotiv, sve je manje žena u politici posebno na mjestima odlučivanja i donošenja važnih odluka. Žena se u crnogorskom patrijarhalnom društvu još vrednuje kao ostvarena ukoliko je dobra majka, uzorna i smjerna supruga i spremna da se u najvećem broju slučajeva povinuje nepisanim ali poštovanim pravilima muškog društva kakvo jeste crnogorsko u svim svojim segmentima”, ocijenila je Perović.

Dodaje da zna da će ovakav njen stav mnogi osuditi, pa i neke žene, ali ističe da njeno mišljenje ne vrijeđa nikoga, a nije mu potrebna ni dozvola da bi ga javno izrekla i stala iza svake riječi argumentovano.

“Zato i jesam dio ženskog, feminističkog pokreta i živim ga svim svojim bićem, vjerujući da je put ka rodnoj ravnopravnosti moguć i ostvarljiv na dobrobiti cijeloga društva”, istakla je Petrović.

Na pitanje u kojoj mjeri je u Crnoj Gori prisutno seksualno nasilje, Petrović kaže da o tome nema jedinstvene baze podataka, ni o žrtvama, ni o zlostavljačima.

“Seksualno nasilje u Crnoj Gori je tabuizirana tema o kojoj se nerado ili nikako govori ili se minimizira njegovo postojanje. Seksualno zlostavljanje djece je „pokriveno” negacijom da postoji, osporava se njegovo prisustvo i svodi na „neke” slučajeve. Čak i da su u pitanju pojedinačni slučajevi niko nema pravo da osporava postojanje seksualnog nasilja u različitim oblicima”, smatra Petrović.

Ona kaže da je na SOS telefon za žrtve seksualnog nasilja za period od 1. juna do 31. decembra prošle godine bilo 320 poziva, od čega je najviše informativnih poziva, i to 225, edukativna 73 i 22 koja su se odnosila na osobe koje su nekada preživjele neki oblik seksualnog zlostavljanja.

“Od ovih 22 osobe (žene, djevojke) njih devet je dobilo besplatnu psihosocijalnu podršku na svoj zahtjev”, kaže Petrović.

Upozorava da je nedovoljan odgovor države na prevenciju nasilja, podršku žrtvama, kao i na vođenje kontinuiranih edukativnih sesija i medijskih kampanja.

“Kada pominjem kontinuitet svakako ne mislim na edukacije i kampanje koje serealizuju nekoliko mjeseci pa on da ponovo za nekoliko godina. Taj informativno-edukativno preventivni vakuum ne smije da postoji i država treba da tome više doprinese nego do sada. Takođe, potpisivanjem i ratifikacijom Istanbulske konvencije država se, između ostalog, obavezala na otvaranje i finansiranje novih SOS te lefonskih servisa i kriznih centara za žene žrtve nasilja, što do sada nije bio slučaj”, poručuje Petrović.

Za dvije godine tri prijave incesta

Petrović navodi da su tokom 2019. imali jedan prijavljeni slučaj incesta, a tokom 2020. dva.

“Svi slučajevi ranijih godina koje smo pratili i ovi poslednji desili su se u porodici ili bliskom i povjerljivom okruženju u koga žrtva nije sumnjala ili da može nešto loše doživjeti od te muške osobe. Dakle zlostavljač incestnik zloupotrebljava povjerenje kod žrtve. Nema podataka u kojoj mjeri je incest prisutan u Crnoj Gori, koliki je broj žrtava incesta, ko su počinioci-incestnici, da li su svi sankcionisani ako su slučajevi prijavljeni. Naše iskustvo sa žrtvama incesta je da žrtve seksualno zlostavljanje od strane bližih srodnika ne žele da prijave institucijama jer „čuvaju” porodicu, rodbinu od stigme, sramote, žigosanja. Žrtve žive sa doživotnim traumama i vješto ih skrivaju i od najbližih, jer se plaše osude i nepovjerenja”, kazala je Petrović.