Piše: Ivana Đukić
Nije lijepo. Nije lijep osjećaj da se nakon trule medijske, predizborne kampanje, u kojima slogani ,,Ne damo (tuđe) svetinje”, imaju pravo da postoje, loše i površne glume, malo marifetluka, lokalnog humora, više i više nego svega vulgarizovane i nedostojne leksike, neko proglasi pobjednikom.
Pobjednikom od čega? Nad kim?! Aleksa Bečić dobro glumi. Činjenica. Uzela bih ga za svaku ulogu u nastupajućem filmu, koji spremam. Šteta da takav talenat ostane neiskorišćen. Šteta da služi samo kao sprovodnik i glasnogovornik tuđih ideja i ciljeva, sa jasnom namjerom da se pretvori u cinika.
Šta znači sarkastični govor jednog od glasnogovornika: “Ja sam im spremio čorbu – koju će morati pojesti”, u toku predizborne kampanje, a sa prizvukom prijetnje i neobjašnjive sigurnosti?!
Slogan ,,Mir je naša nacija” je umješenije – koje se jasno vidi (ne na osnovu mirisa i ukusa, jer ga nema) – već na osnovu sadržaja, iz čije kužine izlazi. Ne iz onog koji se hvali kulinarskim sposobnostima, već iz nečije, čija će Vam se preosvećena dlaka lako naći, i promaći Vašoj pažnji, u toj istoj voodoo-čorbi, koju spominje glasnogovornik – u njegovo preosveštano ime, bez prezimena, jer po svemu sudeći, on ne može biti iz ovih krajeva.
Ono što je stvaralo taj “nemir” – kao opozit ovom ,,miru” u pomenutom sloganu, u ovom dijelu svemira, svo ovo mukotrpno vrijeme, je upravo postojanje tuđe čizme, u sopstvenom dvorištu, i to pod imenom ,,baštovana”. Taj nemir je izbijao u vidu: alergija, drhtavica, kijavica, povraćanja, razno-raznih medicinskih manifestacija: ali čizma – kao takva, nikad nije uklonjena, jer je polazna tačka i odlika ovog društva – tolerancija. Tako da vam ja kažem: mir je i moj. Dokle god se ne miješa pojam ,,nacije” u to. Biološkim rječnikom da se izrazim: to je isto kao da sa određenog areala iselim sve autohtone vrste, sa Antartika donesem tri, i naselim ih, i to nazovem biodiverzitetom.
Pitanje za Međunarodnu zajednicu: zar ćete stvarno da posmatrate sa strane ovu na prvi pogled tihu i kasnije izrazito GLASNO verbalizovanu okupaciju? Kamufliranu, a toliko vidljivu za laičku javnost, kamoli za profesionalne političare. Crna Gora nije projekat, nikad nije ni bila. Njom se ne može rukovati iznutra, ni van, a da se ne razumje njeno biće – entitet, niti sve njene specifičnosti, a radovati se samo tome što je ,,svrgnut” (a ovo mora pod navodnike) jedan, po mnogo čemu nedosljedan režim.
Paradirati (a i dalje imati u vidu nastavak) ispred nosa Međunarodne zajednice, a time kontinuirano odašiljati poruku: ,,Evo vidite, narod u ovoj zemlji neće i nije ni htio Đukanovića i njegovu kampanju”, zapravo znači paradirati ispred naših sopstvenih života, dok se borimo za vazduh, da dišemo. Te skupine hodajućih se, zaista, mogu nazvati trilionima imena i niti jedno od njih ne odgovara bogougodnim, milosrdnim i bogomilostivim dozivanjima da padne kiša – da bi zemlja bolje rodila. Ova zemlja, po kojoj hodite, gospodine Radoviću, dok se molite za sasvim suprotna strijemljenja, puna je srdžbe i bijesa za sve ono što joj je učinjeno do sad – svih ovih godina, u vidu kulturnih i sakralnih devastacija – da vas tuđe neznanje više neće poduprijeti, da na njoj istrajavate u svojim, naizgled biljojednim, a zapravo vrlo karnivornim misijama.
Prevrtanje kostiju je opasna stavka – stvar, koja je sama po sebi rizična, i za onog ko je sprovodi u djelo i za onog na kog se djelo usmjerava (osim što su za onog drugog posljedice kratkotrajne). Što ćete kad svi shvate?! Što ćete kad prvi čovjek do vas shvati da je prevaren?! Što ćete onda? Kad su sve njegove molitve probražene u duboko crne misli i djelanja, izvan poimanja svakog blagomislećeg stvorenja?! Dokle ćete da računate na strah, kao jedino oruđe za vlast (vrlo simptomatično nazvati je duhovnom)?
Lično smatram da je Vama, gospodine Amfilohije Radoviću, mimo naroda, koji na sve načine zavodite i skrećete s pravog puta, zloupotrebljavajući njihovu vjeru, nemoguće obratiti se u bilo kojoj personalnoj formi, pa da Vi previdate kormila crnomagijskog djelanja u suprotna, jer sve što Vas je i držalo do sada na njima – su tuđe energije. Tu Riječ – koju nijeste mogli podnijeti, u vječito liberalnoj Crnoj Gori prema svim konfesijama, u skoro donešenom Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, je upravo ta: Sloboda. To je ono što žulja. Svako ko nema ličnu slobodu i zavisi od tuđih, ne dozvoljava nikom da je ima. Sloboda je i odgovornost. Prevelika u ovom trenutku. Presadržajna, a da bi se obuhvatila takvim jednim umom, usmjerenim na zlodjela u ruhu pravoslavlja.
Molim sve vjernike, koji istinski vjeruju u Boga, da ostanu u Crnoj Gori i u prisustvu stvarno vjernih i prosvećenih ljudi, kroz pravoslavnu doktrinu, ispovijedaju svoju vjeru. I neka smo svi blagosloveni i neka nam je sve dobro. Ukoliko vjeruju u Amfilohija, ja bih zamolila da idu za njim, gdje god da on ide (nijesam sigurna da bi ga u Srbiju primili nazad, poslije svega što je tamo uradio, prije nego što je prognan ovdje).
Beskurpulozni invazitet na ovu naciju, u vidu planiranog popisa 2021. godine, je ravan tome da se ja usudim da odem u Australiju – izbrojim Aboridžine, i uprkos svim njihovim zaslugama za današnju civilizaciju, zbog malobrojnosti, ih proglasim nepostojećim.
Moj topli savjet, nakon detaljnog analiziranja ponašanja gospodina Abazovića, je da: ako je za covid19 neophodna distanca od 2 metra, za njega je minimum 22. Pa bilo da “URA” u semantičkom smislu označava izrazito crnogorski izraz za “pola sata” ili uzvik, kao poziv na juriš!