Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Kako je Vladimir Dedijer pisao o Njegoševom Mauzoleju: SPC ne može da podnese da jedan Hrvat plete vijenac na Lovćenu jednom Crnogorcu

Davne 1970. godine, 20. avgusta, dnevni list Borba je objavio pismo Vladimira Dedijera upućenog Odboru za izgradnju Njegoševog mauzoleja, čiji je član i on bio. Povod za to pismo bila je njegova posjeta Cetinju nakon pisanja svjetskih medija o podizanju spomenika Njegošu i dezinformacija koje se prezentovane svjetskoj javnosti o ovom pitanju.

Na današnji dan prije 48 godina svečano je otvoren Njegošev mauzolej na Lovćenu. Izgradnja mazuoleja je od samog početka izazvala pažnju ne samo tadašnje jugoslovenske javnosti, već i svjeta. Objavljivane su mnoge dezinformacije. Profesor Vladimir Dedijer je upozorio i tada da Srpska pravoslavna crkva nije vodila akciju za očuvanje Njegoševe zaostavštine, i objasnio zašto je izgradnja baš ovakvog spomenika potrebna.

Davne 1970. godine, 20. avgusta, dnevni list Borba je objavio pismo Vladimira Dedijera upućenog Odboru za izgradnju Njegoševog mauzoleja, čiji je član i on bio. Povod za to pismo bila je njegova posjeta Cetinju nakon pisanja svjetskih medija o podizanju spomenika Njegošu i dezinformacija koje se prezentovane svjetskoj javnosti o ovom pitanju.

Dedijer je napisao da je primijetio u svjetskoj štampi, posebno francuskoj, italijanskoj, britanskoj, pa čak i japanskoj, da se vodi organizovana kampanja protiv podizanja Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po projektu i izradi vajara Ivana Meštrovića.

“Tu se tvrdi da vlasti ruše pjesnikovu zadužbinu na Lovćenu i vrše kulturni genocid. Pobuđen ovakvim napisima u želji da utvrdim istorijsku istinu, ispitao sam istoriju podizanja Njegoševe kapele na Lovćenu sredinom prošlog vijeka, njenog konačnog rušenja 1925. godine i podizanja nove kapele iste godine po nalogu i u ime kralja Aleksandra Karađorđevića”, pisao je on.

Takođe, pojasnio je da je 15. avgusta 1970. godine, boravio na Cetinju i izlazio na vrh Lovćena, kako bi se uvjerio u istinitost.

Na osnovu istorijskih činjenica i arhivske dokumentacije, došao je, kako je naveo, do saznanja i utvrdio da je čitava ta kampanja u inostranstvu sazdana na netačnostima i dezinformacijama:

“Prvo, kapelu koju je Njegoš za života sazidao i namijenio da u njoj bude sahranjen, austrougarska vojska je djelimično porušila 1916. godine. Po nalogu okupatorskih vlasti Njegoševe kosti su iskopane i prenesene na Cetinje, uz prisustvo predstavnika Crkve.

Drugo, po propasti Austrougarske Monarhije, u Njegoševom rodnom mjestu Njegušima osnovan je odbor za obnavljanje Njegoševe kapele. Do ostvarenja zamisli ovog odbora nije došlo i Njegoševa kapela nikad nije obnovljena.

Treće, kralj Aleksandar Karađorđević, 1925. godine, u spomen rođenja svog sina Petra II Karađorđevića, naređuje da se ostaci Njegoševe kapele poruše i da se sazida nova kapela. To je i učinjeno. Ova kapela je građena od novog kamena, na novim temeljima, a ostaci stare kapele su bačeni u Jezerski vrh. Ova činjenica je potvrđena i iskazima ljudi koji su radili na zidanju nove kapele.

Kapela na Lovćenu obnovljena 1925. prema projektu čuvenog arhitekte Nikolaja Krasnova.

Na osnovu ovih činjenica odlučio sam da sa svoje strane učinim sve da svjetsko javno mnjenje sazna punu istinu, da se kod nas ne vrši rušenje Njegoševe originalne zadužbine, nego da se gradi dostojan spomenik velikom pjesniku, a uklanja Aleksandrova zadužbina. Nastojanje da se najvećem filozofu-pjesniku među jugoslovenskim narodima, Njegošu, podiže spomenik po zamisli najvećeg vajara koji je u istoriji ponikao sa našeg tla, Ivana Meštrovića, tvorca Kosovskog ciklusa, Pobjednika na Kalemegdanu i spomenika Neznanom junaku, za mene je samo produžetak mukotrpne borbe za ostvaranje ideala bratstva i jedinstva.

Izgradnja baš ovakvog spomenika danas je, po mom mišljenju, utoliko potrebnija jer se u našoj zemlji sa raznih strana opet čuju te podmukle netrpeljivosti. To se ogleda i u akciji protiv podizanja Njegoševog mauzoleja na Lovćenu koji vodi jedan dio hijerarhije Srpske pravoslavne crkve. Oni ne mogu da podnesu da jedan Hrvat plete vijenac na Lovćenu jednom Crnogorcu, da jedan rimokatolik gradi spomenik jednom pravoslavnom vladiki.

Nasuprot tradicijama Srpske pravoslavne crkve u borbi za slobodu i nezavisnost srpskog naroda, kojima je u svom životu i radu doprinio mnogo i sam Njegoš, neki vrhovi Srpske pravoslavne crkve, naročito 1918.godine, stavili su se u službu dinastije Karađorđevića i njenog režima.

Hijerarhija Srpske pravoslavne crkve ne vodi akciju za očuvanje Njegoševe zaostavštine, nego sve sile napreže da spase građevinu kralja Aleksandra Karađorđevića, jer ona predstavlja višestruki simbol: Prvo, Aleksandrova zadužbina je oličenje uništenja državnosti Crne Gore poslije 1918. godine. Umjesto da se nova zajednica bratskih naroda stvara na osnovama jednakosti i poštovanja volje naroda, Crna Gora je 1918. godine silom utjerana u novu državu i obespravljena.

Drugo, Aleksandrova kapelica je oličenje prevage dinastije Karađorđevića nad dinastijom Petrovića.

I, treće, ta kapelica je ujedno simbol uništenja nezavisnosti Crnogorsko-primorske mitropolije koju je ona čuvala kroz vjekove, da bi poslije 1918. godine, zajedno sa drugim nezavisnim srpskim crkvama, bila podgvrgnuta srbijanskoj pravoslavnoj crkvi.

Tužno je gledati kako pojedini intelektualci iz Jugoslavije, zadojeni nahijskim svađama i balkanskim atavizmima, netačno obavještavaju prva imena svjetske kulture o sudbini Njegoševe kapele.

Nasuprot ovome, za poštovanje su mišljenja onih intelektualaca koji su protivni Njegoševom mauzoleju iz estetskih razloga.

Sagledavajući činjenično stanje, primio sam se članstva u Odboru za igradnju mauzoleja Petru II Petroviću Njegošu na Lovćenu jer želim da branim istorijsku istinu i hoću da dignem glas protiv diktiranja šta Crnogorci smiju, a šta ne smiju da rade. Uvjeren sam da će ovo doprinijeti odbrani prava i naroda, a naročito malih naroda, na jednakost i uzajamno poštovanje, unutar naše zemlje, kao i u svijetu. Sljedujući glasu svoje savjesti, obavijestio sam izdavačko preduzeće „Prosveta“ iz Beograda da autorski honorar od trećeg izdanja mog ratnog „Dnevnika 1941.-1945“ uplati u korist podizanja Njegoševog mauzoleja“, kaže na kraju pisma Vladimir Dedijer, što je objavila Borba.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Mino Russel
28.07.2022-21:00 21:00

Na znanje i ravnanje .
Istinu treba ponavljat nesto se lako zaboravlja a i nasi velikani.
Svejedno su nas gedje nasankali da se medjusobno svadimo