Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Kako je uništen manastir Starčevo

Manastir Starčevo je dobro kulture od nacionalnog značaja

Arhitekta Miodrag Miško Dragov Bajković u studiji o devastiranju crnogorskih sakralnih objekata od Srpske pravoslavne crkve i njenih eparhija u Crnoj Gori, pod nazivom „Devastiranje (bestraganje) crnogorskijeh manastirah”, koju Pobjeda prenosi u nekoliko nastavaka, ukazao je i na to kako je uništen Manastir Starčevo.

Ovaj manastir koji se nalazi na ostrvu Starčeva Gorica, podsjeća on, smatra se najstarijim manastirom na ostrvima Skadarskog jezera iz doba Balšića. Njegova izgradnja se vezuje za period 1376-1378. godine. Kao osnivač manastira spominje se starac Makarije, po kojem su manastir i ostrvo dobili ime.

Krajem XIV stoljeća u manastiru se nalazio poznati prepisivački centar u kome se odvija intenzivan rad na prepisivanju knjiga( i gdje su nastala dva značajna rukopisa: „Prolog Starčeve Gorice“ i „Četvorojevanđelje Starčeve Gorice“.

Karakteristike

Manastirska crkva Uspenja Bogorodice jednobrodna građevina (skromnih dimenzija, a skladnih proporcija), sa svojim arhitektonskim karakteristikama, uz još neke crkve u basenu Skadarskog jezera, čini posebnu grupu crkava u obliku trikonhosa (trikonhos: osnovatlocrt u obliku trolista). Starčevačku trikonhalnu crkvu formira podužni brod, zasveden blago prelomljenim svodom, sa bočnim konhama (konha: svod u obliku školjke polukupola u proširenom značenju apsida) uz centralni travej (travej: polje na svodu omeđeno-uokvireno uzdužnim i poprečnim lukovima) i polukružnom apsidom u širini oltarskog traveja. Specifičnost ovoga trikonhosa je izgradnja polukružnih ojačanja uz zapadne krajeve bočnih konhi, kojima se neutrališu sile kupolne zone na bočne zidove i u kojima su bile izvedene (proporcionalno) duboke niše.

Nad centralnim travejem izgrađena je kružna kupola odvojena od niskog kružnog tambura naglašenim poluobličastim vijencem. U krovnim masama vanka naglašen je poprečni, tkz. „lažni brod“.

Uz zapadni zid crkve, ubrzo nakon gradnje crkve, bila je dozidana priprata (priprata: zapadni, ulazni dio crkve, koji je od ostatka crkve odvojen zidom i vratima), pri kojoj su kasnije sa južne i sjeverne strane prizidani bočni paraklisi (paraklis: crkvica prizidana uz veću crkvu ili uklopljena u nju služila kao grobna kapela, a i kao krstionica) od kojih južni ima malu polukružnu apsidu.

Crkva je zidana pritesanim kamenom nejednake veličine, slaganim u horizontalne redove. Na manastirskoj crkvi je, u periodu od 1963. do 1965. godine, urađena rekonstrukcija i konzervatorski radovi.

Božidar Vuković

U južnoj, bočnoj kapeli, po sopstvenoj želji, sahranjen je 1540. godine naš znameniti crnogorski štampar, vojvoda Božidar Vuković Podgoričanin.

Uzgred budi rečeno: Božidar Vuković je poimanje svog porijekla odredio svojeručno napisanom tvrdnjom, da je „iz sela Đulići kraj Podgorice, Dioklitske zemlje, makedonska strana“. Sve drugo je falsifikat, kao što je ona „pisanija“ pod bistom mu u parku u Titogradu, koja je nacionalno uvredljiva, sramotno „proračunata“ i politički naopaka „podvala“ ovdašnje vlasti.

Obiće im se i ona „o glavu“ kao što im se ta vrsta njihog „šurovanja“ i slične „igranke“ sa kvislinzima odavno već obijaju. Žalosno je, pogubno i najvažnije što se ovakva (i slična mnogo „krupnija“) nedjela-zlodjela ovdašnjih vlastodržaca, obijaju „o glavu“ svima nama Crnogorcima, a obiće se svim budućim generacijama, našoj kulturi, tradiciji… i time doslovno ugroziti naš opstanak!

No, ta takva „pisanija“ pod onom bistom (sve i da je tačna, a nije- nego je lažna), ipak ima i jednu pozitivnu stranu. Ista znači da: Andrija J. Paltašić Kotoranin, Šimun Kotoranin, jeromonah Makarije, Pahomije od Rijeke Crnojevića („ot ostrov Dioklitijskago jezera“), itd, nijesu, nit mogu na nijedan Božji način bit -„tamo njihovi” štampari.

Nešto su stariji i nešto su malo priđe počeli stvarati-štampati od Vukovića.

Kulturno dobro

Manastir Starčevo je dobro kulture od nacionalnog značaja!

Na zli usud crnogorske kulture i ovoga 640 godina starog manastira, sredinom ‘90-tih XX vijeka, Starčevu Goricu nastanjuje (uz „blagoslov“) „monah-izvanjac“, koji zapodijeva raznorazne „intervencije“ na manastiru, pored ostvarivanja svojih i ciljeva SPC!

Izuzev primjedbi da su:

– ugrađene metalne dveri na ulaz

u manastirsku crkvu položen olovni lim (table) kao krovni pokrivač, umjesto našeg tradicionalnog mediteranskog pokrivača (tigle kanalice) ili, na ovdašnjim crkvama, izvornih kamenih štiva-ploča pri zidu bočne južne apside prislonjeni solarni paneli stari pod od opeke u slogu „riblja kost“, zamijenjen fabrički rezanim kamenim pločama, postavljenim malo u „redove“, malo „riblja kost“ (u svakom slučaju nakončavan je kao da se „autor“ rugao) skromno oblikovani ikonostas i časna trpeza;

– pri/na obnovljenom konaku dodati estetski i kroz materijalizaciju, neprimjereni tremovi

– ugrađena metalna vrata i teleri okana, a na oknima metalne škure i ovdje prislonjeni solarni paneli;

– podignute dvije samostojeće pomoćne „kućice“;

– obnovljena kapija na ulazu u portu nije zasnovana na tradicionalnim rješenjima kod kojih se šljeme dvovodne kapije postavlja paralelno sa zidom, tako da se

– uvođenjem novih elemenata (kakvo je krovno rješenje kapije) gube podaci o autentičnim, tradicionalnim rješenjima;

– izmijenjena je konfiguracije dijela terena, koje devastiraju, degradiraju i ruže manastirski kompleks, to jeste, negativno uplivaju na arhitektonske i ambijentalne vrijednosti ovog bisera našeg sakralnog našljeđa, ali su (eto) uz demontažu, zamjenu, oburdavanje, štemovanje, … ove „intervencije“ ipak (manje ili više) otklonjive, popravljive i zamjenljive postoje i „intervencije“ (opis istih slijedi naprijed u tekstu), od kojih je prva „neispravljiva do u potpunosti” a druga je „u potpunosti neispravljiva“.

Manastirska crkva je nekad bila fresko-pisana.

Ne zna se tačan period nastanka tadašnjeg oslikavanja unutrašnjosti crkve, ali je za pretpostavit da se to najvjerovatnije desilo u prvim decenijama nakon izgradnje Manastira (obično je tako bilo).

Vaskoliki freskopis iz tog perioda je nestao, skupa sa podlogom na kojoj je slikano pa su se dugo već vidjeli apsolutno „čisti“ zidovi od našeg „ljutog krša“.

Na tom otpalom materijalu nađeno je zanemarljivo malo sitnih djelova fresko-boje, koji su mogli poslužiti samo ka dokaz da je unutrašnjost crkve nekad bila fresko-pisana.

Znači ne zna se kako je nekadašnje fresko-slikarstvo u Manastiru Starčevo izgledalo, to jes, ne zna se koje i kakve su to freske (svece, slikarske kompozicije, …) Balšići i drugi, svojim očima gledali u ovom i ostalim njihovim manastirima (naravno izuzev motiva iz Svetog pisma).

Autentičnost

Mislim i tvrdim da su, kao i stoljećima prije, unutrašnji arhitektonski sklop i graditeljski slog morali ostati „vidljivi“ (znači: originalni zidovi, tehnika zidanja, vještina i način konstruisanja nosećih lukova, svodova i kupole) i da tako očuvani, budu svjedočanstvo jednog divnog i osobitog doba srednjevjekovne (Zetske) sakralne arhitekture, koja pripada korpusu mediteranske arhitekture – umjetnosti kulture.

Ima značajnih starih manastirskih crkava koje su ostale neoslikane:

– jer nema dovoljno „podataka-ostataka“ nekadašnjeg freskoslikarstva da bi se uradila odgovorna-stručna rekonstrukcija;

– što se, poslije više stoljeća „zakašnjenja” u umjetničkom smislu smatra neprikladnim i neozbiljnim danas oslikavati te starinske Božje kuće to ne bi bio „odraz“ vremena, okolnosti, kulturološkog konteksta, … ukratko, to ne bi bila istina;

– jer je (skupa s dva gornja stava), jednostavno neuporedivo značajnije i jedino vrijedno: sačuvati i pokazati autentičnu arhitekturu.

U tom smislu, kao pozitivne primjere (među ostalima), spomenuću: Manastir Stanjeviće (nema fresko-boje na njegovijema zidovima i na svodu) i Crkvu Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju, gdje su ostaci (manji ili veći fragmenti) nekadašnjeg fresko-pisa, konzervirani i pokrivaju malu površinu unutrašnjosti crkve, dok je dominantni dio površine zidova i svodova, nakon „gubitka-propadanja“ fresaka, ostao „ogoljen” sa svim vidnim i vrijednim ondašnjim graditeljstvom (barem je tako bilo 2004. godine, kad sam kao član „Komisije za utvrđivanje stanja nepokretne baštine kulture Crne Gore“, obigrao vaskoliku Crnu Goru i posjetio i ovu crkvu). Nadam se da se niko u današnje doba neće „zaigrati“ ili krenuti da ih malteriše i freskopiše.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve