Kako je tzv. Temeljni ugovor ”ozakonio” diskriminaciju

Piše: Aleksandar Radoman

U odgovoru na primjedbe koje su stigle na račun tzv. Temeljnog ugovora Dritan je Abazović, kroz usta svojega kabineta, pokazao zadivljujući nivo autokratskih poriva.

Riječju, sve što je bilo ko prigovorio ugovoru koji je Dritanu dostavila Beogradska patrijaršija, a ovaj ga potpisao – kako sam reče -„da ne trepne“, jednostavno je ignorisao, izvlačeći iz svega zaključak – karakterističan zanjegovu sklonost izvrtanja stvari naglavačke – kako bi nepotpisivanje tog ugovora značilo diskriminaciju vjerske zajednice.

Osim što je time priznao da njegova Vlada diskriminiše Crnogorsku pravoslavnu crkvu, s kojom nema niti će biti ugovora, Dritan je nesvjesno osvijetlio i samu prirodu tzv. Temeljnog ugovora. A ona je i u suštinskome i u formalnopravnom smislu – diskriminatorna

Elem, članom 14 Ustava Crne Gore propisano je da su vjerske zajednice odvojene od države te da su „ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova“. Ustav Crne Gore, kako vidimo, jamči ravnopravnost vjerskih zajednica, no tzv. Temeljnim ugovorom taj je princip pogažen jer je Beogradska patrijaršija u odnosu na sve druge vjerske zajednice favorizovana u najmanje četiri elementa. Pa krenimo redom.

1. Ni u jednom od dosad potpisanih ugovora s vjerskim zajednicama Država Crna Gora ne priznaje „kontinuitet pravnog subjektiviteta“, kao što to čini u članu 2 tzv. Temeljnog ugovora s Beogradskom patrijaršijom.

U ugovorima s Vatikanom, Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom Država priznaje „pravni subjektivitet“, ne baveći se pitanjem kontinuiteta. Zašto je u tzv. Temeljnom ugovoru s Beogradskom patrijaršijom umjesto priznanja pravnog subjektiviteta priznat „kontinuitet pravnog subjektiviteta“ postaje jasno kad se pogleda preambula koja Beogradskoj patrijaršiji priznaje kontinuitet u Crnoj Gori ne od 1219-1220. godine, kako se često interpretira, već od 1. vijeka.

Iako Abazović nevješto obmanjuje javnost da je u preambuli Hrišćanska crkva a ne Beogradska patrijaršija, to je providna manipulacija jer preambula i jeste onako nakaradno formulisana da bi u slučaju ciljnog tumačenja potvrdila da Beogradska patrijaršija u Crnoj Gori ima kontinuitet od 2000 godina. A što će joj taj kontinuitet jasno je kad se dođe do pitanja svojinskih prava.

2. U članu 7 tzv. Temeljnog ugovora Država se obavezuje da „izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo Mitropolije crnogorsko-primorske, Eparhije budimljansko-nikšićke, Eparhije mileševske, Eparhije zahumsko-hercegovačke i njihovih crkveno-pravnih lica kojima pripadaju“.

Pitanje svojinskih odnosa na ovaj način nije tretirano niti u jednom jedinom ugovoru koji je Crna Gora potpisala s vjerskim zajednicama, a ovđe označava obavezu Države da na Beogradsku patrijaršiju, preko njenih eparhija koje nijesu pravni subjekti, uknjiži kompletno sakralno nasljeđe od 1. vijeka naovamo, u skladu s tumačenjem o kontinuitetu Beogradske patrijaršije iz preambule i člana 2 tzv. Temeljnog ugovora.

Riječ je, dakle, o klasičnoj otimačini crnogorskoga kulturnog nasljeđa. Kako drugim vjerskim zajednicama u ugovorima s njima potpisanim nije ni izbliza garantovano bilo što slično, preostaje da zaključimo da su one u odnosu na Beogradsku patrijaršiju diskriminisane.

3. U članu 2 tzv. Temeljnog ugovora Država jemči „Crkvi i njenim crkveno-pravnim licima“ – „vršenje javnopravnih ovlašćenja u Crnoj Gori u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC“. Niti jednoj jedinoj drugoj vjerskoj organizaciji s kojom je sklopila sporazum Država nije jemčila „vršenje javnopravnih ovlašćenja“, čime su one dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na Beogradsku patrijaršiju.

4. U članu 16 tzv. Temeljnog ugovora navodi se da „Pravoslavna vjerska nastava u javnim školama može se regulisati, u skladu sa pravnim poretkom Države.“ Vjersku nastavu u javnim školama kao mogućnost Država nije tretirala niti u jednom ugovoru s vjerskim zajednicama jer je ona zabranjena članom 5 Opštega zakona o obrazovanju i vaspitanju.

S obzirom na formulaciju iz tzv. Temeljnog ugovora moglo bi se očekivati da se postojeći zakon izmijeni i u njemu ozakoni – pravoslavna vjerska nastava u javnim školama. Osim što je taj član tzv. Temeljnog ugovora očevidno u nesaglasju sa zakonom, on u diskriminatorni položaj postavlja druge vjerske zajednice jer u ugovorima s njima nije ni tretirano pitanje vjerske nastave u javnim školama.

„Višak prava“ koje je Država u tzv. Temeljnom ugovoru, po pravilu protivzakonito, garantovala Beogradskoj patrijaršiji, temelj je diskriminacije svih drugih vjerskih zajednica, uskraćenih za ta ista prava, a diskriminacija je, pak, bjelodano svjedočanstvo kršenja Ustava Crne Gore koji garantuje ravnopravnost vjerskih zajednica.

Na ništavost tzv. Temeljnog ugovora, koju sad treba i formalno u sudskome postupku izvesti na čistac, ukazao je ovih dana i bivši predśednik Crne Gore Filip Vujanović. Demonstrirao je Vujanović tom prilikom nesumnjive pravne kompetencije, ali i zavidno odsustvo istorijske upućenosti te tragičnu nesposobnost da razumije čak i procese iz neposredne prošlosti čiji je bio protagonist.

U nebesa uzdižući legat Amfilohija Radovića, Vujanović je zapravo priznao kako crnogorska politička elita ni do dana današnjeg nije razumjela da su amfilohijevska Potemkinova sela zapravo bila idealan paravan za pripremu ovoga čemu danas svjedočimo – rastakanja, klerikalizacije i fašizacije crnogorskoga društva.

Jer dok je Amfilohije Mitropoliju sitnio na eparhije i gradio mrežu zilota što će temeljno preoblikovati lice crnogorskoga društva, Vujanović i družina slijepo su mu vjerovali na riječ da je njegov fantomski Episkopski savjet budući Sveti sinod, a ne samo kamuflaža za pljačku crnogorske istorije i kulture, koju danas na temeljima koje je pripremio Vujanović, finalizuje Dritan Abazović.

Pripremio je ne samo žmurenjem pred protivzakonitim prijepisima sakralnoga nasljeđa Beogradskoj patrijaršiji tokom 90-ih godina XX i prve decenije XXI vijeka, već i nedotupavim istorijskim tumačenjima koje i danas ponavlja da je Crnogorska pravoslavna crkva svoju autokefalnost „dobrovoljno“ ugradila u temelje Beogradske patrijaršije, pozivajući se na dokument iz 16. 12. 1918. u kojem nekoliko članova Sinoda Crnogorske crkve, s pozivom na odluke nelegalne i nelegitimne Podgoričke skupštine, a suprotno Ustavu Svetoga sinoda iz 1904. godine, odlučuje da se „Sv. autokefalna Crkva u Crnoj Gori ujedini sa nezavisnom Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srbiji“.

Članom 22 Ustava Svetoga sinoda u Knjaževini Crnoj Gori bilo je jasno precizirano: „Odluke Svetog sinoda o spoljašnjim poslovima (čl. 21), da postanu izvršne i za svakog obavezne, potrebito im je vrhovno knjaževsko odobrenje.“ Dakle, sve da su i imali kvorum (a nijesu jer je śednici od 7 članova s pravom glasa – uz zapisničara kao osmoga člana bez prava glasa – prisustvovalo njih 3 i to nijedan iz reda „članova po izboru“, što je u Ustavu naznačeno kao uslov za „pravosnažno odlučivanje“) nekoliko članova Svetoga sinoda 16. 12. 1918. godine nijesu mogli donijeti odluku o ukidanju Crnogorske crkve bez odobrenja kralja Nikole, koji, pak, takvo odobrenje nikad nije dao.

Tako nam Vujanović, s pravom ukazujući na ništavost tzv. Temeljnog ugovora, za istorijsku istinu prodaje falsifikate Beogradske patrijaršije o navodnom dobrovoljnom ukidanju autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve 1918. godine, zasnovane na pravno ništavim dokumentima.

Kad je prije dvije godine kao „game changer“ preuzeo vlast u Crnoj Gori, Dritan Abazović je trijumfalno obznanio da su podjele u Crnoj Gori prevaziđene. Danas je Crna Gora podjeljenija nego ikad.

Kad je prije neki dan potpisao veleizdajnički tzv. Temeljni ugovor s Beogradskom patrijaršijom objavio je da je problem riješen. Tome su prethodile brutalne prijetnje građanskim aktivistkinjama Ani Pejović i Ivani Pajović, a slijedile su monstruozne prijetnje Ljubomiru Filipoviću, Draginji Vuksanović, Rašku Konjeviću, skrnavljenje zastave i vrijeđanje novinara pred Cetinjskim manastirom… i to od onih čije apetite evo već dvije godine Abazović hrani prozivajući i targetirajući isključivo građanske aktiviste, novinare i političare koji se opiru njegovoj politici urnisanja građanske i sekularne Crne Gore.

Na putu izgradnje nove Republike Srpske, ovaj put na moru, Abazovićevi ključni mehanizmi su obmane, laži, prijetnje i ucjene. Postoji u njegovu djelovanju, ipak, nepogrešiva zakonomjernost. Kad kaže da je dan, znate da mora biti mrkla noć. Kad kaže da vodi bitku protiv korupcije i kriminala, znate da se valja u blatu korupcije i kriminala. Kad kaže da se bori za Crnu Goru, znate da joj kopa duboku raku.

A kad kaže da se bori protiv diskriminacije, znate da – diskriminiše. Ono što Abazović, međutim, kao sužanj Vučićevih službi ne zna i ne može znati jeste da ovđe ljudi neobično vole slobodu i da će je, čak i kad ih nečovječno ponižavaju, mrcvare i lome, braniti do kraja.

Tu važnu lekciju imaće prilike da spozna neđe daleko od Crne Gore, dok se, poput Svetozara Marovića, Duška Kneževića i sličnih, bude krio od ruke pravde, koja je – bar tako kažu – možda spora, ali uvijek dostižna.