Piše: Slavko Mandić
Crnogorska vlast nije ni prokomentarisala odluku komesara za proširenje Olivera Varheljija da ukine Direktorat za Crnu Goru. A i zašto bi kad, kako pravosuđe zna kazati, postoji osnovana sumnja da je ova sramna odluka donešena u sadejstvu sa mađarsko-srpsko-crnogorsko-dodikovskom koalicionom, čiji se zajednički cilj upravo nalazi u ideji utapanja Crne Gore u srbijanske političke, ekonomske, kulturne, poljoprivredne i ostale prostore.
Oliver Varhelji je desna ruka mađarskog premijera Viktora Orbana. On njemu dođe nešto kao Brnabićka Vučiću. To što je u Evropskoj Uniji na tako značajnom mjestu, nije ga osokolilo da se odupre diktatoru i počne da radi svoj posao po principima EU standarda. Taman posla. Još je žešći upravo u potiranju tih vrijednosti, sa posebnim osvrtom na Balkan, u kojemu mu je trn u oku Crna Gora. Što je arogantniji prema njoj, biće bliži vlastitom inspiratoru u sve nečastive rabote koje sprovodi prema Crnoj Gori koju je, više i od njega samoga ponizila aktuelna vlast. Zbog toga Varhelji može nesmetano da ukida Direktorat za pregovore sa Crnom Gorom i smjesti ga u zajednicu sa Srbijom. Na taj način on jasno saopštava stav, ali ne svoj nego Orbanov i Vučićev, jer svoga nema, da je Crna Gora druga liga, istočna grupa, kojoj je i ova pozicija puna kapa. Sa Srbijom, kao početak misije koji će kroz vrijeme da snaži toliko, da će nam Vučić uzeti, misli se kupiti od nas Elektroprivredu koja posrće pod naletima nepotizma, partijskog zapošljavanja, neznanja i nesposobnosti. A samo godinu prije bila je jedna od najuspješnijih kompanija.
Vratimo se Evropi i Varheljiju.
Planski spoj Crne Gore koja je otvorila poglavlja sa Srbijom , i ove druge sa tek po nekim, upravo treba da uspori Crnu Goru a ne da pokrene Srbiju. Ona klacka u svojoj sunovrat politici, čiji je uspješni kreator Vučić sa đavolom (čitaj Orbanom) sklopio pakt kako da iskoristi na najbolji način njegovu pudlicu u EU za lično iživljavanje prema Crnoj Gori. Aktuelna crnogorska vlast mu u tome istinski pomaže, namjerna da sa njim gradi, ako bi to bilo moguće, državu u kojoj bi se Vučić širio a Crna Gora sužavala sve do sopstvenog nestajanja. Zbog te ideje i namjere velikosrpskog hegemonizma, primitivizma i u krajnjem totalnog idiotizma, da napravi tzv srpski svet, koji je dobar onoliko koliko i promoter Vučićeve ideje, njegov lični Vulin, crnogorska koaliciona vlast nastoji da se po svaku silu zadrži što duže. Bilo bi najidealnije još godinu. Do tada bi se sva sporna pitanja iz ove Orbanovsko-Vučićevske agende riješila, pod motom usporenog kretanja Crne Gore ka Briselu, zbog čega je prirodno drugačije tretiranje nekadašnjeg lidera u pristupnim pregovorima.
Ovakav udar Varheljija ostao je gotovo nezapažen u Crnoj Gori. Vlast se, rekoh, ne oglašava jer je direktna učesnica i potpuna podrška realizaciji neprimjerenog lobiste Srbije, koji to čini bez trunke stida i srama. To Evropa nije imala do sada, što govori da je i tamo mnogo trulih dasaka koje se hitno moraju mijenjati. Ali ta skalamerija je načinjena od raznoraznog šarenila koje „uspješno“ gazi sopstvene standade i poništava dobrim dijelom vrijednosti i ideje na kojima je nastala.
O crnogorskoj intelektualnoj svijesti koja na sve ovo uspješno ćuti, nije potrebno trošiti previše riječi. Ona je jedinstven primjer utapanja u vlast kojoj zbog ličnih benefita oprašta ubijanje sopstvene države. Zato o njoj samo toliko, jer više ni riječ ne zaslužuje. A nije ni ovih par redaka.
Ali, zašto ćute crnogorske NVO i političke partije kojima je Crna Gora na srcu? Što je njih navelo da liče na Akademiju nauka. Jer, takvim ponašanjem pokazuju da, poput crnogorskih pregovarača koji se jasno izjasniše da nemaju ništa protiv objedinjavanja Crne Gore i Srbije u pregovorima, to ni njima ne smeta. A moralo bi,ako im je Crna Goru na srcu, kako uporno trde, pokazati Varheljiju da kroz njega i Evropa ima svoje zastiđe. Nije dovoljno da se čuje riječ pojedinaca. Rijetkih, doduše.
Zbog svega što se dešava s obje strane ničega, možda ima smisla pitanje plaši li se domaća proevropska politika Varheljija, pa zbog toga ovoliko ćuti? Zbog njegovog (zlog) uticaja u EU na kreiranje budućih odnosa u Crnoj Gori? A s druge strane, njih je baš prevelika briga što će se dešavati na Balkanu. Čak ih ni mogućnost ratnih sukoba mnogo nije zabrinula. Ni Dodik koji bi vojsku da pravi. Onu koja mu ne bi služila za parade.
Da li je u Crnoj Gori potrošena energija koju usmjerava civilizacijska potreba da budemo svoji na svome i da živimo u skladu sa evropskim normama i standardima, teško je razumjeti. Ako nije, kako je moguće da narod, koji je dvotrećinski za Crnu Goru u Evropi, ne izađe pred institucije sistema i ne zatraži odgovor za ovo što nam rade? Čega se boji?
Pa boji se upravo ovakve vlasti koja je spremna da proda državu. Ili da je preda za krug majbahom sa izbačenom rukom bijede i jada, mašući narodu budžetom koji mu lažno obećava rast plata najmanje duplo.
Strah je i od gubitka posla, ili nesprovođenja obećanja da će im pozapošljavati sve po spisku, pa poslije što bude po Elektroprivredu. Ionako će je Vučić uzeti. I ostalo što ostane.
Varhelji ne voli Crnu Goru. To se vidi s kilometra. On je rijetko kad i pomene. A morao bi da je Evropa ono što je nekada bila. Sada je to u rukama takvih kakav je on, dobrim dijelom. Bar što se pregovora tiče. Ne nailaženje na bilo kakvu reakciju, da ne kažemo otpor zbog takvog ponašanja Varheljiju samo otvara mogućnost još žešćeg atakovanja na Crnu Goru. Mada je i nepominjanjem udara žešće nego kad zbori. A pominje Srbiju kao uspješnu više od svih. Što je notorna laž. Govori i o Makedoniji, Albaniji, Kosovu, Bosni i Hercegovini. Samo ne o Crnoj Gori. Nje u njegovoj agendi nema.
Može mu se. Nikoga s ove druge strane nema da mu odgovori. Da zbog takvih stavova zatraži njegovu smjenu. Pa da se makar zainteresuju svi u Evropi o čemu se to radi?
Śetićemo se još Varheljija i njegove otvorene podrške izmjenama tužilačkog zakona. Uzalud je bilo i neslaganje Venecijanske komisije. Pritisak Evrope nije bio snažan. Više je bio lažan a Varhelji je sokolio sadašnju vlast da uđe u proces koji obesmišljava evropske standarde i ulogu Venecijanske komisije. To je teško razumjeti, osim kroz sve glasnije saopštavanje svjetskih analitičara da je EU zahvatila snažna pandemija svega i svačega, koja je dovela do naglog slabljenja njene moći, jačanja desnice i one ultradesnice, sa fašisoidnim idejama nerijetko. Kako drugačije tumačiti Varheljija koji nije u ovom slučaju podržao mišljenje Venecijanske komisije, savjetodavnog tijela Vijeća Evrope, niti je upozorio domaće aktere da se moraju ponašati u skladu sa principima EU standarda? Suprotno tome, Varhelji je podržao novu vlast u Crnoj Gori da nastavi sa lošom praksom uništavanja dostignutih procesa, zakona i pravila, po principu uradićemo što nam je drago, pa neka košta koliko god treba. Naravno, neće platiti oni, nego narod u čije ime, ali za sopstveni račun čine sve ovo što čine.
E zbog toga nam se dešava ovo danas i ako ova vlast ne ode brzo, teško nama za navijek.