piše: Mirna Nikčević
Svakakve užase i raznorazna lica ljudskog besčašća mogli smo zamisliti, mogli smo u filmovima gledati, moglo nam se u košmarima javljati. Države, narodi, pa i čitave civilizacije uništavane su najpodlije, najsurovije, bezočno i besramno…
Istorija je zaista prepuna trijumfa prevare i nemorala nad nemoćnim običnim pukom, a svakakve psihopate i krvoločni kompleksaši su dobijali priliku da se pitaju o sudbini čitavih naroda.
No, ipak, istorija je, sudeći im, iznalazila objašnjenja, otkrivala tajne veze, skrivene uzroke, zavjere i istinske namjere, koji su doveli do tragičnih ishoda, do ratova, do zločina. Međutim, pitam se evo danima, kako će istorija pisati o osobama, što je ispisuju, u Crnoj Gori, sada.
Stepen bezobzirnosti, deficit čak elementarnog odgoja i vaspitanja, ta količina destrukcije i bahatosti, neodgovornosti prema ljudskom životu, prema životu naše nedužne djece, toliko samouvjereno se nameće očiglednim, da zaista baca u duboku nedoumicu. Da sanjam da se ovo dešava, jeza i gađenje bili bi nesnošljivi, a tek kako je nepodnošljiva realnost!
Dakle, ministar unutrašnjih poslova, a zajedno sa kapom bezbjednosnih službi, u situaciji kada može da bira da li da sačuva ljude (i s ovu i s onu stranu barikada), da sačuva mir i zivote, bira (za ne vjerovati! ) da im se desi i najgore, jer “za to su odgovorni svi pojedinačno”.
I to nije sve! Barem da ostanu đubrad do kraja, oni se ipak opravdavaju svojom posvećenošću vjerskim slobodama!?
Pa tako da su u talibanskoj vlasti, đe bi zaista legli ko kec na deset, opušteno i samozadovoljno bi, braneći vjerske slobode, kidali glave, raznosili bombama žene i djecu, jer, zaboga, tako je božji zakon naredio. Ko su oni da krse božija, kanonska naređenja?! A vrhunac njihove role je u tome što nijesu ni pokušali da nas prevare, da iza kulisa a u dogovoru sa tajnim zločinačkim društvima i mračnim silama koje upravljaju svijetom, skroje plan za uništenje svakog traga ljudskog u ovoj državi. Nema plana, nema skrivenih agendi. Oni se ne stide, oni ne postavljaju sebi pitanja, oni ne kuju zavjere. Oni su prazni, besmisleni hazardi sadašnjosti, oko kojih istorija neće imati posla. Kakve god posljedice njihovih odluka bile, istorija za njih ima samo jedan pravac – pravac smetlište, pravac zaborav!
Tako je i svaka cas!