Piše: Adnan Čirgić
Ovih je dana pokrenuta tužba protiv jednoga pisca. Ne zato što je nekome ukrao knjigu, ne ni zato što je već objavljenu knjigu drugoga pisca publikovao kao prvo izdanje, ne ni zato što je lažno svjedočio na sudu, ne ni zato što je lažno optužio drugoga. Optužen je samo zato što je javno publikovao istinu. A optužio ga je onaj koji je učinio sve to što optuženi nije učinio.
Naime, pisac Đorđe Šćepović je u tekstu Besudna zemlja (16. I 2022) saopštio da, nakon što smo A. Radoman i ja 2008. godine objavili roman “Despa” kralja Nikole, “2009. godine popovi i braća Huljarević objavljuju isti roman, a da nijesu ušli u arhiv u kojem je rukopis čuvan.”
Dalje, veli Šćepović, da su “naši junaci slagali kad su nakon prvog izdanja objavili svijetu da je njihovo izdanje prvo!” A “nakon više od deset godina nadrealnog sudije su presudile: oni koji su pokradeni moraju da plate onima koji su ih pokrali. (…) Zamislite presudu u kojoj se nalaže da se lopov obešteti. Možete li? Morate, jer druge vam nema. Baš to se dogodilo u Crnoj Gori. U besudnoj zemlji. U zemlji u kojoj se sudijske toge pokoravaju crnim mantijama. U zemlji u kojoj se na crveno slovo ne zakazuju sudska ročišta.”
Osokoljen presudom kojom je sud njega i družbu mu darivao gotovo 45.000 eura iz džepa onih koji su ih tužili zato što su drugo izdanje knjige, suprotno zakonu o autorskim pravima, objavili kao prvo izdanje, pritom ne dokazavši na sudu kako su do njega došli budući da nijesu koristili arhiv u kojem se taj rukopis jedino čuva, junak Šćepovićeva teksta želio bi namaknuti još koju haram hiljadarku. Ovoga puta ne prodajom protivzakonito stečene knjige no globom za izrečenu Šćepovićevu istinu.
Što je to Šćepović slagao u svome tekstu? Rekao je da je proces trajao duže od decenije. Trajao je punih 12 godina! Rekao je da su Uljarević i popovi 2009. objavili “prvo” izdanje Despe iako je prvo izdanje objavila Matica crnogorska 2008. Uljarevićevo “prvo” izdanje štampano je ne samo nakon štampe stvarnoga prvog izdanja, no čak i nakon javne promocije prvog izdanja. Kad se pojavilo Uljarevićevo “prvo” izdanje, stvarno prvo izdanje već je bilo stavljeno u promet.
Rekao je da Uljarević i popovi nijesu ulazili u arhiv u kojem se čuva rukopis romana. To isto potvrdili su na sudu i zapošljeni u tome arhivu, a o tome svjedoči i knjiga korisnika. Rekao je da su Uljarević & comp. pokrali izdavače prvoga izdanja. Ako je godina 2009. bila prije 2008., onda Šćepović zbilja laže. Rekao je da pokradeni moraju platiti onima koji su ih pokrali. Ako priređivači i izdavači prvoga izdanja iz 2008. nijesu platili skoro po 15.000 eura priređivačima iz 2009., onda Šćepović masti bez lijeka.
Rekao je da su Uljarevići ugroženi Srbi koji su objavljivali pjesmarice bivšem premijeru, kojima su ministri kulture presijecali vrpcu na sajmovima, kojima je bivša nacionalistička vlast omogućila da na velelepnim lokacijama otvore velelepne knjižare. Naposljetku, ne zaboravimo, rekao je Šćepović i da su objavili i roman “Despa” kralja Nikole.
Zbog svega toga što je Šćepović rekao, braća Uljarevići pokrenuli su protiv njega tužbu u kojoj vele: “Navedene uvredljive riječi se ne mogu tolerisati. Tužioci su zlonamjerno predstavljeni kao lopovi, navodeći njihovo prezime na pogrdan način. (…) Tužioci su zbog neistinitih i uvredljivih navoda trpjeli duševni bol, a kontekst u kojem su uvredljive i neistinite riječi izgovorene predstavlja čisti govor mržnje, koji se ne smije tolerisati.” Jasno je – braća Uljarevići ne mogu tolerisati istinu!
Sud je, smatraju oni, dužan ozakoniti njihovu laž i sankcionisati Šćepovićevu istinu. Jer istina je govor mržnje, a 2009. bila je prije 2008. A koliko je Uljarevića laž beskrupulozna, potvrđuje i navod iz tužbe da je “pravosnažnom presudom utvrđeno upravo suprotno navedenim uvredama i neistinama”. Nema, naravno, u pravosnažnoj presudi ništa od onoga na što bi se Uljarevići mogli pozvati da demantuju Đorđa Šćepovića jer se ta presuda ne zasniva na njihovoj istini no na činjenici da su naklonjene im sudije odbacile našu tužbu zbog toga što se naš advokat usljed iznenadnih zdravstvenih problema nije pojavio na ročištu, o čemu je podnio adekvatnu medicinsku dokumentaciju koja nije zavrijedila pažnju suda ni koliko crveno slovo u crkovnom kalendaru.
Na kraju, postavlja se pitanje – ako je Šćepovićev tekst toliko uznemirio i uvrijedio Uljareviće, što ga ne tužiše za povredu časti no za duševne boli? Nije valjda da im je do časti tako malo stalo? Ili se pak boje da podgorički sud nema vještaka za čast?!
Angažuje li taj sud vještaka koji će utvrditi da braća Uljarevići imaju dušu, a time i duševne boli, znaćemo odmah da je tome vještaku do istine stalo koliko i braći Uljarević. Kad jednom dođu kod Sv. Petra, jedini dokaz koji će mu braća Uljarević moći dostaviti da imaju dušu biće nalaz i mišljenje sudskoga vještaka i presuda sudije koji će se usuditi kazniti Đorđa Šćepovića što je povrijedio dušu onih koji je nemaju, sudije koji će istinu osuditi kao govor mržnje.