Kabare Dritan

Piše: Đorđe Šćepović

Po definiciji kabare bi trebao biti neka vrsta zabavnog teatra. No, ono što bi nešto trebalo biti u crnogorskim okolnostima ne mora biti. Najčešće i nije. Eto, recimo Dritan Abazović. On je premijer Crne Gore i po Ustavu Crne Gore on bi trebao biti onaj koji radi u interesu države čiji je premijer. No, kako već rekoh, tako bi trebalo biti, ali nije, jer u ovom slučaju i u ovom prostoru, gube se sva svojstva i dužnosti. Stoga, Crna Gora za premijera ima čovjeka koji sve što radi radi na štetu Crne Gore. Crna Gora ima premijera koji sve što radi radi u interesu Srbije. Nameće se pitanje je li Dritan Abazović premijer pogrešne zemlje? Ipak nije, baš je na mjestu na kom i treba da bude. Na mjestu koje su projektovali i odredili oni čije naloge Dritan ispunjava. Nego, otkud kabare i Dritan u istom tekstu? Pa, za one koji ne znaju, ili su prespavali potonjih dvije godine, ili ih se ne tiču svakodnevni, ovozemaljski problemi, Dritan je istinski mali veseljak, štoser i skeč-majstor. Dritan je avangarda. Dritanu ne trebaju zidovi pozorišta, njegov je teatar svuda đe je on, takoreći putujući, nekonvencionalni, na svakom mjestu na kojem se zatekne. Nešto poput putujućeg Šekspira, znate, to su one glumačke trupe koje žive život nomâda, izvodeći Šekspira u svakom mjestu na koje na svome putovanju naiđu. E, Dritan je ipak otišao korak dalje, vjerujući da je davno upokojeni Šekspir nezanimljiv i neaktuelan, Dritan je riješio da svoj kabare u potpunosti posveti Aleksandru Vučiću. Njegov kabare je zapravo omaž Aleksandru Vučiću. On u svakoj zgodnoj i nezgodnoj prilici izvodi Aleksandra Vučića. Ko jebe Hamleta, Vučića dajte! Tako se, sticajem okolnosti, baš prije neki dan, u maniru A. Vučića i Dritan igrao diktatora. Tako se neki dan baš kao i Vučić i Dritan ponašao prema novinarima, onim novinarima čija pitanja ne zna.

Uz svoj prepoznatljivi donhuanovski i šeretski osmijeh Dritan je Gradskoj televiziji obećao gašenje. Tačnije, blokadu. Semantika je vrlo važna. Pritom je upoređujući s ruskom propagandnom stanicom Sputnjik. Nakon izvedene kabare tačke Dritan je nagrađen smijehom malobrojne publike, tj. smijehom novinara Javnog servisa i još nekih premijerovih novinara iz, dabome, premijerovih medija. Ali, tu se kabare ne završava. Nakon nerazumijevanja njegovog skeča i osude dijela neuke javnosti, one javnosti dakako neupućene u tajne putujućeg pozorišta, Dritan je svijetu obznanio da je to ipak bila šala, štos i zabava. O, neznaveni, vratite se definiciji kabarea, a onda se posramite što jedan umjetnik mora objašnjavati svoju umjetnost! I to ne samo vama, već i američkoj ambasadorki, koja je, da tako kažemo, hitnula jaje na glumca jer ni ona nema pojma o savremenom kabareu! Naravno, na premijerovom repertoaru šala nema premijerovih medija, niti medija premijerovog Šekspira. Sve te Vijesti, IN4Sovi, Borbe i slični brlozi mržnje nijesu u fokusu našeg premijera. On govor mržnje spočitava jedinoj televiziji koju ne kontroliše, i čiji se novinari ne valjaju po podu na njegove šale o ukidanju jednog medija. Takođe, na njegovim nastupima nećete čuti ništa o Joanikiju Mićoviću, koji bi Crnu Goru očistio od ustaštva (ustaše su u Mićovićevom Rječniku Crnogorci), a na Lovćen posadio kapelu Karađorđevića, kad poruši Mauzolej, razumije se. Osim što ne piše i ne izvodi skečeve o Mićoviću Dritan ovih dana kani potpisati tzv. Temeljni ugovor s političkom organizacijom kojoj Mićović pripada. A da neuki puk, lišen znanja o teatru i ostalim scenskim rabotama, ne bi mnogo zapitkivao, već ćutke i ravnodušno posmatrao i prihvatao Dritanovu tačku: “Razaranje Crne Gore”, pobrinuće se Dritanovi mediji. Ništa neobično, reklo bi se, jer svaki ozbiljan umjetnik ima i ozbiljan PR tim. U prvom redu odbrane Dritanovih neshvaćenih izliva umjetnosti svakako je medij koji je i stvorio Dritana Abazovića. Ako je Borat projekat Saše Koena, Dritan je projekat koncerna Vijesti. No, za razliku od Borata Dritan proizvodi posljedice. Teške i  pogubne po Crnu Goru. A svako njegovo nedjelo, iz kojeg neminovno proističu takve posljedice, kolumnisti Vijesti zatrpaće u pijesak. Usput će izmaštati koješta ne bismo li zaboravili na ono u pijesku. Prvi među jednakima, znan i kao Baki, bivši pjesnik i aktuelni vrhovni prodavac magle, upregnuće i zadnji atom snage ne bi li nas uvjerio da govno zakopano u pijesak ne smrdi. U svom najnovijem uratku Baki će pristojno upitati Jovana Mićovića na kakvo to ustaštvo misli, iako je i Bakiju i nama jasno o kakvom je ustaštvu riječ. Iako je Bakijev otac 90-ih proglašavan za ustašu od strane iste sekte koja bi danas Crnu Goru čistila od ustaštva. Iako bi ta sekta danas umjesto vlasti vršila vjerske obrede da nije našeg Bakija i njegovog koncerna. Uprkos činjenici da njegovom sinu, građanskom aktivisti u Novom Sadu, Vučićevi fašisti crtaju metu, Baki neće odustati od sebe. Ali ne budimo strogi, zar je lako odustati od sebe? Naprotiv, učiniće sve da manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji poput kancera razara Crnu Goru, zatrpa što dublje u pijesak. Da bude na raspolaganju Aleksandru Vučiću. Stoga, sasvim očekivano pridružiće se horu, čiji je jedan od osnivača, i pojati o crnogorskom nacionalizmu. Toj strašnoj pošasti koja egzistira samo u umovima Bakijevih nalogodavaca. I nije važno što premijer prijeti jednom mediju. To se Bakija ne tiče. Bakijeve kontemplacije o slobodi počinju i završavaju novinama u kojima Baki radi. Kad bi u ne tako davnoj prošlosti neko i kihnuo u pravcu novinara Vijesti, cijela zemlja bi bila na nogama, a Baki bi tradicionalno u svojoj subotnjoj meditaciji razobličio pokušaj atentata na slobodno i nezavisno novinarstvo. Govorim o vremenu prije pandemije, da ne bude zabune. U uslovima kovida mogli bismo čak i da razumijemo toliku zabrinutost nad jednim kihanjem.

Obećati gašenje jednom mediju je šala, ako pitate Dritana, ali imati Dritana za premijera nije šala, već smrtno ozbiljna dijagnoza jednog naroda, koji bi, da se kojim slučajem Adolf Hitler kandidovao na potonjim izborima, vrlo vjerovatno uskliknuo: Može i Hitler, samo da nije DPS.