Piše: Živko Andrijašević
Petnaestogodišnjica nezavisnosti bila je povod za mnoge analize i osvrte. Proteklih dana o ovom događaju i vremenu nakon njega pisali su uglavnom angažovani sudionici, koji su nastupali kao zastupnici svoje političke ideje iz 2006. godine. Stručnih osvrta nije bilo, iako ima osnova i za takav pogled na ovaj period. Uočljivo je i da su se u tekstovima povodom petnaestogodišnjice nezavisnosti pobornici njene obnove najčešće zanimali učincima crnogorske vlasti u ovom periodu, a protivnici nezavisnosti uglavnom referendumom.
SUVERENISTI I NJIHOVA OČEKIVANJA
Glavna poruka koju su željele da pošalju pristalice nezavisnosti bila je da se moglo učiniti više, i to prvenstveno u rješavanju tzv. identitetskih pitanja, iako nijesu objašnjavali što znači to “više”. I kada kažu da je trebalo uraditi “više”, onda se nameće zaključak da smatraju da je to “više” trebalo da uradi vlast, a ne i oni sami, koji su toj vlasti bili bliski ili su bili njeni kadrovi. Identitetska pitanja, ma što to konkretno značilo, niti je vlast predvođena DPS-om svojom politikom stvorila, niti ih je mogla riješiti. Ili tačnije, nije ih mogla riješiti onako kako mnogi suverenisti zamišljaju rješenje ovih pitanja.
Ono što suverenisti najčešće smatraju “identitetskim pitanjima” može se jedino riješiti dugotrajnim procesom ili mjerama totalitarnog sistema, s tim što ih totalitarizam rješava samo privremeno. Tako riješena identitetska pitanja traju koliko i totalitarizam. To nam je potvrdilo i iskustvo socijalističke Jugoslavije i Crne Gore. Sva identitetska pitanja koja su u ovom totalitarnom sistemu tobože riješena pojavila su se poznih osamdesetih u još drastičnijem obliku. Naravno, važno je da sistem vlasti daje podršku rješavanju identitetskih pitanja, ali ih vlast, u konačnom, ne rješava, niti vlast može biti nosilac tog procesa. Nosilac ovog procesa ipak je kulturna i intelektualna elita, a idealna je okolnost ako u tom poslu ima podršku vlasti, odnosno države. Zato su rezultati u rješavanju identitetskih pi tanja u proteklih petnaest godina iskaz kvaliteta i potencijala crnogorske kulturne i intelektualne elite. Lijepo bi bilo kada bi se krivica za njene skromne učinke u nekim identitetskim procesima isključivo mogla pripisati crnogorskoj vlasti na čelu sa DPS-om. Primjera radi, crnogorska vlast je mogla presudno uticati na zvanični status crnogorskog jezika, ali ne može uticati na pisce da ga popularišu svojim književnim djelima i učine reprezentom nacionalne kulture ili obnovljene države.
2021-1991.
Za raziku od suverenista, koji su o petnaestogodišnjici nezavisnosti pisali sa sviješću da žive u 2021. godini, nekadašnji pobornici zajedničke države osvrnuli su se na ovaj jubilej direktno iz 1991. godine. Sve što su tada smatrali argumentom protiv crnogorske nezavisnosti ponovo su iznijeli i 2021. godine. Od tada do danas, oni u mišljenju nijesu napravili ni stopu naprijed. Oni još žive u postkosovskom ciklusu i ne prihvataju da postoji bilo što drugo osim prošlostii njihovih stereotipa u njoj. To je i jedan od razloga š to su izgubili 2006. godine i što će i danas izgubiti svaku bitku sa stvarnošću (budućnost i da ne pominjem). Autori ovih tekstova, kao što i priliči “istoričnim misliocima”, dominantno su se bavili referendumom, a ne njegovim rezultatima, jer im se čini da uvjerljivije moguosporiti događaj nego njegove posljedice.
Začudo, nijedan tekst nije slavio tačnost njihovih predviđanja iz 2006. godine, kada su govorili da će suverena Crna Gora biti država koja će progoniti i asimilizovati crnogorske Srbe, prekinuti njihovu vezu sa sunarodnicima preko granice i ugroziti položaj crnogorskih državljana u Srbiji. Budući da se ništa od toga što su predviđali nije desilo, autori tekstova su izbjegli da podsjete naplitkoumlje svojih istomišljenika, ali i da priznaju da su pogriješili. Na meti jezbog toga bio referendum.
U tekstovima protivnika nezavisnosti tvrdi se da je referendum pokraden, da je referendumom pocijepano srpsko biće, dajenjime izvršeno nasilje nad većinskom voljom naroda u Crnoj Gori, da su na referendumu glasali Albanci sa Kosova, da je crnogorska idejaustašoidna, da je za suverenost bio vladajući režim, a ne narod… Sve su to parole iz devedesetih godina, koje su korišćene u svim situacijama kada se na prostoru nekadašnje Jugoslavije otvaralo “srpsko pitanje”.
Matrica je poznata: onamo gdje Srbi nijesu dominantna većina, oni su ugroženi, a onamo gdje izbori nijesu završili kako je želio Beograd, izbori su pokradeni. Tako je bilo 1991. godine, tako je bilo i na referendumu. Zato sam rekao da autori ovih tekstova dolaze iz 1991. godine i da ne žive u sadašnjem vremenu. 1 što drugo mogu da rade osim da se prema stvarnosti koja im se ne sviđa odnose kao da ne postoji, a da događaj od kojeg je ova stvarnost počela označe prevarom. Tako su manje gubitnička, a više prevarena strana Ovi veliki umovi tvrde da je referendum pokraden i to referendum koji je kontrolisala EU, a odmah poslije proglašenja rezultata priznala i Srbija i Rusija. Dakle, i matična zemlja naroda čije interese brane. Jedino je istina, a to oni nijesu rekli, da je ovo bio najnepravedniji referendum u istoriji, jer je za obnovu nezavisnosti bila potrebna podrška 55% izašlih birača, plus jedan glas, a za opstanak zajednice Srbije i Crne Gore podrška45% izašlih birača, plus jedan glas. Ima li veće neravnopravnosti?
PONOVO O “POKRADENOM REFERENDUMU”
Osporavanjem regularnosti referenduma iz 2006. želi se dovesti u pitanje kredibilitet crnogorske nezavisnosti, a obnova nezavisnosti prikazati kao rezultatprevare, umjesto demokratski iskazane većinske volje. Želi se nametnuti uvjerenje da crnogorska ideja u Crnoj Gori jedino može pobijediti zahvaljujući prevari ili neregularnim okolnostima. Priča o pokradenom referendumu može se tumačiti i kao uzvraćanje na uvjerljivo i argumentovano istoriografsko osporavanje legitimiteta Podgoričke skupštine.
No, “pokradeni referendum” samo neukima može izgledati kao dobar kontraudar na teze o nelegitimnosti prevrata iz 1918. godine, jer ih čak i današnje pristalice prisajedinjenja sve teže osporavaju. Bez obzira koliko se oni trudili, klasični prevrat iz 1918. nije isto što i referendum iz 2006. godine, koji je održan u skladu sa zakonom i pod međunarodnom kontrolom.
U prilog tom stavu, da je Podgorička skupština bila dio prevrata, navodim jedan izvor, koji, koliko je meni poznato, nije do sack korišćea Riječ je o svjedočenju poslanika Podgoričke skupštine, deklarisanog pristalice prisajedinjenja, koje je objavljeno u nedjeljniku iz 1929. godine. On priznaje da je izabran za poslanika Podgoričke skupštine, a da se nije ni kandidovao. Jednostavno, jedan uticajni čovjek iz naroda je na skupu u Manastiru Morači rekao: “Marko mora biti od vas poslan u Podgoricu”. I Marko je izabran. Kada su na skupu izabrali još jednog poslanika, ovaj im je čovjek rekao: “Ako ne glasate za ujedinjenje sa Srbijom, ne vraćajte se ovamo! Ubićemo svakog, kuće vi popaliti!” Toliko o regularnosti.