Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Jovanović: Amfilohije je janjičar SPC-a

“Riječ je o tipičnim pokretnim političkim protestima. Politologija ih klasifikuje kao demonstracije, makar ih SPC nazivala protestne litije - a takve ne postoje u dogmatima Istočno-pravoslavne crkve”, objašnjava za Dane crnogorski publicista Vladimir Jovanović

Možda je najprecizniju dijagnozu trenutnih političkih prilika u Crnoj Gori dao advokat Senad Pećanin. “Gledano iz perspektive Bosne i Hercegovine, situacija u Crnoj Gori podsjeća na mart 1992.”, rekao je sarajevski advokat, dodavši da je cilj moleban revolucije, što ju je srpska crkva započela krajem decembra prošle godine, potpuno podrivanje suvereniteta Crne Gore, njena federalizacija na etničkom principu, i to po uzoru na BiH. “Bojim se da se hronološki ne ponovi scenarij koji smo osjetili mi u BiH: prvo idu popovi, pa dođu topovi”, kazao je Pećanin.

Vladimir Jovanović

Jasno je da SPC svoju revoluciju ne bi mogla ni započeti ni održati da nema logističku i svaku drugu pordšku Srbije i Rusije. Je li onda jasnije zašto je i sa kojim ciljem u Crnu Goru odjednom stigao toliki broj srpskih popova iz svih srpskih zemalja? Da li su to što posljednjih sedmica gledamo na ulicama crnogorskih gradova litije i molebani ili politički protesti u organizaciji SPC?

“Riječ je o tipičnim pokretnim političkim protestima. Politologija ih klasifikuje kao demonstracije, makar ih SPC nazivala protestne litije – a takve ne postoje u dogmatima Istočno-pravoslavne crkve”, objašnjava za Dane crnogorski publicista Vladimir Jovanović.

“SPC planira, koordinira i sprovodi protestne litije sa prosrpskom i proruskom opozicijom u Crnoj Gori, i to i ne krije. Uostalom, Amfilohije je na jednom od okupljanja uzviknuo: Dolje Vlada! U početku su napadali policajce i blokirali drumove. Povrijeđeno je četrnaest policajaca. Računali su da će izazvati kolebanja u državnoj strukturi, ali im je uzvraćeno zakonitom i selektivnom represijom. Još važnije, nakon početnih testiranja, u SPC-u su shvatili da će odgovor države Crne Gore i u eskalaciji biti proporcionalan: kako silom ne mogu ništa nekažnjeno postići, a konvencionalne vojne prijetnje iz Srbije su neosnovane, iz SPC-a su postali miroljubivi, pa sad organizuju protestne litije. Cilj je isti – rušenje države Crne Gore.”

DANI: Sudeći po posjećenosti protesta, SPC je uspjela da građane ubijedi u to da na ulicama ne ruši državu, nego da brani svetinje.

JOVANOVIĆ: Ne zaboravite da su svi medijski, obavještajni i subverzivni finansijsko-logistički potencijali ekspozitura Srbije i Rusije u regionu stavljeni u krajnji pogon. Mobilisani su i turisti i rođaci iz Srbije i iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska; na ulicama su i oni koji su bez obzira na razlog uvijek protiv vlasti. Ipak, većina onih koji tvrde da su Srbi u Crnoj Gori, a njih je nešto preko 28 procenata u ukupnoj populaciji, ignorišu proteste. Drugim riječima, uprkos non-plus-ultra dramatičnim apelima SPC-a, Srbije i Rusije, pri postojećem obimu i intenzitetu, protesti nemaju perspektivu.

DANI: Zašto je Zakon o slobodi vjeroispovijesti izazvao ovakvu buru? Što je toliko rasrdilo SPC?

JOVANOVIĆ: SPC osporava odredbe Zakona o utvrđivanju vlasništva nad sakralnim objektima sagrađenim prije 1. decembra 1918. godine. Vjerske zjednice – pravoslavna, islamska, rimokatolička, moraju priložiti dokaze da su vlasnice konkretnog objekta; u suprotnom, ti će objekti biti vraćeni vlasniku, tj. državi Crnoj Gori. Što je, dakle, problem? SPC je formirana 1920. godine, a od Vaseljenske patrijaršije je kao kanonska crkva priznata 1922. Do 1918., pravoslavni vjerski objekti vlasništvo su Kraljevine Crne Gore, dati na upotrebu autokefalnoj Mitropoliji crnogorskoj – Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, utemeljenoj 1485., a nasilno ukinutoj nakon srpske vojne okupacije i prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Nezavisnost Crne Gore je obnovljena 2006. i država sada ima obavezu da vrati svoje vlasništvo nad imovinom koju SPC i Srbija neosnovano prisvajaju. Kroz to prisvajanje, krivotvore i crnogorsku istoriju, izjednačavajući pravoslavlje sa srpskom nacijom i sa Srbijom, što je podloga za velikosrpsko potkopavanje crnogorske nezavisnosti. Da su SPC i Srbija u tom smislu u pravu, jedva bi dočekali ovaj Zakon, budući da sada dobijaju priliku da crno na bijelo predstave osnovanost svojih pretenzija.

DANI: Vođa protesta je mitropolit Amfilohije, čije su poruke, kako vrijeme prolazi, sve oštrije. Što on ustvari hoće? Da predsjedniku Milu Đukanoviću pokaže ko je gazda?

JOVANOVIĆ: Sve za šta se Amfilohije politički zalagao propalo je. On je i vjerski lider, što, pred Bogom i ljudima svih nacionalnosti i vjera, osobito pred nevinim dušama ubijene đece Sarajeva, samo uvećava njegovu odgovornost za strahotne posljedice zlokobnih riječi koje je izgovarao. Ali, velim, on je diletant za realnu politiku. Za razliku od Đukanovića, koji je u novijoj istoriji, poslije Tita najdugovječniji vladar na Balkanu. Uz bitnu razliku: Đukanović ide na demokratske izbore i dobija većinsku podršku. Pretprošle godine je dobio 54 procenta podrške u prvom krugu predsjedničkih izbora. Jedna ruska nezavisna agencija procijenila je nedavno da “oživljavanje velikosrpske ideje ide na ruku Đukanoviću, jer vraća protivnike, kritičare i pasivne glasače u njegov tabor”.

DANI: Imate li utisak da se ti protivnici, kritičari i glasači predsjednika Đukanovića plaše kletvi i anatema mitropolita Amfilohija? Odakle mitropolitu SPC-a tolika moć?

JOVANOVIĆ: Amfilohije širi kvazicrkvene, jeretičke i bogohulne ideje, koje nemaju dodirnih tačaka sa pravoslavljem. Odakle mu moć? Amfilohije se 2010. pokušao nametnuti za patrijarha SPC-a. U to doba on je mjestobjustitelj Beogradske patrijaršije…

DANI: Što to znači?

JOVANOVIĆ: Najslobodniji prijevod bio bi zamjenik patrijarha. Istovremeno, držao je patrijaršijsku i kasu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, najbogatije u SPC-u. Mogao je, dakle, na razne načine pribaviti većinsku podršku u episkopatu SPC-a. Ipak, njegov izbor za patrijarha spriječen je intervencijom tadašnjeg predsjednika Borisa Tadića. Čak je i BIA morala zavrnuti ruke nekim episkopima.

DANI: Zašto se Boris Tadić protivio izboru mitropolita Amfilohija za patrijarha SPC-a?

JOVANOVIĆ: Zato što je želio patrijarha iz Srbije. BIA je praktično ustoličila Irineja Gavrilovića za patrijarha, što nije novo: pogledate li arhivsku građu, vidjećete da je državno rukovodstvo u Beogradu uvijek biralo patrijarhe SPC-a – Karađorđevići (1920., 1930., 1937.), Tito (1950., 1958.) ili Slobodan Milošević (1990.). Amfilohije je danas tek jedan od četrdesetak arhijereja, bez posebnih prava unutar SPC-a. No, od sredine osamdesetih, prepoznatljiv je akter velikosrpske ideologije koja ima milione simpatizera.

DANI: Ko je zapravo mitropolit Amfilohije?

JOVANOVIĆ: Rista Radovića je u četrnaestoj godini otac iz crnogorskog nevidboga, iz Donje Morače, odveo u bogosloviju u Beograd. Matija Bećković piše da je mali Risto cijelim putem plakao. U Beogradu je pokušao da studira Filozofski fakultet, ali je fulao, nije diplomirao. Uspio je da završi Teološki fakultet, ustanovu veoma lošeg kvaliteta. Nije mu se išlo na odsluženje vojnog roka ili je imao druge motive da početkom šezdesetih ode u inostranstvo. Jugoslovenski pasoš u to vrijeme nije bio pravo građanina, nego diskreciona nagrada UDBE.

DANI: Što hoćete da kažete?

JOVANOVIĆ: Samo citiram Amfilohija: pasoš je dobio “uz pomoć rođaka iz UDBE”. Otputovao je na postdiplomske studije u Švajcarsku, potom u Italiju. Jugoslovenski pasoš je, tvrdi, “bacio”, te pribavio laissez-passer UN-a. Ubrzo odlazi u Grčku. Nije se zamonašio, niti je sveštenik postao u Srpskoj, već u Grčkoj crkvi, gdje ga je 1968. rukopoložio Prokopije Menoutis, mitropolit kefalonijski, ranije vikar ratne mornarice i koloritna osoba bliska tamošnjoj vojno-obavještajnoj službi. Risto Radović će dobiti grčko monaško ime Amfilohije, što doslovno prevedeno znači “dva voda vojske”. Kod Grka je dogurao do čina arhimandrita, a neki, doduše bez dokaza, tvrde da se kod rođaka iz UDBE dočepao zvanja ili čina “pukovnik”. U Grčkoj, gdje je ugodno boravio u doba zloglasne profašističke pukovničke hunte, Amfilohije je doktorirao teologiju. U Pariz seli 1974., gdje predaje u ruskom emigrantskom bogoslovskom institutu. Tu ga je, godinu kasnije, posjetio njegov drug iz studentskih dana Matija Bećković, koji se u Beograd vraća sa izvjesnim pismom.

DANI: Kakvim pismom?

JOVANOVIĆ: Na temelju tog pisma, moguće i recenzije rođaka iz UDBE, Amfilohije se, iako de facto vojni dezerter, u Beograd vratio 1976. Nije imao nikakvih posljedica, naprotiv: postao je predavač na Teološkom fakultetu. Hirotonisan je 1985. u Beogradu za episkopa banatskoga SPC-a, sa katedrom u Vršcu. Nota bene: tokom boravka u inostranstvu, Amfilohije nije napisao niti jedan članak u kojem bi kritikovao komunizam, Tita ili zastupao ideju velike Srbije. Prvi njegovi javni istupi u tom smislu počinju osamdesetih, kad to ne samo da nije bilo kažnjivo, nego su, barem u Srbiji, takve nastupe podsticali i rođaci iz UDBE. Amfilohije je, dakle, tek uoči svoje pedesete godine života otišao u četnike.

DANI: Kada je postao mitropolit SPC-a u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ: Crnogorci Amfilohija nijesu ni birali ni postavili za mitropolita na Cetinju krajem 1990. To je uradila Beogradska patrijaršija. Tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski SPC-a Danilo Dajković još je bio živ, ali su mu uzeli eparhiju i dali je Amfilohiju.

DANI: Zar to nije suprotno kanonima? Mitropolit Dajković je bio živ…

JOVANOVIĆ: Ima takvih mišljenja. Amfilohiju se žurilo u Crnu Goru.

DANI: Zašto?

JOVANOVIĆ: Počinjao je raspad Jugoslavije, želio je da utiče na prilike u Crnoj Gori, kako bi ona ostala sluškinja Srbiji. Amfilohije je usporio emancipaciju Crne Gore, naročito tokom devedesetih. Što i danas pokušava. Ipak, sagledavajući bilanse tokom posljednje tri decenije, Amfilohije je poražen na ključnim pitanjima: crnogorska nacija nije srbiziranjem nestala, opstala je i u fazi je konsolidacije; država Crna Gora je obnovila svoju nezavisnost i uspostavila multietničku demokratiju; država Crna Gora je u NATO-u i kuca na vrata EU. Najteži poraz Amfilohije će tek doživjeti: obnova kanonske i vaseljenski priznate autokefalne Crkve Crne Gore.

 

DANI: Mitropolit Amfilohije sebe često voli da uporedi sa Petrom I Petrovićem Njegošem. Mogu li se te dvije ličnosti upoređivati?

JOVANOVIĆ: Ne mogu.

 

DANI: Zašto?

JOVANOVIĆ: Najprije, Petar I Petrović Njegoš (1748 – 1830) je svetitelj – Sveti Petar Cetinjski. Unošenjem u crkveni kalendar, te kroz liturgijske himne (tropar i kondak), 1834. kanonizovala ga je autokefalna Mitropolija – Crnogorska crkva, na čijem je čelu bio Petar II Petrović Njegoš. Drugo, Sveti Petar Cetinjski je na crkveni tron izabran isključivo voljom Crnogoraca. Čitav ovozemaljski život ugradio je u nezavisnost države Crne Gore i njene Crkve. Svetiteljev lik i djelo oličenje je čojstva i junaštva, moralnih temelja Crnogorstva. Iz najbolje je crnogorske familije Petrović-Njegoša, nosilac bijele pankamilavke – simbola poglavara bogohranime autokefalne Crkve. Svetitelj je i nebeski zaštitnik Crne Gore i umolitelj pred Gospodom.

Amfilohije je oličenje svega onoga što Svetitelj nije. Amfilohije nije samo najobičniji eparhijski arhijerej Crkve Srbije, on je i janjičar, ovdašnji sluga Srbije, jedan u nizu onih sa tzv. Podgoričke skupštine, koji su 1918. detronizovali crnogorsku dinastiju Petroviće-Njegoše.

DANI: “Podršku smo dobili ne samo od pravoslavne crkve, na čelu sa našim i carigradskim patrijarhom, nego i od rimskog pape i od naše braće muslimana”, kaže mitropolit Amfilohije.

JOVANOVIĆ: Koliko znam, podršku za protestne litije Amfilohije nije dobio ni od vaseljenskoga patrijarha, ni od pape.

DANI: Poziva se na podršku carigradskog patrijarha…

JOVANOVIĆ: Nedopušteno je Isusa Hrista ograničavati na nacionalne okvire. U cilju svojih imperijalnih pretenzija, srpska nacionalna ideologija Istočno-pravoslavnu crkvu predstavlja isključivo kao ličnu svojinu. Riječ je o jeresi sekularizacije i etnofiletizma. Misija Istočno-pravoslavne crkve nije ono što Amfilohije (SPC) propovijeda – na primjer, da nema nacije pravoslavnih Crnogoraca! Preko svetih apostola Gospod je zapovijedio da u Crkvi “nema Grka ni Čivutina, obrezanja ni neobrezanja, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Hristos” (Kol. 3,11). Naravno, Vaseljenska patrijaršija doktrinarno odbacuje jeres etnofiletizma, kao i sekularizaciju Crkve. Uprkos tome, tokom prošle godine, vaseljenski patrijarh Vartolomej je u tri navrata javno podvukao da priznaje Amfilohija i njegovu eparhiju u sastavu SPC-a za kanonsku jurisdikciju u Crnoj Gori.

DANI: Zašto to radi?

JOVANOVIĆ: Zato što je to postojeće stanje, takva je jurisdikcija: 1922. SPC je dobila tomos od Carigrada, u kojem se priznaje ujedinjenje autokefalne Crnogorske crkve sa Srpskom crkvom. Međutim, stvari se mijenjaju. Tomos iz 1922. nije sveto pismo. Na primjeru Crkve Ukrajine, koja je početkom prošle godine od Vaseljenske patrijaršije dobila tomos o autokefaliji, vidimo da su jurisdikcije pomjesnih crkava podložne reviziji. SPC i Amfilohije dali su podršku Ruskoj crkvi koja je do tada imala priznatu jurisdikciju nad Ukrajinom. Srbi su se žestoko suprotstavili Vaseljenskoj patrijaršiji i objavili da neće priznati autokefaliju nove Ukrajinske crkve. Jedna od posljedica je i ta da je vaseljenski tomos za SPC iz 1922. sada u dubokoj fazi preispitivanja od strane patrijarha Vartolomeja. Razmatra se priznanje autokefalije Crkve u Sjevernoj Makedoniji, dakle, na teritoriji takođe pod priznatom jurisdikcijom SPC-a. Vaseljenska patrijaršija je utvrdila da Ruska crkva u Ukrajini, iz necrkvenih razloga, nije ispunjavala svoju dogmatima predviđenu misiju Crkve i zaliječila raskole. Sada za Vaseljensku patrijaršiju postaju sve vidljiviji srpski etnofiletizam i sekularizacija SPC-a. To su osnovni uzroci višedecenijskih raskola u Sjevernoj Makedoniji, ali i u Crnoj Gori.

DANI: Otkad su to muslimani mitropolitu Amfilohiju braća?

JOVANOVIĆ: U preobraćenje Amfilohija o kojem govorite povjerovali bismo samo ako bi on otišao na stratište Srebrenice da se i tu ispovijedi, da zatraži sebi oprost za svoje zlo sjeme iz kojeg je, pored ostalog, nikla ideološka priprema genocida nad Bošnjacima. Istina je da je na nekoj od Amfilohijevih protestnih litija govorio imam koji je prethodno službovao u Trebinju i kojem je Amfilohije prije tri godine uručio izvjesnu donaciju. Ipak, Islamska zajednica Crne Gore nije se pridružila protestima; naprotiv, podržala je usvajanje Zakona o slobodi vjeroisposvijesti.

 

DANI: Islamska zajednica Crne Gore je potpisala i Temeljni ugovor sa državom Crnom Gorom. Zbog čega nije i SPC?

JOVANOVIĆ: Početkom 2010-ih SPC je to mogla da uradi. Uslov je bio da se registruju po tada postojećem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica (iz 1977. godine), s obzirom na to da SPC ili njene eparhije u Crnoj Gori ni onda ni danas nijesu registrovane kao vjerske zajednice. Dakle, iz Vlade Crne Gore su im rekli – ok, može temeljni ugovor, ali prethodno se registrujte; ne možemo da sklapamo ugovor s nekim ko u pravnom sistemu Crne Gore ne postoji kao vjerska zajednica. Rimokatolička crkva i Islamska zajednica su se, kao što ste rekli, registrovale i sklopile temeljne ugovore. Šta je problem sa SPC-om? Upravo – registracija. Morala bi, kao prethodno i Crnogorska pravoslavna crkva (CPC), da se, shodno tadašnjoj zakonskoj proceduri, registruje u odjeljenju bezjednosti MUP-a Crne Gore na Cetinju. Jeste nonsens, ali takvu proceduru predviđao je tada važeći zakon. SPC javno ismijava CPC, rugajući joj se da je “osnovana u policijskoj stanici”, propuštajući da kaže da je država Crna Gora prethodno godinama odbijala da postupi po zakonu i dozvoli regularnu registraciju CPC-a. Međutim, ukoliko je željela temeljni ugovor, i SPC je morala da se “osniva u policijskoj stanici”. To im je bilo ispod časti. Amfilohije je pisao ministru unutrašnih poslova, zahtijevao je da ga registruju od 4. vijeka (?!), što nijesu samo istoriografske nebuloze, nego i pokušaj da se registruje mimo zakonite procedure. Da se SPC tada uredno registrovala, sklopila bi temeljni ugovor, kojim bi danas mahali kao glavnim argumentom za osporavanje novoga Zakona.

 

DANI: Očekujete li da SPC potpiše temeljni ugovor?

JOVANOVIĆ: Iz Vlade Crne Gore javno su izrazili spremnost da se to promptno riješi. Međutim, nikakav temeljni ugovor ne može staviti van snage odredbe novousvojenog Zakona.

 

DANI: Zar upravo to nije cilj SPC-a – stavljanje van snage Zakona o slobodi vjeroispovijesti? Nedavno su započeli pregovori SPC-a i Vlade Crne Gore…

JOVANOVIĆ: Zakon o slobodi vjeroispovijesti usvojen je 27. decembra 2019. i stupio je na snagu. Vlada je izvršna, a ne zakonodavna vlast. Ako Amfilohije želi da mijenja Zakon, dva su načina da to zaista pokuša: podnošenjem inicijative Ustavnom sudu ili da njegova opcija pobijedi na parlamentarnim izborima.

 

DANI: Kako biste ocijenili reakciju Srbije na crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti? Da li je i na koji način ovaj dokument pokazao da je, kada je riječ o srpskom velikodržavnom projektu i ambicijama prema susjednim državama, mala razlika između vlasti ili opozicije?

JOVANOVIĆ: SPC je de facto crkva Srbije, kako režimske, tako i najvećim dijelom opozicione. Sjedište SPC-a je u Beogradu, Ulica kralja Petra, br. 5. Osnivačke akte SPC iz 1920., 1929. i 1931. ozakonila je ondašnja vlast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavije, a sve ih je potpisao regent/kralj Aleksandar Karađorđević. Republika Srbija je sukcesor Kraljevine SHS/Jugoslavije. SPC je podložna različitim aspektima uticaja pravne, političke, finansijske, obavještajne i kadrovske prirode od strane države Srbije. Najnovija situacija oko Crne Gore je za neke ogolila, a neke podsjetila da je SPC instrument velikosrpske politike prema većini susjednih država.

 

DANI: Da li su, zarad “višeg interesa”, mitropolit Amfilohije i patrijarh Irinej uspjeli da za trenutak zakopaju ratne sjekire?

JOVANOVIĆ: SPC je, rekoh, de facto crkva Srbije. Laički rečeno, Amfilohije je njen funkcioner na radu u inostranstvu, on je pitomac, janjičar te organizacije koja ga je školovala i vaspitavala, od nje je dobio status i platu, ali ga može, iz bilo kojih razloga, smijeniti ili raščiniti. Sukob između Amfilohija i Irineja Gavrilovića i njegovog Sinoda u Beogradu zaista postoji, ali taj sukob nije povodom Crne Gore, nego oko pretpostavke o Vučićevoj izdaji Kosova. Ima tu mnogo povrijeđenih sujeta, novca i koječega. Član Sinoda SPC-a, episkop David Perović, protivnik Amfilohija, ljetos je napisao da su u njihovim redovima, citiram ga: kleptomani, jeretici, gejevi, masoni, pedofili, sodomisti, narkomani, alkoholičari, kamataši… Sve u svemu, slažem se sa Vama: sada su, zbog Crne Gore, makar za javnost, objavili međusobno primirje; no pitanje je dokle će taj mir potrajati.

 

IzvorBH Dani

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve