Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Prilog analizira putopisne napise o Crnoj Gori Zadranina Josipa (Joze) Modrića, (1855-1916) novinara i publicista, bečkog studenta, koji se potpisivao i kao Giuseppe Modrich i Modric, a pisao je i objavljivao svoje radove na talijanskom jeziku. Istraženi su povodi njegovih dviju posjeta Crnoj Gori 1892. i 1902. kao i njegova imagološka slika te zemlje i njenih stanovnika, Crnogoraca, koja se dijelom poklapa, a dijelom odstupa od uvriježene, stereotipne slike o njima u evropskim putopisnim zapisima s kraja 19. i početkom 20. vijeka. U svojim je putopisima Josip Modrić dao znatan doprinos formiranju, usvajanju i promjeni diskurzivne prakse o kraljevini Crnoj Gori toga vremena, u vremenu kad se, zbog specifičnih istorijskih okolnosti vezanih za dinastije Savoia i Petrović, bilježi znatan porast interesa talijanske javnosti za ovu prekojadransku zemlju. (Naš prilog baziran je na naučno-istraživačkom radu Dr Olivere Popović, univerzitetskog profesora ). U Crnoj Gori Modrić je boravio u dva navrata. Prvi put je to bilo u jesen 1891. godine u okviru njegova putovanja rodnom Dalmacijom koje je opisao u knjizi Rimska – mletačka – suvremena Dalmacija, objavljenoj godinu dana kasnije u Torinu (Modrich 1892). U jednom od ukupno četrdeset poglavlja ovog doista opsežnog putopisa koji broji preko pet stotina stranica, naslovljenom “Let među sokolovima”, Modrić opisuje i svoju posjetu Crnoj Gori (Modrich 1892: 320–334).
Na putovanje je Modrić krenuo parobrodom iz Pule i obišao cijelu Dalmaciju, njena ostrva i obalu. U Crnu Goru stigao je iz Kotora, a taj je njegov izlet organizirao Petar Ramadanović, tadašnji crnogorski konzularni zastupnik u gradu pod austrijskom upravom. Do crnogorske prijestolnice, Cetinja, Modrić je iz Kotora putovao kočijom, u društvu brata tadašnjeg crnogorskog ministra finansija Petra Matanovića. Idućeg je dana obišao grad i njegove znamenitosti, a potom se spustio u Rijeku Crnojevića, mjesto na Skadarskom jezeru, gdje se susreo s crnogorskim knjazom, Nikolom I. Petrovićem Njegošem (1840.–1921.), koji je ondje običavao provoditi zimske mjesece. S Rijeke Crnojevića vratio se istoga dana, pri čemu se na Cetinju zadržao još samo jednu noć prije povratka u Kotor. U poglavlju o Crnoj Gori Modrić opisuje njen karakteristični planinski pejzaž i prijestolnicu Cetinje i bilježi brojne detalje iz susreta sa crnogorskim knjazom i drugim Crnogorcima. Iako su i na ovog putopisca, kao i na neke njegove prethodnike koji su o toj planinskoj zemlji pisali na talijanskom jeziku neprohodni i krševiti predjeli i težak život ljudi nastanjenih u njima ostavili zastrašujući utisak, on zapaža i ističe razvoj koji je Crna Gora ostvarila u godinama nakon Berlinskog kongresa. Tako on hvali udobnost cetinjskog hotela u kome je odsjeo, kao i raznovrsnost i izvrstan ukus jela koja su mu bila poslužena. Navodi brojne javne institucije smještene na Cetinju: škole, pozorište, ministarstva, zatim bolnicu i, naposljetku, zatvor, što je sve dokaz državnog i civilizacijskog napretka. Posebno ističe ljepotu knjaževog dvora, zatim domova pojedinih senatora te zgradu pozorišta “Zetski dom.”
Posebnu pažnju posjetioca privukla je Njegoševa vladarska rezidencija, zvana Biljarda u kojoj je bila smještena Državna štamparija. U njoj su se u to vrijeme, između ostalog, štampala dva crnogorska glasila: službeni list Glas Crnogorca i jedan književni časopis. U Biljardi je Modrić posjetio salu u kojoj su bili čuvani crnogorski ratni trofeji, među kojima je poseban utisak na posjetioce ostavljala balsamovana glava skadarskog vezira Mahmut-paše Bušatlije, čuvana kao uspomena na jednu od najznačajnijih pobjeda Crnogoraca nad Turcima iz 1796. godine. Svojim odabirom od preko dvadeset prostorija u Biljardi čitaocima opiše upravo te dvije, Modrić je želio istaknuti da je vladarska rezidencija mjesto susreta staroga i novog u Crnoj Gori, mjesto na kojem se upravo oblikovala savremena kultura koja pamti i čuva sjećanje na ratničku prošlost svojih stanovnika. Od ostalih znamenitosti u crnogorskoj prijestolnici Modrić je posjetio i Cetinjski manastir te utvrđenje zvano Tablja koje se nalazi iznad njega, a koja je, kako navodi, nekad služila kao mjesto na kojem su bile izložene odrubljene glave neprijatelja. Taj običaj je čest motiv i u ranijim putopisnim prikazima Crne Gore što, imajući u vidu njegov snažan imagološki potencijal, nije bilo začudno (Ford 1959: 363; Jezernik 2010: 87–89; Caccamo 2011: 105). Međutim, za razliku od pređašnjih posjetioca, Modrić utvrđenje Tablja pominje u kontekstu spomeničkog nasljeđa i podsjećanja na prošla vremena. Među cetinjske znamenitosti i zanimljivosti putopisac je uvrstio i jedan stari brijest pod kojim su, prije osnivanja institucija sudstva u zemlji, crnogorski vladari, pa i sam tadašnji knjaz Nikola, na tradicionalan način rješavali sporove i pritužbe svojih podanika. Najzanimljiviji je dio poglavlja o Crnoj Gori posvećen Modrićevu susretu s crnogorskim vladarom, koji je bio unaprijed dogovoren telegrafskim putem. Čovjek izuzetnih svojstava i vješt vladar, Nikola I. primio je gosta u svojoj skromnoj, jednostavnoj i, kako Modrić navodi, patrijarhalnoj rezidenciji, u prostoriji u kojoj su se od namještaja nalazili jedan stol s novinama na ruskom, francuskom i talijanskom jeziku, klavir i kamin venecijanske izrade. Knjaz je opisan kao čovjek inteligentnog izraza lica, divovskog stasa i baritonskog glasa, koji svojom iskrenošću i prefinjenim postupcima ostavlja očaravajući utisak na svoje goste (Modrich 1892: 329). On posjeduje i široku kulturu i obrazovanje, izuzetno je rječit i superiorno inteligentan. Razgovor se vodio, kako piše Modrić, na talijanskom jeziku, a teme su se odnosile na Crnu Goru, zatim balkanske narode, slovenski svijet te na istočno pitanje i odnose Crne Gore s Rusijom i s Austrijom (Modrich 1892: 330). Posebno je istaknuo podršku koju Nikola I. uživa među svojim podanicima, kao i njegov paternalistički odnos prema njima.
(Tekst je nastao na osnovu rada “Putopisi Josipa Modrića o Crnoj Gori” Olivere Popović, koji je objavljen u časopisu Croatica et slavica iadertina 2019. godine. Dr Olivera Popović Zvanje profesora italijanskog jezika i književnosti stekla je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 2005. godine. Magistrirala je 2009. godine na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na temu Tršćanska italijanska periodika do ujedinjenja Italije o Crnoj Gori, pod mentorstvom prof. dr Vesne Kilibarde. Doktorirala je 2017. godine na Filološkom fakultetu u Nikšiću, odbranivši disertaciju pod naslovom Italijanski putopis XIX vijeka o Crnoj Gori, pod mentrostvom prof. dr Vesne Kilibarde. Radi kao saradnik u nastavi od 2005. godine, a od 2019. godine kao docent. U naučnom radu bavi se putopisnom književnošću i interjadranskim kulturnim vezama.)