Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Johan Georg Kol – Boka Kotorska i Crna Gora (I)

Strani putopisi o Crnoj Gori, Crnogorcima, Lovćenu, Cetinju i primorju

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Godine 1850., kada su se po Boki i Dalmaciji već raspitivali o Njegoševoj bolesti, Johan Georg Kol (Johann Georg Kohl) stigao je u Crnu Goru. Opis svog putovanja ovom zemljom pridružio je zabilješkama o drugim zemljama i 1851. objavio dvotomni putopis pod nazivom ,,Putovanje u Istru, Dalmaciju i Crnu Goru“. Ovaj putopis je kod nas objavljen pod nazivom ,,Putovanje u Crnu Goru“ i prevodilac, Tomislav Bekić, preveo je samo dio koji se tiče posjete Crnoj Gori i Boki. Kod Kola opis ovog puta predstavlja drugo poglavlje prvog dijela knjige i nosi naziv ,,Boka Kotorska i Crna Gora“ (Die Boche di Cattaro und Montenegro). Putopis Johana Georga Kola nudi obilje podataka, ali prvo što pažljivom čitaocu nameće ovaj spis je piščevo široko obrazovanje koje je u određenom smislu doprinijelo tome da putopis o Crnoj Gori možemo posmatrati kao komparativnu studiju i to u dva pravca. Pisac za glavnog junaka svog obimnog djela bira Crnogorca koga upoređuje sa svim drugim junacima svijeta – njemaĉkim, švajcarskim, grčkim i rimskim, a svoje opservacije nerijetko dodatno poredi sa stavovima putopisaca koji su Crnu Goru posjetili prije njega. On pritom opovrgava ili potvrđuje prethodno iznešene stavove pominjući direktno ili indirektno njihove tvorce u tekstu. Kolov prilog posvećen Karlu Ludvigu fon Bruku (Karl Ludwig von Bruck) predstavlja daleko najopširniji prikaz Crne Gore, u kome se detaljno bavio temama koje su uglavnom bile zajedničke za sve putopisce. Da je istraživanju prilika u Crnoj Gori pristupao veoma ozbiljno svjedoči iscrpan opis običaja krvne osvete kome poklanja čitavo jedno poglavlje.

Izvor ,,Soko” na katunu Pavlov krst
Pogled sa Bižaljevca na poluostrvo Vrmac

Pripovijest sa putovanja Kol dijeli na dvanaest poglavlja:

1. Kotor;

2. Prčanj i Dobrota;

3. Perast;

4. Župa;

5. Njeguši;

6. Cetinje;

7. Granica;

8. Vladika;

9. Kamenita golet i more;

10. Zapažanja o običajima u vezi sa krvnom osvetom;

11. Risan i Krivošijani;

12. Herceg Novi.

Najveći značaj pridaje poglavljima koja se tiču direktno Njegoševe Crne Gore, dok su ostala dekor koji upotpunjuje cjelokupnu sliku i mnogo su kraća po obimu. Da se Kol veoma interesovao za ovu zemlju pokazuje koliko brojnost tema, toliko i činjenica da je u svakom poglavlju svog djela dotakao neke specifičnosti crnogorskog naroda. Moglo bi se ustvrditi da su Njegoš i Crnogorac osnovne teme ovog putopisa i da se sve ostale u manjoj ili većoj mjeri naslanjaju na njih. Kol izuzetno vješto daje opise predjela koje najčešće povezuje sa njihovim stanovnicima, muškarcima, ženama i njihovim vladarom. To stoji u uskoj vezi sa tim što se Kol smatra jednim od osnivača teorijske geografije prema kojoj se istiĉe veza između ĉovjeka i prirode i njen uticaj na razvoj infrastrukture i forme naseljenih mjesta. Tako opisi pejzaža primorskih i brdskih krajeva nijesu samo svrha samima sebi, već pisac kroz njih objašnjava sposobnosti ljudi koji ih nastanjuju. Izgledu terena korespondiraju fiziĉke sposobnosti čovjeka i u tom procesu su se razvile i duhovne, u vidu ljubavi prema nepristupačnim brdima koja pružaju sjaj slobode. Duboku povezanost čovjeka i prirode pisac dočarava opisom spretnosti svih Ilira. „Na glasu je spretnost Crnogoraca i uopšte svih ilirskih brđana, Morlaka, Srba i dr. u pentranju po planinama. Opremljeni puškama i pištoljima, dugim čibucima i drugom opremom, oni se lako i graciozno kreću po svim stazama i bogazama svoje zemlje. Oni vješto skaču s litice na liticu i hitro se spuštaju niz obronke brda da se nama koji ih posmatramo naprosto zavrti u glavi. Otuda bi mogli gotovo da ih nazovemo trkačima po brdima. – No uistinu, to i nije veliko ĉudo, kada se ima na umu da su rođeni kao divokoze između stijena i da stasaju između urvina kao riba u vodi.“ Opisi Boke stoje u oštroj suprotnosti u odnos na opis Crne Gore. Nasuprot crnogorskom karstu pisac ističe bujnost živog svijeta na Primorju. Zbog toga pisac pribjegava brojnim faktografskim podacima kako bi čitaoca opskrbio sa što više istinitosti na kojima se zasnivaju ove razlike. Boka u njegovim oĉima ima izgled prave botaničke bašte gdje rastinje buja i po kućama, bedemima i starim ruševinama i vidi se naklonjenost bogova ovim predjelima. Pisac opise pejzaža koristi i kako bi istakao vezu Crne Gore i Kotora i naglasio strateški položaj tog grada koji je, međutim, podređen Crnoj Gori, jer se „uzvisine Crne Gore, gotovo na dohvat ruke, ali veoma strme (…) naprosto nadnose nad ulice Kotora, tako da se ĉovjeku čini da je sve to veoma blizu, baš kao i ona moćna stijena koja predstavlja krunu utvrđenja Kotora“. Kol ime Crne Gore ne povezuje sa izgledom zemlje, kao što su to činili mnogi drugi, jer naziv „Crna brda“ nije mogao doći od boje stijena koja je zastupljena u Crnoj Gori, ali ni od šuma, jer ih tamo nema. Pisac zato smatra da je ime poteklo iz prirodnih svojstava podneblja koja bi se mogla okarakterisati kao ,,moralne okolnosti“. S imagološkog stanovišta veoma je značajano isticanje predjela Njeguša koje autor smatra ne samo kolijevkom ove zemlje, nego i „najvišim i najnedostupnijim brdskim gnijezdom“, što sluţi karakterizaciji Crne Gore kao izdvojene oblasti od ostatka Evrope i otkriva svoj polu-orijentalistiĉki pogled na ovu juţnoslovensku zemlju. Konstanta u Kolovom djelu predstavlja opisivanje kulture u svim ţivotnim manifestacijma Crnogoraca. Pišući čak i o Kotoru, Dobroti i Risnu koji u Kolovo vrijeme nijesu pripadali Crnoj Gori, pisac se dotiče osobenosti ovog naroda, najčešće ih upoređujući sa stanovništvom te regije, ali i sa Njemcima, Grcima, Spartancima i drugima.

Dolovi Mala i Velika lokva na Dugim njivama
Pogled na katun Dolovi sa Velikog Babljaka

U pogledu fizičkog izgleda Crnogorci su na Kola ostavljali utisak uglavnom lijepih ljudi „sa prijatnom i ljubaznom pojavom i izgledom“, kod kojih mu je izrazito smetao način šišanja zbog toga što je poticao od Turaka. Za Crnogorce bilježi da su kulturni, plemeniti, otvoreni za razgovor, pristojni i pred strancima nastupaju „tiho i odmjereno“. Njih krasi ljubaznost i srdačnost, uljudnost i umjerenost za trpezom i čovjek kod njih nikako ne može zapaziti pohlepnost i neodmjerenost, bez obzira šta im se, odnosno koliko nudi. Da bi što bolje istakao ove crnogorske vrline pisac se poziva na prosvjetiteljskog filozofa Kristijana Garvea (Christian Garve) i njegovu opasku da nema bolje škole uljudnosti od bavljenja ratničkim poslom. Baveći se načinom života, odnosom prema ženi, prema susjedima i uopšte međuljudskim odnosima u ovom narodu, Kol želi da naglasi etičke vrijednosti i u tom smislu posreduje sliku koja se stalno klati između krajnje negativne i izuzetno idealizovane predstave o ovim ljudima. Tako Kol zapaža da u Crnoj Gori svi žive jednako, ugledni ljudi i obični seljaci, svi su veoma dostojanstveni i ne trpe psovke, a „pogrdne riječi doživljavaju kao uvredu“. Od njih se ne mogu čuti nepriliĉne šale, kao što zbog liĉnog ponosa ne bi oprostili da ih neko udari štapom ili još gore čibukom. Za takvu vrstu uvrede časti u Crnoj Gori se plaćala kazna. Po pitanju crnogorskog junaštva Kol ovim ljudima ne spori junačka djela koja do punog izražaja dolaze u odbrani domovine, ali u drugu ruku kritikuje Sipriena Robera čiji je putopis preplavljen junaštvom i koji crnogorsku istoriju naziva velikom junačkom pjesmom. Johan Georg Kol Crnogorcima ne zavidi na njihovom lovorovom vijencu, ali ne pokušavajući ni da umanji njihovu slavu bilježi da kod ovog naroda možda nije u pitanju toliko junaštvo koliko mnogo češće „jedna surova borba za goli opstanak“. Oštrica njegovog zapažanja o hrabrosti Crnogoraca se tupi kada iznosi činjenice o bezrezervnoj odanosti naroda svom vladaru, koji dvadeset godina sa svojom vojskom odolijeva Turcima, pa priznaje da bi se situacija mogla značajno promijeniti ukoliko bi se Vladika zbog zdravstvenog stanja povukao sa trona. Pisac se ovdje opet udaljava od prethodno iznešenog stava o Crnogorcima kao varvarima i približava se junačkom diskursu koji crnogorskog ratnika otkriva kao borca za slobodu. U tom ključu su Crnogorci hrabri i odani vojnici uvijek spremni za odbranu od spoljnog neprijatelja. Njihova zemlja se nalazi na mjestu na kojem se ukrštaju različiti interesi, i oni su sa ostalim Ilirima doprinijeli da se turska vlast ne raširi po cijelom Jadranskom moru. Oni su se velikim dijelom zaštitili od „invazije polumjeseca“ koja uvijek prijeti da sve „zgrabi svojim čeljustima“.Tipično za ovaj diskurs, Kol predstavlja Crnogorce kao „dragocjeni zaštitni bedem o koji se razbijaju divlji napadi Turaka“, a Crnu Goru sa svojom neprestanom borbom protiv turske vladavine kao ostvarenje evropske ideje slobode. U tom smislu, zaključuje da bi svi susjedi mogli da se zabrinu i da strahuju ako bi u Crnoj Gori zatajila želja za odbranom domovine. U tom duhu prenosimo i jedan od najljepših opisa Crnogoraca: ,,Onaj ko još nije vidio grčke novčiće osobenih oblika, onaj ko je svoj smisao za ljepotu obrazovao samo na pažljivo izbrušenim i sjajnim bakrenjacima, taj neka dođe kod naroda kakav su Crnogorci, čije pjesme, junaštvo, pa konaĉno i oni sami, često liče na te grčke novčiće. U njihovom biću, pokraj sve njihove sirovosti, ima nečeg plemenitog i lijepog. “

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve