Jedan sasma drugojači stav (od ”naučnjačkoga”) glede crnogorskoga jezika (DIO IV)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah – Riječka nahija – Cetinjski atar

U nastavku teksta navešću neke primjere negdanjih crnogorskih riječi.

Doduše, nijesu doslovice sve pomeđu priloženih zaboravljene i izgubljene, ali jest viši dio, dok se neke i dalje rabe.

Molim, viđite kako su samo – bili – krasni ovi naši izrazi-nazivi (negda: nazivala), koji imaju čak šest istih završnih slova:

• lebarnica (a ne pekara)
• ljekarnica (a ne apoteka)
• šegarnica (a ne pilana; izraz pila postoji (da ja znam) samo u śevero-istočnomu kraju Crne Gore; prvo registrovano privatno preduzeće u Crnoj Gori bila je ”Šegarnica na Rijeku Crnojevića” (1873. godine) – potom su izgrađene dvije šegarnice u Kolašinu) …

Bili smo dosljedni i, ako tako mogu reć’ – zadrti ijekavci (nijesmo više); dostini će se sporad jednoga broja riječi koje slijede učinjet’ da prećerujem (da ne reknem izmišljam) – tužna je pričina tomu koja se zove neznanje da se zborilo taman ovako:

• prijeboj (pregradni zid)
• priječac
• priječnica (poprečna letva kojom se nešto zatvara, zaglavljuje: struga, gradela, dveri)
• prijeći
• prijelaz
• prijedlog
• prijedorina (plavo nebesko prostranstvo između prorijeđenih oblaka)
• prijehod (transportna lađa ili lađa uopšte)
• prijeklad (prizmatični kamen koji se meće sa jedne i druge strane ognjišta)
• prijekor
• prijekst (ukršteno, unakrst)
• prijelaz
• prvijenac
• prvijenstvo
• prijepis
• prijepor (vjetar na Skadarskom jezeru sa kišom ili snijegom)
• prijerod (velji rod neke biljke)
• prijesadnica (mlada voćka koja se presađuje)
• prijeskok
• prijesno
• prijestolnica
• prijevara
• prijevarnik
• prijevod
• prijevoj …

Mimogred, samo jedan detalj glede naše negda dosljedne ijekavice.

Začetkom 70-ih godina protekloga stoljeća šćaše mi moja pokonja baba Stana Blažo'a iz Građanah reć’:

”Đetiću, anu bači balu drača na oni prijelaz navr’ ulice, da ni živo kad ižlježe iz toga obora ne pasa naviše uz ulicu i ulježe u onu najgornju zgradu s lozama.”

Pomeđu ostaloga, za mene  još od tadijer dileme nema (i ne može je bit’ u narodu koji drži do sebe i svojega identiteta u dijelu jezika) – da je jedino pravilno: prijelaz.

Kolicinu danas možemo čut’ da zbori: prijelaz?!

Da nam kojijem slučajem na aerodromima (i na drugim mjestima) ne piše: graničeni prijelaz?!

(Znam, da se i vama (množina): od više ”velje pameti, mudrovanja i prenemaganja” tamo-nekijeh izvanjskih (potlje 400-500 godina robovanja pod Turcima) pestokupljevinskih ”baka koležnica” i njihovijeh ”korota styling-a” – već i u drob i vasi život stumbalo, a ne samo meni.)

Riječi koje slijede zvuče jasno i (meni) jako dobro, koje ne rabimo više (liše porijetko ovo: osobito):

• jadovito

• osobito

• potrebito
• redovito …

Neki primjeri naprijed dolje su vam, naravno – znaveni, jer su u pitanju i sadanje riječi, ali jedan viši dio je, nažalost – zaboravljenih; pomeđu ostaloga zanimljive i suština su njihove istovjetne završnice na ”ice”:

• doslovice
• hotimice
• iznovice (iznova – ponovo – opetovano)
• jednomašice (u isti mah – jedanak – istovremeno – istodobno)
• nasumice
• navalice (u gužvi, u gomili, svi odjedanput)
• nefalice (nenamjerno)
• nehotice

• netremice

• pješice

• posebice

• primjerice
• uzastopice …

Vjerujem da ste zapazili kako su melodični i/ili pjevljivi ovi izrazi upravo nabrojani (nehotice – a ne: nehotično; pješice – a ne: pješki; primjerice – a ne: primjera radi ili naprimjer (itd.)).

Dođosmo do dvije riječi koje nas – kumulativno gledano – čine osobitim i jedinstvenim od Triglava do Đevđelije, a to su:

ŠTO i NIJESAM (nijesi, nijesmo, nijeste, nijesu).

Crnogorski jezik je sastavni dio štokavskoga jezičkoga sistema, odnosno – štokavskoga narječja.

Ka’ i kod drugih naroda u našoj okolici – u pitanju je prepoznatljivi narodni govor (skup određenih dijalekata), dok se konkretno, znači – u slučaju crnogorskoga jezika standardizacija radi na štokavskoj osnovi.

Pitam sve vas – koliko danas: po tijeh trgovina, javnih ustanova, restorana, …, od rođaka, suśeda, prijatelja, …, na ovdašnjim televizijama, skupovima, javnim transparentima, reklamama, …, u raznijema aktima, knjigama u Crnoj Gori objavljenima (i onijema koje ovdašnji književnici napisaše (pojedini će mi se naijedit’ zaradi ovoga)) itd., u procentima možemo čut’ – ŠTO, a koliko ŠTA?!

Tačno je da je u crnogorskom śeverozapadnom govoru: u nominativu ŠTO, a u akuzativu ŠTA; ali je u jugoistočnom govoru: i u nominativu i u akuzativu ŠTO.

Uslovno sročeno, i samo zaradi sticanja pobliže slike vrlo pojednostavljeno sagledano: negda bješe cca 75% ŠTO, a cca 25% ŠTA.

A kako je danas u praksi?

Što učinjesmo sa ovijeh 75%?

Summa summarum: dozvolismo i prihvatismo da nam preovlada ovo ovdašnje manjinsko – i to isključivo pod uplivom izvanjskoga, tuđega šta.

Uvezeni udžbenici, literatura, časopisi, TV itd. nam nametnuše šta, pa se moramo zapitat’: jesmo li mi sad objektivno pogledano uopšte više štokavci ili smo štakavci, tojest – postadosmo li (već) dio štakavskoga jezičkoga sistema?!

U nesretnjoj Crnoj Gori ima bezbroj familija đe su roditelji, čak i jedno (ili dvoje) starije dijete – štokavci, a mlađa đeca (ili samo najmlađe) – štakavci.

Naravno, tu je i tomu je, pomeđu ostaloga – ”zaslužna” pođekoja uvezena pečobrazna učiteljica i neavizana domaća.

Prije 10-ak godina, učiteljica đeteta jednih mojih poznanika ovđen u Titogradu je, prišavši klupi i veđevši da je ovo dijete u svesci napisalo što, onako s noga (bitno je naglasiti zaradi njezine tijem dodatne psihološke moći i fizičke nadmoći) – drsko, glasno, prijekorno i prijeteći naredbodavno rekla: ”Nije što nego je šta!”, i – svojeručno u svesci prekrižila što i napisala šta.

Očekujete li da u ličnom iskazu glede ovoga čina budem na akademskomu nivou (kad oću – zanago umijem i tako)?

Aokle, sile nema – jer je očito, spram njezinih, učiteljičinih ”zasluga”, u pitanju: srbočetničko-klerofašistička ološ.

No, ka’ i sa ŠTO – ista stvar nam se dogodila s našim na južnoslavenskom prostoru usamljenim i kroz njihovu osobitost izuzetnim i moćnozvučećim: NIJESAM, NIJESI, NIJESMO, NIJESTE, NIJESU.

Koliko počesto u nesretnjoj Crnoj Gori svakodnevno čujete ono tuđe nisam (itd.), a koliko naše nijesam (itd.)?

Niko ni  pomeđu svijeh Slavena-Slovjena nema naše krasno: NIJESAM, a tijem ni na cipan-cijelomu svijetu bijelomu.

Isti hudi udes, zla sudbina ili rđavi kismet (kako komu drago) zadesi naše i ŠTO i NIJESAM (itd.).

Još smo po nečemu bili posebni: jedini Crnogorci i Crnogorke imadosmo ona sjajna tri sjajna slova i glasa: Ś, 3 i Ź.

Đe nam je u oficijelnoj abecedi (i azbuci) slovo i glas 3?!

Umjesto da imademo 33 slova (neparan-neparni lijepi broj; broj Hristovih godina kad je razapet, ali i uskrsnuo-vaskrsnuo; ima i širu numeričku simboliku …), što bi opetovano bilo samo nama Crnogorcima svojstveno, lingvisti su nas rebnuli (kaznili) sa 32 slova.

Vele da ovi glas 3 nije (odvajkada a ni danas) prisutan na cijelomu prostoru Crne Gore, pa su ga zaradi toga skrajnuli i ostavili samo za naučna izučavanja u lingvistici.

Lingvisti – nekate de, ma nemo'te mi reć’  – to takvo vaše objašnjenje ajbo ne prihvatam, a evo i sporad česa.

Ada, kako može ono šta (koje prihvatiste-dozvoliste u akuzativu) kojega NEMA (niti ga je ikad bilo) na vaskolikomu prostoru Crne Gore, a ne može ovo slovo 3, kojega istom nema na cijelomu crnogorskomu prostoru?!

Jesu li u pitanju pobrkani i nedosljedni kriterijumi – ili priklanjane nekojojzi ”naprednijoj-razvijenijoj” govornoj varijanti jezika …?!

Otkrito rečeno – ne pristajem: ni na jednu ni na drugu pričinu tomu!

Pitam: kako ću zvanično napisat’ i/ili neđe pročitat’: BI3IN, BRON3IN, mali 3EKO (tepanje), 3AVOLE mali (tepanje), 3IN3ULA, 3ERA, 3I3KA (lijepa đojka) itd.?

Ni abera od njih!

Lično bih (a ima nas dosta takvijeh) teke tadijer kad bismo imali i slovo 3, znači – ukupno 33, bio a-da-no konten (zadovoljan, saglasan).

Mimogred, da ne biste pomislili – ne zalažem se ono baš da ovijeh nekoliko riječi-rječica koje ozgor rabih i koje sasma slučajno započinju na ”a”: anu – (h)ajde; avizat’ – shvatit’, razumjet’, dośetit’; aokle – otkud, nema, nipošto; ajbo – nikako (rječica za kategorično odricanje); ada (rječica koja pojačava pitanje); a-da-no – naravno, pa da (i još neke koje rabim u ovomu štivu) – za njihovo ”oživljavanje i ozvaničavanje” (mada, ne bi mi bilo mrsko), ali jesam apsolutno protivu da (pomeđu stotina i stotina drugijeh posuđenica iz srpskoga jezika), samo primjerice radi – nametnuto nam: ”šargarepa” ne bude (ni) dublet, no da vrnemo naše staro i negda jedino: mrkva.

No, barem za sad, imamo ”sreću” da: ŠTO i ŠTA; NIJESAM (itd.) i NISAM (itd.) zvanično još ne proglasiše za dublete.

Dubleti su normom književnoga jezika prihvaćeni različiti oblici istoga jezičkoga sredstva, odnosno – dva lika jedne iste riječi, i ka’ takvi oba (oblika-lika) su dozvoljena za upotrebu.

Postoje:

fonetski dubleti (snaha – snaja; uvo – uho; sretn(j)o – srećno; općina – opština; opći – opšti; sv(j)eštenik – svećenik; …) i

leksički dubleti (šija – vrat; (h)rbat – leđa; (h)rtenica – kičma; buva – buha; zrak – vazduh; otok – ostrvo; zemljopis – geografija; povjesnica – istorija; val – talas; hljeb-leb – kruh; … – u leksičke dublete spadaju još i dva lika riječi koji se razlikuju po padežnim nastavcima: putom – putem; prutom – prutem; mlazom – mlazem; …).

Ne bih ima’ niđe ništa protivu toga da putom dubleta (ili ka’ dublet) u crnogorski jezik vrnemo i negdanje naše (Petra I P. Njegoša – Svetoga Petra Cetinjskoga, i svih naših predaka do priđe skoro 200 godinah) slovjensko-crnogorsko: tisuća, pot, … i još podosta drugih.

Kako su dubleti ka’ pravopisno pitanje dosta bliže rječniku nego gramatici, prilikom izrade Rječnika crnogorskoga jezika, a glede njihovoga određivanja ili ”proglašavanja” – bio bih jako rigorozan.

Jasno nam je da u Crnoj Gori, među riječima posuđenicama-prilagođenicama iz drugih jezika, apsolutnu dominantnost imaju riječi iz srpskoga jezika, koje su se u našemu raz-govornomu i književnomu jeziku do te mjere odomaćile da ih je nemoguće (što bi se u narodu reklo) izbačit’ ”s noge na nogu”, ali – sporad toga bih, da sam na mjestu jezikoslovaca – silni napor učinio da se u potonjijeh 100 godinah (alaburde (na silu) ili ka’ da neće) uvezene posuđenice-prilagođenice, posebice iz srpskoga jezika (i iz svih drugijeh jezika, liše onijeh riječi koje su zanago neophodne – poput tehničkih izraza itd.) – svedu na minimum !!!

Neke stvari se doneklen mogu i moraju preko koljena prelomit’, pa dugoročno gledano (malo po malo) dočekate plodove takvoga činjenja.

Śećate li se onoga ”dogovora” vlasti i opocizije, kad pod pritiskom srbočetničko-klerofašističke opozicije DPS kukavički (to im bješe svojstveno) popušti, kad je u pitanju bio onaj mali a u ogromnoj mjeri štetni ”tire”, pa se počev od školske 2011/12. naziv nastavnoga programa imentova: crnogorski – srpski, bosanski i hrvatski jezik.

DPS (nam) je sve crnogorsko na bagatelan način i napola ”odradio”.

Mimogred, moram podśetit’ kako je u tomu periodu predśednik jedne srbočetničke partije (ne śećam se da li u Parlamentu ili na nekojoj od TV kuća) izjavio: ”Bogomi ga moja đeca neće učit’ ta tri slova!”

Pazite, taj nesretnji rab neće da mu đeca uče ”ta tri slova” koja su zboreći koristili  s-v-i  njegovi preci, i po ocu i po majci i to: sto-lje-ći-ma ili vje-ko-vi-ma!

Kad se počesto i za skoro sve pozivamo na Petra I Petrovića Njegoša, Petra II Petrovića Njegoša, kralja Nikolu itd., ajde neka mi nekoji današnji ”stručnjak” iz naroda (mnim i na one bandoglave i na one ”pametove’ Srbalje) i/ili iz struke, ako im basta – kod njih trojice (u njihovim djelima i govorima) i da još pridam – kod Marka Miljanova i Stjepana Mitrova Ljubiše – nađe: šta i nisam (itd.).

Pa, … – ot čemu se ovđen radi?!

Drugi narodi paze svoj jezik ka’ zjenicu oka svojega, a mi smo dozvolili da nam drugi, srpski jezik nemilosrdno dere po maternjemu, crnogorskomu jeziku ka’ po magaretu ili, ka’ kad čeljade śekirom (i onijem oštrijem dijelom i onijema uvima od śekire) uloži nemilosrdno mavat’ po česovoj grabovoj kladi.

I još smo mu sa svoje strane svojski pomogli u tomu.

U TOJ STOGODIŠNJOJ NEKONTROLISANOJ FRTUTMI ZGODI NAM SE DA OSTANUSMO BEZ SVOJEGA MATERNJEGA JEZIKA!