Piše: Adnan Čirgić
U jutrošnjem tekstu Jakova Dakovića („Muke po jeziku“) na Anteni M čitamo: „Sve je to stvar percepcije, cijenjeni čitaoče. ‘Dva zatvorenika pogledaše kroz rešetke: jedan vidje blato, drugi vidje zvijezde.'“ Zbog onih koji će, kad pogledaju jutros u Jakovljev tekst, viđeti i nešto drugo osim žrtve višedecenijske standardološke propagande, potrebno se osvrnuti na taj tekst – ne toliko zbog autora koliko zbog čitalaca.
Jakov – po sopstvenome priznanju – kao jak individualac ima problem što ga često ne razumiju „ni naši ni njihovi, ni lijevi ni desni“. Jasno mu je da su Crnogorci žrtva velikosrpske asimilacije, jasno mu je i da „žele da nas potru, i da je, kako bi Kundera rekao, najefikasniji način da porobite jedan narod taj da mu uzmete jezik, istoriju i kulturu.“ Zna Jakov da „griješe i oni koji zabranjuju jotovanu verziju crnogorskoga jezika na Javnom servisu“, ali ga – sudeći po onome na što je u tekstu fokusiran – još više śekiraju oni što su stali u odbranu baš te jotovane varijante kao prepoznatljivo crnogorske.
I da bi se odupro tome asimilatorskom procesu, tome ataku na jezik u Javnome servisu (a i mimo njega), Jakov odlučio da se malo posprdne jotovanoj varijanti. Tako on stih Lesa Ivanovića „Sjećanje me lakom tugom ovi“ prevodi u „Śećanje me lakom tugom ovi“ kako bi dokazao da druga varijanta nije ni bolja ni sadržajnija ni poetskija iako to „zaista misle neki koji se oduševljavaju tekstovima koji vrve od arhaizama kao nekadašnja saopštenja Federalističkog pokreta (ako se neko toga sjeća).“ Jer kao što crnogorski Srbi „po direktivi sa Andrićevog venca govore ekavski kako niko njihov nikad govorio nije“ tako i „crnogorski Ultrasi idu u drugu krajnost i vade iz đedove škrinje što starije i rogobatnije izraze. Takav je naš usud i takva je naša logika: ona priznaje samo jedan modalitet suda – apodiktički.“ – da bi sve tako i u tome tonu Jakov svršio svoj tekst: „U aktuelnoj kampanji ‘Piši, misli i zbori crnogorski’ opažam jedan momenat propagande, atakovanja na moju slobodu. Ko god želi da govori i piše arhaično, ja mu to braniti neću, ali odista ni učestvovati u tome.“
Što meritorni Jakov ne zna, a želio bi podučavati druge?
Standardni je jezik produkt dogovora i odraz jezičke politike koja je dio ukupne državne politike. Crnogorski standardni jezik uvažava (kao ravnopravne) i nejotovane oblike, koje Jakov smatra progresivnim, modernim, savremenim, i jotovane oblike, koje Jakov smatra arhaičnim. Ovi prvi uvaženi su upravo zato što ih je nametnula višedecenijska jezička politika koja ih je proglašavala jedino ispravnim, uprkos tome što ih ni u službenoj ni u neslužbenoj komunikaciji u Crnoj Gori u vrijeme uspostavljanja te politike nije bilo. Kao nametnuti prije više od sto pedeset godina, ti su se nejotovani oblici u Crnoj Gori do te mjere ustalili da ih je bilo neophodno obuhvatiti savremenom normom crnogorskoga jezika. A ustalili su se jer (u oficijelnoj komunikaciji i u književnosti) nije bilo mogućnosti izbora.
Za sve to vrijeme u neslužbenoj komunikaciji jotovani oblici, kao prepoznatljivo crnogorski, i dalje su bili dominantni. Oni su bili dominantni uprkos tome što ih je politika kroz prosvjetni sistem nastojala išćerati iz komunikacije. Na ove prve (nejotovane) oblike niko ne atakuje. Na ove druge (jotovane) atakuje se višestruko. I upravo zbog toga pokrenuta je kampanja „Piši crnogorski“ (a ne „Piši, misli i zbori crnogorski“, kako veli Jakov, jer nije upitno zbori li se crnogorski) kao odbrana od napada na jezik i novinare koji ga koriste u Javnome servisu RTCG. Neobično je da je individualac Jakov u svome prosvjetiteljskom zanosu zaboravio stati na stranu novinara koji ima svoje individualno pravo govoriti crnogorski, osobito standardnom varijantom.
Jakov svoju publiku podučava da su jotovani oblici arhaični, iako je bjelodano da oni to nijesu makar iz dva razloga. Zbog onoga prvoga razloga mora mu se zamjeriti. A to je da jotovani oblici ne mogu biti arhaični jer su noviji od nejotovanih. Naime, oblik djevojka prethodio je obliku đevojka, sjeme je prethodilo śemenu, đed je nastao iz djeda i tako dalje. Taj prilično jednostavan proces morao bi biti jasan filozofu Jakovu. Drugi bitan razlog što jotovani oblici ne mogu u Crnoj Gori biti tretirani kao arhaizmi jeste što su živi, što ih čujemo svakodnevno ne samo u kafani, na ulici, u prodavnici, no i na radiju, televiziji, čak i među poslanicima DF-a i njihovih političkih satelita. No tu već ne bi bilo pravo Jakovu zamjeriti jer da je malo više u svijetu živih, on bi i sâm čuo da ti „arhaizmi“ žive punim životom. Ali kad se već poziva na cetinjske pjesnike, jotaciju je Jakov mogao naći i kod savremenih cetinjskih pjesnika, kod onih što su koliko do juče bili među nama – poput Mladena Lompara ili Ljubomira Đurkovića, ili kod onih što se danas stihovima odupiru asimilatorskome grdilu – poput Sretena Vujovića ili Balše Vulevića. Što je pak arhaično u današnjim tekstovima koji muče Jakova i prizivaju mu śećanja na saopštenja Federalističkoga pokreta – to nam je iz njegova teksta ostalo nedokučivo.
Na kraju, podržavajući svako individualno pravo svakoga individualca, makar on pripadao masi onih što im u učenosti svojoj bazdi crnogorska jotacija, pa i pravo uživanja na mukama novosadske standardizacije, čitalaca radi treba reći da đedovi u Crnoj Gori nijesu imali škrinje. Škrinje su ipak bile svojina naših baba. Što god crnogorski „Ultrasi“, kako ih Jakov nazva, iz tih škrinja vadili, iz njih sigurno neće izvaditi djeda.