Ipak nas ima

Piše: Đorđe Šćepović

Meša Selimović je u Tvrđavi zapisao (još onda kad nije imao fb nalog): “Stid te je da odustaneš, a muka da istraješ”. Kako vrijeme neumitno teče, je li, a crnogorska stvarnost se iz dana u dan preobražava, tako se i ljudi mijenjaju. Ništa neobično reći će neko. No, ipak su neobične metamorfoze i kategorije koje iz svog tog procesa proizilaze. Mnogi od njih su svoj jučerašnji otpor mijenjali za ravnodušnost, neki drugi su se pomirili s tom i takvom stvarnošću i prešli na drugu obalu, tu su, naravno, i treći, kojima je oduvijek svejedno, i četvrti, koji uživaju u plodovima svoga pregnuća, ali i peti, koji na ovakvu nakaradnu i naglavačke okrenutu Crnu Goru nikad neće pristati. Uprkos sistematskom ispiranju sivih ćelija. Uprkos lagodnosti koju nudi kompromis s tom i takvom Crnom Gorom. Uprkos uhljebima bivšeg režima, koji su partijske knjižice zamijenili diskovima narikače Crnogorčević. Uprkos masovnoj proizvodnji laži u pogonima režimskih tabloida. Uprkos novinarima režimskih Vijesti, i uprkos gazdama Vijesti i gazdama tih i takvih novinara. Uprkos dubokom snu opozicije. Uprkos njihovoj tišini, koja se ne može razumjeti, niti pravdati bilo čim.

Dok se odlazeći premijer (koji nikud ne ide) u doživotnom tehničkom mandatu obračunava s udruženjima roditelja, nazivajući ih političkom organizacijom, i dok čekamo da se hrabro i beskompromisno sukobi s horom Zvjezdice, optužujući ih, vjerovatno, za šverc duhana i eksploataciju šljunka, svi njegovi posilni ostaju goli. Ako ih je neko i dosad vidio drugačije ovih dana su obnaženi, kao od majke rođeni. Jedan od takvih svakako je i nezakonito izabrani generalni direktor Javnog servisa, koji već duže vrijeme uzurpira funkciju generalnog direktora. Vjerujem da je javnost već upoznata sa slučajem novinara Žarka Božovića, kojem su ugrožena elementarna ljudska prava. Pravo na jezik, pravo na rad. Ali, kad jednom ukinete Ustav, što se ovđe i dogodilo (u Skupštini Crne Gore?!), onda takav Ustav ne obavezuje nikog, pa ni Generalnog direktora Javnog servisa. Nakon što su razobličene sve njegove laži o iskonstruisanoj, navodnoj, nepostojećoj aferi “jotovanje” i nakon istupa u javnost diskriminisanog novinara, Generalni je ostao go, bez i smokvinog lista na sebi. Crnogorska javnost je prozrela laži jednog političkog namještenika. Uprkos kukavičluku i servilnosti većine upošljenika Javnog servisa, neki časni ljudi, koji su decenijama u Javnom servisu, jasno i glasno su podržali svog kolegu. Laži Generalnog raspršile su se poput glave maslačka i uprkos svim onim Crnogorcima-aristokratama i noblesima (inače ljutim protivnicima ideologije čiji je Boris Raonić eksponent, kom povremeno lupe lajk) kojima je crnogorski jezik odveć tvrd i vulgaran, jer, Bože moj, njihove prefinjene uši su odrastale na francuskim i engleskim dvorovima. Uprkos svim pseudofilozofima i dokonim onanistima, koji o jeziku znaju koliko i Joanikije Mićović o hrišćanstvu. Uprkos svemu tome Žarko Božović nije sam. Nije sam u borbi protiv zla čiji je jedini cilj pokoriti Crnu Goru. Zgaziti je čizmom Beograda. Ukinuti joj jezik, istoriju, crkvu, identitet, a svaki glas protiv proglasiti za terorizam. Na protestu ispred Javnog servisa nije bilo 10000 ljudi, nije bilo ni hiljadu. Ali bilo nas je dovoljno. Dovoljno da shvate da nas ima. Da nećemo odustati. Da ravnodušnost ne dolazi u obzir. Ne zbog onog Mešinog stida, već zbog onih koji će doći nakon nas. Zar ćemo im ostaviti ovakvu Crnu Goru? Zar imamo pravo na to?