Akcija za ljudska prava HRA je apelovala u pismu premijeru Dritanu Abazoviću da Vlada prihvati vansudsko poravnanje sa žrtvama iz Murina, koje ni 23 godine nakon bombardovanja mosta u toj varošici od strane NATO avijacije 30. aprila 1999. godine nijesu ostvarile svoje pravo na naknadu štete od države.
“Država je tužena jer toga dana niko u mjestu Murino nije bio upozoren na opasnost od bombardovanja, iako je NATO unaprijed obavještavao nadležne o svim ciljevima koje de gađati. Ovim je HRA podržala zahtjeve žrtava, koje je premijeru uputio njihov zastupnik, advokat Velija Murić”, ističe HRA.
HRA je isti apel prethodno upućivala i premijerima Dušku Markoviću i Zdravku Krivokapiću.
Porodice šestoro poginulih i dvoje povrijeđenih vodili su postupke za naknadu štete protiv države, ali su njihovi tužbeni zahtjevi odbačeni kao zastarjeli.
U prvom predmetu porodice Komatina, Vrhovni sud je, odlučujudi po reviziji, zauzeo kontraverzan i restriktivan stav da nižestepeni parnični sudovi nijesu smjeli samostalno da utvrde da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela da bi primjenili duži rok zastarjelosti, i utvrdio je da ta porodica nema pravo na naknadu štete koja joj je ved bila ispladena.
U drugim predmetima su onda sudovi odbacivali tužbene zahtjeve kao zastarjele.
HRA je u pismu premijeru ukazala da su zbog zastarjelosti žrtve izgubile mogudnost da naknadu štete od države ostvare prinudnim putem, ali da je njihovo obeštećenje ostalo moralna obaveza Crne Gore, koju bi država trebalo dobrovoljno da ispuni.
“U ovom predmetu bi ukupna sredstva koja bi država potrošila na isplatu naknade štete predstavljala zanemarljivo opterećenje za državni budžet, posebno naspram značaja koji bi trajno rješavanje duga prema žrtvama imalo kako za njih, tako i za Crnu Goru. Ukupno 28 osoba je zahtjevalo oko pola miliona eura, što je neznatan iznos, ako se uzme u obzir da je država istovremeno platila čak 71 milion eura samo za troškove suđenja u sudskim sporovima koje je izgubila u periodu od 2012. do 2015. godine”, navodi HRA.
Treba ispitati zašto neko nije objavio uzbunu kad je znao dva sata ranije da će mostić biti bombardovan jer su sve indicije da su nekome trebale žrtve kao i prilikom bombardovanja TVsrbije. U Srbiji su barem utajivači uzbune odgovarali pred sudovima za razliku od nas kod kojih takvi danas barjače smrću nevine đece. Pošto ratni zločini ne zastarijevaju, nijesmo kasno ni danas da istina o tajenju informacije da će mostić biti bombardovan, bude razotkrivena, a učinioci budu procesuirani, kako bi duše nevine đecu bi mogle naći smiraj.