Grešnici i vjernici

Piše: Veselin Veljović, direktor Uprave policije, predavač na predmetima Nacionalne i međunarodne bezbjednosti

Đordano Bruno (1548-1600) italijanski filozof, matematičar i naučnik suočen sa sudom inkvizicije javno je spaljen na lomači zbog svog djelovanja.

Galileo Galilej 1633 osudjen od inkvizicije na doživotni kućni pritvor zbog sukoba nauke i religije a u trenutku izricanja presude je rekao “ipak se okreće”. Katolička crkva 360 godina kasnije priznala je i prihvatila njegovu tezu i naučnu istinu i na taj način konstatovala da je pogriješila prihvatajući njegov naučni doprinos.

Ferdinand Magelan (1480-1521) veliki portugalski pomorac organizovao je prvo putovanje morskim putem oko svijeta a nakon što je ubijen na Filipinima njegov zamjenik Elcano nastavio putovanje sa posadom i praktično dokazao da je zemlja okrugla a ne ravna ploča kako je dugo godina tvrdila crkva. Dakle, i ovi istorijski primjeri praktično govore o zabludama religije i istorijskoj tajni koliko su ljudskih života kroz civilizaciju koštale pogrešne aktivnosti religije-crkve. Propovijedanje da je zemlja ravna ploča, zabluda o postojanju zagrobnog života, teorija da je navodno bog stvorio svijet i život na njemu za nekoliko dana su egzaktni primjeri dogmi i teorija zabluda posebno u sukobu sa Darvinovom teorijom evolucije kao naučno dokazanoj i jedino prihvatljivoj.

Nevjerovatna je inferiornost nauke i savremenih teorija na principima materijalizma, metafizike i dijalektike gdje izostaje adekvatan naučni pristup u razobličavanju zloupotreba religije i vjekovnog procesa obmana i manipulacija. Svaki ozbiljan i naučno utemeljen pristup ne može prihvatiti zagovaranje postojanja tzv.zagrobnog života. Propovijedanje religije kroz vjekove i civilizaciju je uglavnom zasnovano na usmenom načinu prenošenja ideja i saznanja, ulavnom se radi o nepoznatom izvoru (autoru ideje dogadjaja, podataka)  i uglavnom se ne mogu provjeriti, a na taj način potvrditi autentičnost.

Upravo zloupotreba istine i nauke dovodi do zabluda i manipulacija pojedincima, vjernicima i masama. Psihologija ulice, rulje, mase postaje i dio društvenog razmišljanja. Crkvi je vjekovno trebala poniznost, pokornost i potčinjenost u stvaranju “novih ljudi” i novih religijskih običaja. Istorija bilježi primjere podvala i prevara crnogorskog naroda i države.

Kako tada tako i sada. Tuđa crkva, tuđe države u funkciji tuđih interesa u pohodu prekrajanja slavne crnogorske istorije i stalnog ataka na istorijsko i vjekovno postojanje crnogorske države. Na sceni je prihvatanje samo teorije i teza o srpskoj Crnoj Gori ili djelovima istorije koji govore o sporadičnim slučajevima srpstva u Crnoj Gori. Ne preza se da i od sahrana kao religijskog obreda stvaraju mit, a istorija će potvrditi da se radi o negatorima, mrziteljima i dušmanima Crne Gore i svega crnogorskog. Prihvata se i veliča samo srpstvo u Crnoj Gori sve drugo je bezvrijedno ili nepostojeće.

Zaboravljaju se ili ignorišu vjekovne težnje crnogorskog naroda za slobodom i odbranom slobode nesebičnim žrtvama o kojima govore velike istorijske ličnosti. Slobodarski crnogorski narod vjekovima opstaje na ovom kamenu i svi zavojevači su pognute glave odlazili sa ovih prostora. Božija je kazna da su mnogi okončali ovozemaljski život, jer onozemaljskog i nema zbog svega lošeg što su uradili Crnoj Gori i Crnogorcima. Veličanje sramne i izdajničke Podgoričke skupštine, okupacija Crne Gore srpskim trupama, zapaljeno i uništeno na hiljade crnogorskih domova, ugašenih ognjišta, na hiljade ubijenih crnogorskih građana, sprovedeni teror, žrtve i stradanja najbolja su slika koju je Crnoj Gori učinila srpska okupatorska ćizma nakon Prvog svjetskog rata. Zašto ne reći da su Srbiji prevarama srpske diplomatije prisjedinili Vojvodinu koja nikada nije bila Srbija i nikada nije bila srpska, a teritorijalno pripada Srbiji samo zadnjih stotinak godina. Nakon Velikog rata srušen je mit o nepobjedivoj srpskoj vojsci koja je opstala zahvaljujući crnogorskom stradanju na Mojkovcu i bezglavim povlačenjem preko Albanije napustila vlastitu državu ostavljajući narod i civilne stradalnike.

Istorijska je istina da crkva bez vjernika kao da i ne postoji i od prvobitne zajednice kroz pleme, narod i druge faze postojanja društvenih zajednica upravo zajednice stvaraju crkvu kao instituciju. Dakle nikada i nigdje crkva nije stvarala i stvorila državu već obrnuto Država crkvu. Stoga je neodrživa teza da je crkva starija od Države, pa ni od crnogorske koju nam uporno podmeću i podvaljuju. Crkva može biti mjesto na poljani, šumi, planini, pod drvetom gdje smo sami sa Bogom i vlastitom vjerom, može biti gdje čovjek poželi, a ne tamo gdje popovi žele i kako oni kažu. U toj situaciji vjerski objekti i popovi ne znače ništa. Vjerovati u Boga znači vjerovati u ideale kojima težimo slobode, pravde, istine, čovjekoljublja činiti i služiti dobrim djelima, vjerovati u sebe i sopstvene mogućnosti, porodicu, društveno prihvatljive vrijednosti, vjerovati u ideale patriotizma, odanosti vlastitoj državi, a ne ono što nam propovijedaju popovi u njihove zablude i dogme, nacionalstičku ostrašćenost i mržnju kojoj svjedočimo kroz istoriju.

Retrogradne dogme i širenje straha od religije, navodnim običajima, obredima, kletvama i prokletstvima izazivaju strah koji sužava vidike ograničava razum pa vjernici postaju strahovjernici. Stvara se strah od vjere i religije i izaziva strahopoštovanje zbog zabrinutosti za porodicu i najmilije a neznanje, neprosvijećenost, neobrazovanost, vjerska zaslijepljenost i fanatizam stvara od ljudi robove religije.

Vjera postaje sujevjerje otvarajući prostor zloupotrebama a posebno su izražene posledice u zloupotrebi mladih ljudi kroz isključivost različitosti i prisustvo djece i mladih u crnogorskim narodnim nošnjama u pokretu rušenja vlastite Države. Poniznost vjeri i strah od prokletstva prerasta u spiranje grjehova ovozemaljskog života.

Podsjećam na litijaško, mantijaške kolone u osnovi anticrnogorske i antidržavne u suštini prosrpske, pročetničke u funkciji destabilizacije i podrivanja institucija i države. Kolone grešnika, vjernika, zašto ne reći i kriminalaca u najezdi velikosrpskog hegemonizma da sluganstvom, kleronacionalizmom i ljudima nečiste savjesti pokušaju baciti pod noge sve crnogorsko. U suštini, bogohulnici u ponašanju i naši nesrećnici prihvatajući tuđu državu kao svoju i satanizujući sve crnogorsko. Kletve Svetog Petra Cetinjskog imale su za cilj da mire crnogorski narod a ovdašnje kletve udarale su u tanane niti i biće crnogorskog čovjeka. Koliko je morbidna prevara da su naslednici trona Svetog Petra Cetinjskog i slavne dinastije Petrovića koji su sve radili da sačuvaju sopstvenu državu, sopstvenu autokefalnu crkvu u odnosu na razbijače svega crnogorskog.

Brojni su istorijski primjeri o vazalnom položaju srpskog naroda kada su ubijali svoje najbliže i svoje gospodare iz niskih pobuda i za tuđe interese o čemu svjedoče brojni primjeri iz istorije. To je možda jedan od razloga i odgovor na pitanje o potrebi postojanja mita kao navodne istine pa čak i onda kada glavni junaci i akteri priče uopšte nijesu postojali.

Robovanje kultu ličnosti vječitom istorijskom mitu dakle lažima i neistinama razvijaju paganstvo, primitivizam, bezličnost a gubitak vlastite ličnosti od ljudi stvara poslušnike.

Primijetna je raspolućenost ličnosti vjernika i grešnika. Gdje krajnost i ekstremizam vjere rađa primitivizam i mržnju. Crkvi nikada nije odgovarala niti je podržavala istinu jer sve što u svojoj misiji čine podrazumijeva drugu ili njihovu istinu kako je vide i kako u aktualnim procesima odgovara vlastitim interesima.

Zabilježene su biblijsko mitske scene bauljanja po asfaltu prilikom vjerskog obreda, bauljnja po vjerskim objektima djece i zrelih ljudi sto je oblik idealopoklonstva nezabilježen u savremenoj civilizaciji. To nije gest poštovanja već gest poltronstva, gest za osudu, prezir i sociološko istraživanje.

Nesrećna je moderna država u kojoj popovi aktivno vode politiku i utiču na nosioce odluka i političke procese. Ekstremizam u vjeri uvijek vodi u radikalizam. Podsjećam na istorijski primjer zločina u logorima smrti u Jasenovcu i širom Evrope u funkciji religije ali i sličnostima zločina srpske vojske u Srebrnici u počinjenom genocidu ili zločinima masovnih grobnica takođe srpske vojske i policije na Kosovu koje se ovih dana pronalaze širom Srbije o čemu će nadležni dati svoj sud. Izvjesno između ostalih razloga u funkciji religije.

Poređenja zločina koje svakako treba osuditi i u civilizacijskoj ravni procesuirati, izučavati i pamtiti. Bezbožničke vojske vjernika i grešnika koje genocidom i zločinom u funkciji religije ostvaruju mračne ciljeve istorija i civilizacija pamte i osuđuju. Vječiti bijeg od istine i istorijskih činjenica ne vodi suočavanju sa prošlošću.

Zar nije dovoljan istorijski primjer aboliranje zločinačkog i izdajničkog četničkog pokreta u susjednim državama. Svjedočimo tokom čitave godine nasrtajima na sve crnogorsko spolja i iznutra. Nasrtaji aktuelnih vlasti i nacionalističkih i hegemonističkih politika susjednih država. Naši međunarodni prijatelji i partneri države Evropske unije, članice NATO-a, predstavnici evropske komisije i drugih međunarodnih adresa vidjeli su šta se sve dešavalo, vjerodostojno su znali kakvim pritiscima je izložena crnogorska država i građani, ali su sve što se dešavalo hrabro oćutali njima na čast, ali i našem partnerstvu i prijateljstvu.

Dakle, grešnici smo ako volimo i poštujemo vlastitu Državu, onda taj grijeh nosimo sa sobom. Za nas je svetinja Država a nikada nećemo biti ono što nam nameću bili oni u jagnjećoj ili u vučijoj koži.

Postoje i postojaće hrabri i odvazni Crnogorci, ali i svi drugi koji vole i poštuju vlastitu Državu i koji su spremni da je brane svojim životima od svih koji na nju budu atakovali.
Dotakli smo dno jer ovo nije evropska i moderna Crna Gora.

I nije grijeh pasti, grijeh je posle pada ne ustati i nastaviti dalje. Alternativa ne postoji jer ovo više nije pitanje bilo kog pojedinca već svih nas i nije pitanje pobjede ili poraza već našeg ponosa i beskrajne zželje da spasimo Državu koja je u opasnosti.