Piše: Đorđe Šćepović
Od 30. avgusta 2020. godine Crna Gora je u stanju indukovane kome. Vjerujem da sam to već jednom napisao. Ili više puta. Crna Gora ne živi, ali nije mrtva. Snom mrtvijem spava i čeka trenutak buđenja. Kraj košmara. Za neke kraj vlažnog sna? Sve je do perspektive. Da se razumijemo – ni do tog 30. avgusta nije Crna Gora bila obećana zemlja. Bila je uveliko opterećena nepotizmom, korupcijom i partijskim pedigreima. Ali nacionalne diskriminacije, o kojoj se uporno laže, nije bilo. To je mit, koliko je mit i ugroženo srpstvo. Ako pogledate sve pacove koji su odmah nakon brodoloma napuštili brod biće vam jasno da su se ti isti pacovi decenijama tovili na račun bivšeg režima. Vremenom su izrasli u ogromne, podgojene štakore. Najednom, ozareni septembarskim suncem pacovi otkrivaju novog Boga, a prethodnog razapinju na krst. Svoju odanost partijskim organima zamjenjuju odanošću crkvenim odborima. I tek da znate, pacovi koji su sišli s broda koji tone nijesu bili Crnogorci, ili bar veći dio njih nije.
Toliko o progonu Srba za vremena DPS tiranstva. Ako svedemo račune lako ćemo zaključiti da se za 30 famoznih godina ropstva, kojih su oslobodiocima i revolucionarima puna usta, nije dogodilo ono što se dogodilo za minulih dvije. Sva priča o nepotizmu, korupciji i partijskom teroru pala je u vodu već 1. septembra kad su se počeli sastavljati spiskovi i tvrditi pazari. Podjela kolača mogla je da počne. Onog kolača za koji su rekli da je davno pojeden? Ona Zdravkova “spržena zemlja” ispostaviće se ipak nije spržena, već plodna i rodna i plijen je koji valja na ravne časte podijeliti. A onda je počela i stvarna nacionalna diskriminacija. Za kratko vrijeme izvršeno je etničko čišćenje u gotovo svim državnim institucijama. Da ne govorimo o svemu ostalom jer bismo opet mogli dosaditi onima kojima smo već dosadili. Nije pristojno, kažu, upirati prstom u one koji su od Crne Gore načinili srpsku pokrajinu i poligon za istresanje testisa svakog srpskog nacionaliste u jutarnjem ili večernjem terminu beogradskih televizija. Ta ih priča, kažu isti, samo još više homogenizuje.
Od samog početka realizacije projekta dehumanizacije i satiranja crnogorskog naroda držim da je u cijelom tom apokaliptičnom scenariju nešto ipak i dobro. Konačno se mutna voda razbistrila. Žito odvojilo od kukolja. Svako je, voljom ili nevoljom, izabrao stranu. Konačno, znamo na čemu smo. S novom Vladom smo to znali i prije negoli je formirana. Za neke od prvaka nevladinog sektora čekali smo kudikamo duže. Za neke druge znali smo oduvijek.
Ovih dana aktuelan je serijal “Istorijski revizionizam”. Da ne znamo da je u pitanju projekat CDT-a, bez po muke bismo mogli pomisliti da je reditelj serijala Aleksa Bečić, a scenarista Momo Koprivica. Toliko populizma, relativizacije, zamagljivanja stvarnosti i udvorništva puku, iliti Momovom naaaaarodu, imanentno je pomenutim filmskim radnicima. Ali, kao što vidimo, ne samo njima. Oni koji se kunu u evropsko i građansko kroz samo nekoliko video uradaka uspjeli su ekranizovati politički program Bečićeve partije i uređivačku politiku tabloida Vijesti. Mantra o dva pola, o dva nacionalizma, o dva ekstrema nije ništa novo. Plasira se odvajkada, a nedavno je doživjela i svoju filmsku adaptaciju. U jednoj od epizoda autori serijala bave se i Njegoševim mauzolejem. S jasnom namjerom u prvi plan isturaju “protivnike” izgradnje Mauzoleja: Mihaila Lalića i Mirka Kovača, između ostalih. Ono što s namjerom i svjesno izostavljaju jeste da će ova dvojica crnogorskih pisaca, naročito Mirko Kovač, svoj stav i mišljenje o izgradnji Mauzoleja kasnije u potpunosti promijeniti. I to radikalno. Samo neko ko o Kovaču ne zna ništa, ili neko ko zlonamjerno od Kovača uzima ono što mu je potrebno, Kovača može smjestiti u ovakav kontekst.
Ali, ako autori o Kovaču ne znaju ništa, teško je povjerovati da su toliko neznaveni pa da u svom neznanju, na ovaj ili onaj način, stave znak jednakosti između Krsta Popovića i Pavla Đurišića. Izvorna mantra glasi: Svi su isti. Ogavan rukopis relativizacije očituje se u skoro pa svakom segmentu epizode o Krstu Popoviću. Nikada nije bilo sporno da je Krsto Popović kolaborirao s okupacionim italijanskim vlastima, ali je vrlo sporno izjednačiti čovjeka koji je sarađivao s okupatorom i čovjeka čije su ruke krvave do ramena. Čovjeka čija je kama ugasila bar 10000 života. Grant revizionizam upravo to čini. Grant revizionizam upozorava na istorijski revizionizam? Zaista? Ohrabrujem autore da budu dosljedni svojim novim programskim načelima pa da neka naredna epizoda bude posvećena, recimo, Belvederu. Prijedlog: Građanski otpor na Belvederu = navijačke i kriminalne grupe koje brane svetinje i helikopterski, pancirni desant na Cetinjski manastir. Zašto da ne? Bajke o dva pola, dva nacionalizma i dva ekstrema još uvijek su moguće u Crnoj Gori. U njih vjeruju Rajnke, Popa, Medoks, CDT… U njih je vjerovao i generalni direktor Javnog servisa koji je onomad pokušao nešto slično snimajući rođaka Raka Mugoše. Danas odano služi beogradskim centrima moći i danas vjeruje da je jedina opasnost po Crnu Goru crnogorski nacionalizam. Što god to značilo. Pretpostavljam da je to onaj isti nacionalizam za koji je lagao da je pucao na policiju na Belvederu. Srpski nacionalizam je tek plod imaginacije crnogorskih nacionalista. Ma ko oni bili.
U vremenu kad se nekad najglasniji nvo čuvari poštenja i društvene savjesti ne bave crnim džipovima na ulicama Ulcinja, ili pak imaju “važnija posla”, kako sami kažu, sasvim je prirodno staviti znak jednakosti između Pavla Đurišića i Krsta Popovića, ili mural Ratku Mladiću nazvati urbanom kulturom grada. Zašto da ne? U ovoj i ovakvoj Crnoj Gori sve može, i sve je dozvoljeno. U danima kad izvjesni Vladislav Dajković obznanjuje sinajske tablice o pravima Roma u Crnoj Gori, zaboravljajući da su njegova ideološka sabraća skinsi u Srbiji (u kojoj Dajković prebiva kevćući na Crnu Goru) 2001. nasmrt pretukli glumca Dragana Maksimovića, misleći da je Rom, što nas još može iznenaditi, zabrinuti ili nasmijati? Duhovit kao Željko Ivanović dok lovi zmajeve, Dajković pravi skečeve o Romima u Crnoj Gori i obećava da će ih poput Mojsija izvesti iz ropstva. Usput će, vjerujem, razdvojiti Jadransko more.
A dok ovaj Vučićev izaslanik razdvaja more duboko vjerujem da će CDT i ostali hrabro, neumorno i nadasve građanski bdjeti nad svim opasnostima koje prijete od zlokobnog crnogorskog nacionalizma.