Gospodin što Gospodin

Piše: Dubravka Jovanović

„Ako vidiš da tvoju istinu varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale“….

A istina ostaje i ne treba joj glasanje. Ostaće istina da je pod Milovom dirigentskom palicom obnovljena nezavisnost Crne Gore i da mu crkva nije smjela primirisat.
Osvanuo je dan poslije. Ošporkan od sinoćnje lumperajke.
Tuđim zastavama i refrenima srpskoga roda mlataralo se „slobodi“, kako vele. Pljuvalo i prkosilo otmjenosti, umu, uzvišenosti, dostojanstvu, čistoti i ponosu onog dijela Crne Gore koji umije i suzu da pusti ali i da podigne glavu čim je obriše da se ne vidi, jer nije crnogorski.
Da!
U žalosti sam. Nidao Bog za Đukanovićem, jer je prav i zdrav. I takav stao pred građane, ne samo svoje, kako je svoje pozvao Jakovčić i podijelio nas i prije pobjede.
Stao je kao klisurina, oči u oči sa porazom, dostojanstvom priznajući i poštujući volju većine. Očekivano ali i za suzu svih nas koji na ropstvo ne pristajemo.
Suzu našu i zbog one radosnice, koju smo 2006. godine spustili od sreće u kolijevku od slobode. Zanjihala se, rasla i porasla nam je država do Evropskih dvijeri koje samo što se nijesu otvorile za njenu budućnost demokratsku i svijetlu.
U kojoj se i u pobjedi i u porazu ostaje VELIKI.
Ozbiljna i uvažena riječ Milova sinoć, nakon objave rezultata, takođe će ostati za istoriju.
Ostao je miran kada na njegovom putu izgube glavu i prsom pokazuju na njega. Pardon, sa tri prsta pokazuju na njega.
Ali ko, moramo se zapitati, uvažavajući sve glasove i procente, volju i odluku naroda?
Neđe sam pročitala i zapamtila da je najslađa stvar na svijetu gorka riječ, koju kad hoćeš drugome da kažeš, pa je progutaš.

Da je Jakovčić sa drušvom iz štaba kleronacionalista progutao ružnu riječ, porastao bi u očima kulturnog svijeta, bar za koljeno.
Dok je Milo pružio ruku, čestitao i poželio mu sreću kako to čini Crnogorac nakon boja (ali časnog), ovaj se nije uzdržao.
Nije progutao zlu riječ i pakost što ga je nadvisila.
I sve je u euforiji i nezrelosti svoje taštine mogao izgovoriti prije, ali za pobjedničkom govornicom nikada.
Reći da je pao posljednji diktator u Evropi i da Crnu Goru više nikada neće voditi neuspješni i nedemokratski ljudi može samo mali, sitni Jakovčić.
I ne bu mu dosta. Pozivajući rukama i povicima družinu na feštu pored sebe, dozvolio je rulji da kliču „Milo lopove“ i „hapsi Dritane“.
Dok je pjenio šampanjac u štabu, ispred hrama i ulicama kažin, što bi moji Bokelji rekli.
Da doživljaj bude potpun, na njihovim TV kanalima žutilo, ono iz želuca. Rigoleto. Pi!
Neka nas narode glasački i svi pomagači njihovi nastavi da vodi Dritan, Rajo, Bečić, pridružiće se Injac i žena četnik, samo što nijesu. Zdravko se i sinoć ljuljao i kolutao očima. Kad je bal, nek je maskenbal. Zar nije počasni njihov profesor?
Ne bi bilo ni pošteno bez njega. Pa on je doveo dvojac Milojko i Jakovčić i na njih tipovao.
Neka nas vode u Jevropu lajkovačkom prugom svi pobrojani i ostala svita iz kripte Srpske crkve. I neka nam umjesto Svijetle majske zore zvanično uvedu Veseli se srpski rode, sa sve bandijerama srpskim i bakljama kojima su htjeli da osvijetle sramotu necivilizovanih ljudi koji samo za ovaj vid zabave znaju.
A mi ćemo onu našu: Ne tuguju noćas, gore glavu!