GNOSTIČKI POGLED NA SVIJET Isus ne bi položio prijemni ispit na Bogoslovskom fakultetu

Za aktuelno.me

Piše: Jakov Daković

Uvijek sam smatrao da je u duhovnom životu mudrost jednako važna kao i moralnost. Čini mi se da tu leži najveća greška i zabluda hrišanstva. Stavljajući preveliki naglasak na moralni život,na borbu sa strastima i savlađivanje “starog čovjeka” hrišćanstvo je  umjesto “liječenja duše” što bi po Jungu religija trebala  da bude  postalo svojevrstan mehanizam za izazivanje kolektivnih neuroza. U budizmu bi bilo nezamislivo da monah čitav život vježba   meditaciju smirenja (samatha) a zapostavlja meditaciju uvida – vipassana. Zato veoma  cijenim gnostike. Gnostici su bili savremenici i suparnici ranih hrišćana. Tvrdili su da posjeduju γνώσις, tajno znanje, neposredni uvid u prirodu stvarnosti i da su bez tog uvida krštenje, molitva i svi drugi sakramenti – beskorisni.

Ako apstrahujemo od neizbježnih površnih razlika koje karakterišu brojne gnostičke škole gnosticizam odlikuju  dvije ključne misli: prva-da sa ovim svijetom stvari stoje nepodnošljivo loše i druga, radikalnija – da to nije greška čovjeka nego Tvorca. Simon Mag, neka vrsta prototipa svih  gnostičkih učitelja tvrdi da pošto je svijet ispunjen zlom i stradanjem  onda je i njegov tvorac konsekventno  lažni bog, demijurg, koga uostalom i Biblija opisuje kao biće krajnje naprasito, ljubomorno i osvetoljubivo. Neki gnostički autori poput Markiona ne ustežu se da razviju ovu misao do krajnjih konsekvenci i identifikuju Jahvea sa Satanom. Predstava o Bogu koji je istovremeno bog i đavo duboko je uticala na moderne gnostike, Junga i Hesea. Riječi imaju čudno svojstvo da poprimaju različite asocijacije u zavisnosti od toga ko ih izgovara.

Vjera je najbolji  primjer. Naš slučajni i u vremenu i prostoru  pogubljeni  premijer kaže da se vjerom mogu pomjerati planine… Većina ljudi to ne zna, ali ono što se u hrišćanstvu smatra za velika čudesa u hinduizmu potpada pod niže siddhije ili psihičke moći. Za telekinezu primijenjenu na planine  nisam ekspert, ali  hod po vodi recimo nije nikakav dokaz da je neko bog već nešto što se postiže posebnom vrstom pranayame (kontrole daha). Valja primijetiti: kada je Isus započeo svoju misiju on se najprije proslavio kao iscjelitelj, u protivnom ga niko ne bi slušao. Naime, u hebrejskom društvu onog vremena nije bilo ništa čudno da neko izjavi za sebe da je Mesija. On ne pita: “vjeruješ li da sam ja Sin Božji? Ili vjeruješ li da sam bezgrešno začet? Ili da ću vaskrsnuti? Ne pita čak ni : “Vjeruješ li u Boga i u srpstvo?” (znam da će ovo zadnje biti  šokantno saznanje za neke), već pita, zamislite:

“Vjeruješ li da to mogu da učinim?” Gle čuda, uopšte nije riječ o vjeri o kojoj uči lažljiva crkva već o vjeri u njegove, a zapravo svoje okultne moći jer je svaka sugestija – autosugestija. Tako stvari stoje, a ti čitaoče možeš vjerovati meni ili fanatičnim  popovima – kako goj oj’.

Neko je već primijetio: Isus, logično, nije imao pojma o hrišćanskoj teologiji. Vjerovatno ne bi položio ni  prijemni na Bogoslovskom fakultetu. Gojko Perović bi mu održao lekciju iz dogmatike. Arsenije bi ga proglasio sektašem.  Teologija je izum sv. Pavla, konvertita i logičara lišenog nadahnuća. Njegove poslanice kada se brižljivo prouče nisu nikakvo vrelo mudrosti. To su najvećim dijelom interna uputstva za organizovanje ranih hrišćanskih zajednica, suvoparna i birokratska. Tek mjestimično se nađe neki filozofsko-mistični fragment.  Eto zašto sam striktno protiv uvođenja vjeronauka u škole. Vjeronauka je indoktrinacija. Komparativna religija bi, međutim, bio koristan predmet. Ukoliko bi se predavao na kvalitetan način svaki svršeni gimnazijalac bi razumio pojmove o kojima govorim umjesto da se čudom čudi “šta to ovaj priča”.

Evo o čemu se radi: većina religija nastala je na osnovu neposrednog mističnog  doživljaja njenog osnivača. Nešto je drugačije sa hinduizmom koji nema pojedince za osnivače. Elem, taj doživljaj je bio toliko moćan da je nadahnuo stotine, pa hiljade pa na kraju i čitav svijet. Dalje, Isus je govorio (najvjerovatnije) na aramejskom, mada neki autori smatraju da nije nemoguće ni da je podučavao na grčkom jer se u Judeji onog vremena govorio i grčki. Svejedno, u oba slučaja neizmjerno mnogo se može izgubiti u prevodu. Kako god,on svoje iskustvo Boga ili krajnje stvarnosti nije nikome mogao dati već je samo mogao govoriti o njemu u “pričama” to jest alegorijama i parabolama.

Njegova ovozemaljska misija trajala je tri godine, za razliku od Bude koji je podučavao čitavih pedeset godina prije prelaska u parinibbanu. No, ni jedan od njih nije zapravo želio da zasnuje religiju. Buda isprva ima za cilj spasenje grupe asketa  koji vjeruju u reinkarnaciju a žele da je izbjegnu. Za mnoge stvari koje je Isus govorio uopšte  nije postojao kontekst. Tu je Buda bio u znatno povoljnijem položaju jer nije morao da učenicima objašnjava šta je karma, Maya, samadhi, šta su samskare…Sve je to već bilo utkano u hinduističku misao.  Kada Isus  kaže “Ja sam bio prije (proroka) Ilije” to je iskaz ekvivalentan zen koanu “pokaži mi lice koje si imao prije rođenja”.

Linearna logika tu ne pomaže. Ali prosječan Jevrejin nije imao nikakav hermeneutički ključ da razumije taj iskaz.  Jedan autor navodi da bi se doktrina zena, a ja dodajem i gnosticizma izražena terminima formalne logike mogla iskazati kao: “p je q jedino ako p nije q”. To je sinkretička misao, krcata paradoksima jer je priroda istine nesaopštiva. Elejn Pejgels, ekspert za gnozu i rano hrišćanstvo smatra da su Hrista podučavali Eseni što donekle potvrđuju Spisi s Mrtvog Mora. Za razliku od fariseja i sadukeja koji su živjeli u gradovima, Eseni su bili pustinjaci. Njihovo učenje je bilo tajno, nepristupačno masama. Možda je to razlog što Isus nije naišao na razumijevanje. Praktično sve što je govorio bilo je  pogrešno shvaćeno. U matematici, ako napravimo grešku na početku neke jednačine krajnji rezultat može biti samo još veća greška.

Na Zapadu, papa Francisko je donekle ovo shvatio. On traži hrišćanstvo na djelima a ne na riječima. Kažu da je on prvi papa koga više vole ateisti. Tvrdokorni rimokatolici ga smatraju maltene za đavola, razlog više da meni bude simpatičan. Kada kaže: “Najveći neprijatelj hrišćanstva je hrišćanska ideologija” on precizno opisuje pravo stanje stvari. Njemu je jasno da će hrišćanstvo svedeno na tradiciju, običajni i ritualni formalizam neizbježno nestati pred čudesima kvantne fizike i novim, New Age religijama. Na Istoku po običaju stvari se znatno sporije odvijaju pa ćemo na pravoslavnog Franju  po svoj prilici još dugo čekati. U Crnoj Gori se evo već godinu i po  vode žestoke debate o crkvenoj imovini, etničkom  identitetu i mnogim stvarima koje su razvijene nacije davno ostavile iza sebe.

Jednog ne tako dalekog dana ćemo valjda dokučiti odgovor na pitanje “čije su naše crkve” ili ono drugo, još apsurdnije: “jesmo li mi Crnogorci Crnogorci ili smo možda neki drugi narod?”. Kad uvidimo apsurdnost ovog drugog pitanja prvo će se riješiti samo od sebe.

A kada to raščistimo tek nas čeka pitanje: kakav je smisao hrišćanstva u postmodernom svijetu, ima li ga uopšte? Za kraj, jedan mali primjer koji Pejgelsova navodi a tiče se lošeg prevoda sa aramejskog. Obično se uzima da je Isus rekao “Ja sam put, istina i život. Ja sam vrata, ko kroza me uđe  etc…” što bi onda značilo da se spasenje postiže isključivo obožavanjem njegove ličnosti- bhakti yogom dakle kakvu upražnjavaju monasi iako je drugačije zovu. Stručnjaci pak vele da je tačan prevod:  “Ja je put, istina i život. Ko uđe kroz njega (Sopstvo) pronalazi istinu”. Shvatate razliku, nadam se.

“I ako sam stigao negde bilo je iznutra, u sebe,u sebe… a nikada spolja” rekao je  još jedan veliki posvećenik.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta