Piše: Goran Barović, redovni profesor UCG, član DANU
Kad je Đoletov cirkus otišao, ostao je “okrugli trag na mestu šatre”, a šta će posle ovog našeg cirkusa ostati, ostaje da čekamo. Čekanje se nekada isplati, da rezultat, ali nije ovo ona lijepa Desankina “Strepnja” i takvo čekanje, već živi pijesak u koji tonemo, ali se odgovornima očigledno ne žuri. Kako je krenulo, ako se još malo sačeka, neće biti razloga za bunu. Nećemo se imati za šta boriti.
Đole je imao Gedu, a i mi, do duše tako se ne zove, ali radi isto. I naš Geda je “silnu zemlju nasledio … i sve spisko. Bilo je tih slučajova već i ranije, da je neko zemlju potrošio i razbuco, al’ da je neko našu zemlju razbuco, to još nismo doživljavali”. I što je najgore, hvali se sa tim. “Ova je ruka potpisala” …(TU) Mali je problem što su se kod Gede, “iz familije malko zamislili i metili prst na čelo” a kod nas još nijesu. Čekaju. Dok se čeka, bojim se da naš Geda, ne pođe u bioskop da ga “ruski film dirne svojski” pa da i on ne poželi “da je meni, ratova i vojski!”. Mada kako se ponekad otkrije, i sa kime se povremeno druži, nijesmo u više situacija bili daleko od toga. Samo nam još to fali!?
Naš je Geda sa razlogom komentarisao prethodnike. Često pobroji razne grjehove koji su nam svima bili prešli preko glave i obeća promjene ali … Napokon došlo je do promjena koje smo dugo čekali, ali dobili smo lošiju verziju prethodnih. Sve ono što je bilo spočitavano prethodnicima radi se i od strane nove ekipe. Nova politička elita je preuzela monopol i nastavila bahato, često nekulturno, da bez mjere razgrađuje državu i njene institucije.
Prvi na udaru se našao obrazovni sistem, sa maestralnim rješenjima i potezima koje je doveo do kolapsa u njegovom funkcionisanju. Plan se realizuje po starim receptima i potvrđenim mudrostima, “ako hoćeš zauvijek uništiti jedan narod, uništi mu obrazovanje”. Mi smo na dobrom putu da to ostvarimo. Ne treba još mnogo.Važno je da u obrazovni sistem uključimo vjersku školu, i da je finansiramo, a što postojeće grcaju u problemima, nema veze. Ovaj odozgo će to nekako razriješiti, valjda tako misle.
U istoj situaciji se nalazi zdravstveni sistem koji polako, ali sigurno tone. Sve je više nestašica koje će, ako se ostvare najave, biti još jedan kolaps, a i već je, sa teškim posledicama koje se neće moći popraviti. Kadar nam odlazi u sredine koje im obezbjeđuju bolje uslove, a čak i osnovna zdravstvena zaštita postaje problem. Šta očekivati ako bude trebala neka ozbiljna intervencija. Ili će opet neko “odgore” da riješi problem.
Privreda polako, ali sigurno nestaje. Veliki inostrani investitori se povlače, a novi ne dolaze, proizvodnje nema. Zatvaraju se rijetka dobra preduzeća, i otpuštaju radnici, a najveći grijeh im je što su “bili dobri” sa onim prethodnim. Trenutno je aktuelno da jedna državna firma kupuje drugu, što bi rekli neki “veliki biznismeni” “važno je da se pare okreću”. Radi li se ođe na uništavanju privrednih subjekata koji će kasnije na tržištu biti prodati nekom “slučajnom” zainteresovanom kupcu? Nešto mi poznato ovo! Mislim, znam neke koji su nekada ovakve poslove kritikovali, a danas rade upravo to isto.
Važna karika u lancu rušenja države je i zaglavljen sistem sudskih organa. Važno je da se ima većina koja će izglasati zakone, uredbe, odluke ili kako sve već može zvati nešto što će kratkoročno poslužiti da se odrade poslovi, koji trenutnoj većini odgovaraju. Nema veze što to ne zadovoljava pravne norme, u suprotnosti je sa važećim pravnim aktima. Važno je da nema sudske instance da može poništiti voljom većine izglasani akt, a o pravu ćemo neki drugi put. Važno je da se zamuti, a “svašta se rodi u mutnoj vodi” kao što gledamo svakog dana.
Sport i kultura, idu ruku pod ruku. Kakav je odnos prema sportu pokazalo se tokom još uvijek aktuelnog Evropskog prvenstva za rukometašice. Prepuštiti rukometnom savezu da sam, bez podrške zvaničnih državnih organa, organizuje takvu manifestaciju predstavlja nonsens i vjerovatno jedini takav slučaj u civilizovanom dijelu svijeta. Očigledno je da postoji bojkot nekih sportskih organizacija, od strane nadležnih državnih organa, a svi oni imaju jednu zajedničku nit, previše vole zemlju za koju igraju i srcem, sa publikom koja ih bodri, pjevaju njenu himnu. Kultura je na istom fonu, zavisi kakav je karakter djela i u kojim se bojama izražava, jednoj ili tri.
Plate su povećane, ko je imao sreće, ko nije, moraće tražiti put da na neki način dođe do povećanja. Prema obećanjima koja smo dobijali, da ćemo biti svi jednaki, ispada da su neki “jednakiji”, ostali neka sačekaju. Ne mora se svako obećanje ispuniti. Reklo bi se, mi smo svoje namirili, tuđe i ne moramo.
Obećanje da će institucije sistema biti konačno postavljene na poziciju u društvu koja im i pripada, ostalo je na obećanjima. Kad su novi monopolisti došli na pozicije, brzo im je oslačalo, pa onda i nije neka žurba da se sprovede ono što se obećalo. Očigledno im je jedino razmišljanje, da se i mi malo “navladamo” pa će biti prilike da se vodi računa o obećanom. Samo su se službena kola i razne reprezentacije gledale iz daljine, a sad kad ih je malo zapalo, kako da ih se odreknu kad im je lijepo. I o ovome sam nekad ranije slušao kritike, ali danas se nešto ne čuju. Mora da ima neko zračenje u službenim automobilima koje utiče na korisnika, pa zaboravi šta je nekad pričao. Ne znam šta bi drugo moglo da se desi!?
Kako izaći iz ćorsokaka u koji smo se sami smjestili? Kako objasniti stanovnicima Crne Gore da smo na rubu ambisa u koji nas gura Geda i družina. Teško. Na žalost, većina je nepismena da rastumači poruke koje im se serviraju svakodnevno. Kod većine pale samo populističke parole i potezi, tako da se ozbiljna strategija ne prepoznaje. Svjedoci smo takođe, da nam susjedna država na dnenoj bazi servira desetak tabloida koji se utrkuju ko će više pljuvati po Crnoj Gori i ko će više neistina iznijeti na njen račun. Nešto slično je i sa elektronskim medijima, pa se na TV kanalima može pronaći jedna (slovima: jedna) televizija koja nema vezu sa bliskim komšijama koji im uređuju program. Ovakvu situaciju je sadašnja vlast naslijedila, i naravno, bila joj je jak oslonac u propagandi kod osvajanja vlasti, a i što bi mijenjali nešto što im odgovara. Vjerovatno misle, evo ovo smo naslijedili od vas, i nećemo ga mijenjati, da ne bude kako ništa od prethodnih nije zadržano. Nadali smo se da će i oni prethodni shvatiti da se moraju temeljno promijeniti. Ali, i oni po strom. Desile se promjene, bez promjene!
Nešto dobro što se pojavilo, a o njemu se skoro ne govori, je to da je izvoz poljoprivrednih proizvoda znatno porastao. Zašto nam to ne bi poslužilo kao primjer za optimalni razvoj poljoprivrede na čitavoj teritoriji Crne Gore? Nego to je dobro, a o dobrom ne treba pričati. Nije to cilj, može se zaključiti …
I tako naš Geda sa ekipom, piše stranice duge serije promašaja i urušavanja sistema. Đole bi rekao “meksička serija sa hepiendom”. Sigurno nam slijedi hepiend, za Gedu, a ako budemo čekali i za nas!