Da su mediji skloni senzacionalizmu nije novost – oni su i ranije tako pokušavali da pridobiju publiku. Problem je što je ova pojava eskalirala u svjetski trend koji urušava profesionalne standarde, a na koncu i opstanak štampanih medija koji pokušavaju da se „održe u životu“.
Zagađenost
Urednica Alternativne informativne mreže (AIM) i freelance novinarka koja živi u Francuskoj Dragica Mugoša za Pobjedu je ocijenila da su novinari danas „razapeti između poštovanja deontologije profesije, korisnika i poslodavaca“.
– Zagađivanje javne scene transgresijom novinarskih normi, nepoštovanjem novinarske etike dovelo je do pada ugleda novinarske profesije. Sada je pitanje koliko građani uopšte vjeruju medijima- rekla je Mugoša.
Govoreći o senzacionalizmu, ona je rekla da je to fenomen „svuda isti zahvaljujući činjenici da se većina političkih sistema u svijetu zasniva na premisama neoliberalnog kapitalizma sa profitom kao idejom vodiljom“.
– Način realizacije tog profita u domenu medija zavisi od demokratskih tekovina u pojedinim zemljama, ali je pravilo svuda isto – tržište je jedini agens i vrhovni princip za utvrđivanje vijabilnosti nekog medija. Valorizacija medija preko tržišta je učinila da se informacija koja se pruža korisnicima tretira kao roba koja treba da udovolji više zahtjeva: učini taj medij zanimljivim za što veći broj korisnika kako bi ostvario veći profit svom vlasniku i privukao što je veći broj oglašivača – pojasnila je Mugoša.
Sagovornica Pobjede primjećuje da je vlasnik u ovom slučaju dvostruko favorizovan zahvaljujući korisnicima i oglašivačima.
– Ovaj neosporni ekonomski interes vlasnika kao i zaposlenih u medijima, a u situaciji normativno dosta neregulisane medijske scene, dovodi do sve veće konkurencije među medijima i nastojanja da kroz senzacionalističke sadržaje obezbijede za sebe veći komad medijskog tržišta. Jedan broj medija podstiče interesovanje publike putem naslova, rječnika, tipografije, fotografije insistirajući na onome što bi moglo da izazove jaki utisak i jaku emociju i stvori opsenu da je ta i takva informacija neophodna, nezamjenljiva i korisna ciljnoj grupi. Jezik u ovakvim medijima je dosta siromašan, zbog predstave da se jedino tako može doprijeti do velikog broja korisnika, a nepoštovanje uzusa novinarske profesije – tačnost, ozbiljnost i kvalitet dovode do slabog uspostavljanja, još uvijek, u našim prilikama, neostvarenog građanskog društva – smatra Mugoša.
Ova konstatacija karakteristična je za senzacionalističke medije, ali kako ističe Mugoša, „ekonomska misija medija i potreba da se maksimalizuje profit, čini da su tekstovi te vrste prisutni i u medijima koji se žele prikazati kao „ozbiljni“ i koji zbog toga i sami ne poštuju etiku i deontologiju novinarske profesije“.
Mugoša kaže da se biraju važne teme u društvu, poput društvenih kriza, prirodnih katastrofa, sukoba između javnih ličnosti … ali da se te teme površno i nedovoljno ozbiljno tretiraju.
– Sve s ciljem da se obezbijedi ekonomski i, nerijetko, politički interes vlasnika. Umjesto da se pruži povjerenje u korisnika da sam izvlači zaključke na osnovu kvalitetne informacije koja pokazuje neki događaj u svoj njegovoj kompleksnosti, ovdje je najčešće riječ o polovičnoj informaciji, neprovjerenoj i obojenoj interesom medijskih vlasnika. A ovi opet, bilo da su uz vlast i propagiraju njenu politiku, ili da i sami imaju političke ambicije i javljaju se kao opozicija, zloupotrebljavaju informaciju, a prilozi u njihovim medijima i po izboru tema i po načinu predstavljanja su žestoko ostrašćeni što dovodi u pitanje njihovu objektivnost – ističe sagovornica Pobjede.
Žrtva
Na drugoj strani je, kako Mugoša konstatuje, korisnik „koji je najčešće žrtva medijske manipulacije“.
– Umjesto da bude edukovan putem medija da se realizuje kao subjekat u društvu, dobija mjesto najobičnijeg potrošača takvih medijskih sadržaja – zaključuje ona.
Direktorka Biznis info gupe i glavna i odgovorna urednica Nove ekonomije Biljana Stepanović saglasna je sa ovim stavom naglašavajući da se publika navikava na senzacionalizam što ne ide u prilog profesionalnom medijskom sadržaju.
– To je u Srbiji došlo dotle da imamo medije koji se samo bave senzacionalizmom, oni se ni ne mogu nazvati medijima. Da bi privukli publiku, podilaze najnižim ljudskim porivima, ali su i političko oružje da se vlast preko njih obračunava sa protivnicima blateći ih, stavljajući ih u neprimjeren kontekst – rekla je Stepanović predočavajući situaciju u Srbiji.
Prema njenim riječima, pojava „fake news“, takozvanih lažnih vijesti dovela je do apsurda u medijskoj sferi.
– Lažna vijest ne postoji – ili je laž ili je vijest, ne može biti oboje u isto vrijeme. Paradoks je da smo očekivali da će pojavom društvenih mreža gdje je svakome data mogućnost da iznese mišljenje i da piše, nivo istine povećati jer tu imate demokratsko informisanje pa svako može da kaže „e to je laž“. Međutim, desilo se suprotno – nivo senzacionalizma i laži se još i povećao – rekla je sagovornica Pobjede.
Za sve su krivi polunovinari
Kolumnista i novinar portala Buka i Al Jazeera Balkans Dragan Bursać za trenutnu situaciju u medijima „okrivljuje“ „armiju hljeba preko pogače polunovinara“.
– Mediji kreiraju sliku stvarnosti za ljude. Često se dešava da ljudima ne odgovara stvarnost kakva jeste. Dosadna je i tržišno neisplativa. I tad u medije uskače kojekakav polusvijet – senzacionalisti svake vrste, koji prodaju takozvani proizvod – novinu ili portal. Nakon ovog vida mentalnog konformizma, da ne kažem gluposti, dolazi armija kojekavih hljeba preko pogače polunovinara, koji funkcionišu na istom principu. Kada sve to saberete, dobijete medijsku scenu kakvu imamo – ocjenjuje Bursać.
Smatra da je društvo urušeno i da „funkcioniše na nekim novim moralnim i estetskim obrascima, a mediji koji su se brže prilagodili, opstali su“.
– Prema tome, umjesto oporavka, preporučujem prvo digitalnu pismenost, pa izučavanje svijeta oko nas i na koncu tek onda postavljanje novinarstva u okvire druge decenije 21. vijeka. Često se dešava da oko nas naprosto propadaju kvalitetni novinari i medijske kuće kojima niko nije rekao da je 1987. godina prošla – ističe Bursać.
Kako smatra, „novinar, onaj kojem je novinarstvo život, a ne tek jedna od profesija, taj nema problema sa etikom“.
– Niti radnom, niti profesionalnom. Druga je stvar što u našem esnafu ima svakojake „mrake“ više od novinara. Pa je tako univerzalna naša formula da je na Balkanu najviše nagaznih mina i novinara po glavi stanovnika. Neću da vjerujem da je tako, barem kada su u pitanju istinski novinari, a oni su kao i svugdje na svijetu izuzetno rijetke i cijenjene zvjerke. Za nagazne mine, nažalost, saglasan sam – kaže Bursać.
Navodi da Bosna i Hercegovina nije izuzetak od ovog pravila o novinarima i „novinarima“.
– Stvar je još začinjenija ratnim narativima i kojekakvim kvazipametnjakovićima koji blate ionako blatnjavu profesiju. Tim i jeste važnije poslanje svih nas da odvojimo žito od kukolja – poručuje Bursać.