Foto robot političkog prevrtača

Piše: Željko Rutović

U političkoj praksi i (ne)kulturi prepoznati su kao preletači, prevrtači, petokolonaši, čiji je zajednički imenitelj politički nemoral, neetičnost, neiskrenost, podlost, licemjerstvo, nedovršeni personalni identitet. Iz takvog socio- kulturološkog rama i odsustva temeljnih vrijednosti i principa, reprodukuju se za vlast privilegija pohlepni pojedinci, na prečac preobraćeni poklonici (svake) nove vlasti, ambiciozni sitnosopstvenički sebičnjaci, spremni da uvijek i iznova služe novom gazdi. Takvo služenje ne poznaje ideologije, ideale, ciljeve i vrijednosne političke stavove.

Promjena političkih struktura 30. avgusta 2020. godine, fenomenološki, gotovo laboratorijskom preciznošću razgolitila je svu bijedu socioloških prototipa političkog konvertitstva. No, ko su oni i koje zajedničke (ne)vrijednosti gaje i taje?

Uz skute vlasti, ove ili one, bez profesionalnog i etičkog digniteta ovi primjerci su skutonoše vlasti, njeni nekritički aplauderi i poslovične evet-efendije. Plemensko-palanački skloni (a od posla obično dokoni) vezama i vezicama, tetkama i tetkicama,na njima znan način zaposijedali bi fotelje i foteljice, plate i platice, ne puštajući glasa i daha, već čekajući pobjednika “praveći se mrtvi” za život koji život nije, kupovahu tišinu jutra koje tajno (ali organizovano) nazdravljahu na sve četiri strane.

Bez javnog i jasnog stava o bilo čemu, a u privatnoj komunikaciji verglanja ploče koja niti zbori niti tvori, odlazili bi kući pre-zadovoljni što preživješe još jedan dan u hladu ničim zaslužene sinekure. Naglašeni talenat za “mudro ćutanje”i poltronstvo uzdigoše do mjere posebne održivosti. Gdje i kada trebaše, pojahu grlatiji od svih, udvorički i osmijehom spremni na sve, ali isto tako ne zamjerajući se protivniku “svojih” flertujući po seoskim katakombana deseteračkog uznosa sa onima koji im već sjutra mogu biti gazde, gazdice i gazdarice. Osluškivahu mijene i promjene, prevrtački se novoj vlasti svetosavskom vjerom nudeći, pravdajući službovanje kod bivše “silom” viših prilika ili tiradom o svom “profesionalizmu”. Ko o čemu no amater i prevrtač o “profesionalnom poštenju”. Bez političke boje, vrijednosti, mirisa i ukusa, bijedno i jadno, na prvoj krivini potrčaće ka novoj vlasti, nevezano koja je i šta je – važno je samo da se i dalje (pro)daje. “Što niži organizam to veća sposobnost preživljavanja”, reći će Andrej Nikolaidis.

Primjeri javnih, i onih manje javnih kadrovskih postavgustovskih namještenja, razmještenja, presvlačenja i novog političkog oblačenja, govorljive su slike i prilike društvene patologije nepovratno oboljelog morala. Pliva ta patologija u prevrtačkom mulju administracije javne i snishodljivosti kabinetske tajne, ograđujući se prošlosti političke svoje, denuncirajući bivše u klečećem udvoričkom startu novima i naprečac svojima.

A ko su njihovi i imaju li oni svoje?

Niti imaju sebe, niti svoje. Ono što se prevrtački jeftino pro­­­-daje nikad u vrijednosti etike ne ostaje. Tragikomično se gledaju i prepričavaju postavgustovske palanačke slike poltronskih kancelarija ministarstava, javnih insitucija i preduzeća, nezavisnih agencija, manje vidljivih nadleštava i servisa, koji su snishodljivo sricali apostolska slova pričešća političkog tamjana i svete vodice očišćenja od onih kojima se se do 30. avgusta kleli na vjernost. Kad ono, nitˊ građanina, nitˊ vjernika.

I ništa novo. Tu su oni među nama. I opet će tako biti, bez nade na dostojno i brzo civilizacijsko odrastanje etičkih vrijednosti uzoritog ličnog i političkog identiteta.

I opet, kao i uvijek sa preletačima niko nikad nije dobio, čak iako se pomisli da se sa njima nešto dobija, tada se stvarno i najviše gubi. Utolili su, možda na kratko, prevrtači svoju sujetu, interes i kadrovsku glad, dobili manju ili veću apanažu, nove apostolske stranke kotažu, lažni dodir pohvale po ramenu ili sjaj službenih tablica u svom plemenu – ali nikada i nigdje, kod vlasti prošlih, sadašnjih i budućih neće zaslužiti čast i poštovanje. Neće, jer se poštovanje ne kupuje, ono se stiče nezavisno od cijene koju plaćate zbog vrijednosti i principa za koje se borite.

I zaista, je li živ čovjek bez principa?