Problem vršnjačkog nasilja je problem svih nas, bez obzira koliko godina imamo i da li imamo djecu. O toj temi moramo intenzivno pričati, bez nepotrebnih podrazumijevanja, jer to je problem koji se mjeri, ni manje ni više, nego životima, poručuje u razgovoru za Primorski portal psihološkinja Amela Feratović Kolar.
Broj mladih ljudi u svijetu sa suicidalnim mislima i tendencijama, koji na kraju i počine suicid je ogroman, a sve to, kako tvrdi naša sagovornica, ima korijene u vršnjačkom nasilju.
„Dobar dio svog odrastanja provodimo u zoni komfora, ušuškani u toplini emocija koje emituju naši najbliži. Makar je to nešto čemu se teži. Zavisno od stepena i trajanja tih i takvih emocija, postajemo spremni za neke kasnije, samostalne izazove. Izrastamo u stabilne, produktivne ljude, ili u one koji su problematični i čiji su životi stalno u problemu. Prvi ozbiljan izazov, prvo ozbiljno osamostaljenje dolazi u godinama kada se zakorači u školske klupe“, kaže Feratović Kolar.
Sistem vrijednosti počinje da se mijenja, čak i prije perioda adolescencije, a jedna od najvažnijih promjena se dešava u procesu odnosa sa autoritetima.
„Roditelji prestaju biti neprikosnoveni vladari kosmosa, prestaju biti jedine osobe za čijom se potvrdom traga. Dobar dio autoriteta prelazi u ruke vršnjaka, koji postaju parametar za mnoge odluke, filter koji dijeli poželjne od manje poželjnih. Često se dolazi u situaciju da potvrda vršnjaka bude osnovni i najsnažniji izvor motivacije, a sve kako bi se bilo prepoznato i kako bi se pripadalo cjelini“, objašnjava naša sagovornica.
Najveća noćna mora svakog djeteta je izopštenost i otuđenost.
„Sve bi bilo sjajno kada bi sva djeca odrastala u ljubavi, kontroli i toplini, jer bi to značilo da bi se znale jasne granice, ali i da bi opšti jezik bio jezik ljubavi. Nažalost, to nije tako, jer veliki broj djece rano spozna nasilje kao univerzalni način komunikacije i jedini modalitet rješavanja konfliktnih situacija. Tako, obrazce iz porodice prenose i na domen odnosa sa vršnjacima. Nasilnici su u potrazi za žrtvama, jednako kao što žrtve bježe od nasilnika“, kaže Feratović Kolar, i napominje da je važan dio tog patološkog odnosa i publika, koja kao da hrani nasilnika, a ubija dostojanstvo, samopouzdanje i volju za životom kod onoga kome pripada uloga žrtve.
„Nasilje se ponavlja, postaje ritual na koji su svi već navikli, tako da ga skoro pa podrazumijevaju“, ističe.
U čitavoj priči je jako problematična i uloga žrtve.
„Jako često nedostaje hrabrosti da se nasilje prijavi, da se o njemu govori. Radije se problem potiskuje, izbjegava, negira, jer ideja o priznavanju vršnjačkog nasilja ujedno označava i poslednji čin spoznaje da si slabiji, da si potlačen, da si žrtva. Priznanje javlja strah, kako od samih nasilnika koji se možda mogu vratiti još okrutniji, ali i od sebi bliskih ljudi jer će možda naići na osude ili nerazumijevanje. Između dva zla, bira se ono koje je poznato“, navodi psihološkinja.
Šta je to kroz šta prolazi žrtva, zna samo žrtva – koliko god pokušavali psihologizirati, analizirati, pretpostavljati, količinu tuge i straha zna samo ona.
„Među žrtvama je mnogo onih koji se bezuslovno odluče da trpe i potiskuju u nadi da će jednog dana sve proći. Kod mnogih i prođe, ali neki od njih ne izdrže. Ogroman je broj mladih ljudi u svijetu sa suicidalnim mislima, tendencijama, koji na kraju i počine suicid, a da je sve imalo korijene u vršnjačkom nasilju. U onom trenutku kada se spozna fenomenologija problema, bude kasno za bilo kakvu analizu“, kaže Feratović Kolar i zaključuje da je, stoga, problem vršnjačkog nasilja problem svih nas.
„Bez obzira koliko godina imamo i da li imamo djecu. To je problem o kom moramo intenzivno pričati, bez nepotrebnih podrazumijevanja. Jer to je problem koji se mjeri, ni manje ni više, nego životima“, poručila je psihološkinja Amela Feratović Kolar.