Piše: Vladimir Jovanović
Činjenica da je Vaseljenska patrijaršija, sa śedištem u Carigradu (Istanbulu), vijekovima pratila političke smjernice Otomanske carevine, koja je Crnoj Gori smrtni neprijatelj, uzrokuje i da su odnosi sa autokefalnom Mitropolijom crnogorskom – Crnogorskom pravoslavnom crkvom normalizuju tek nakon Veljega rata 1876-1878. godine.
Naime, jedna od posljedica toga rata jeste i zvanično priznanje nezavisnosti Knjaževine Crne Gore od strane Otomanske carevine i uspostavljanje međusobnih diplomatskih odnosa.
Posljedično, vaseljenski patrijarsi i mitropoliti crnogorski su otvoreno mogli razmjenjivati, za poglavare autokefalih crkava uobičajena, kanonska pisma, encikle i epistole, tj. izvještavati se međusobno o svim važnijim događajima.
No, i prije toga – svjedoče stariji crkveni akti (nomokanon „Σύνταγμα”, 1855) i istoriografski spisi na grčkome jeziku – Vaseljenska patrijaršija prećutno priznaje autokefaliju Crkve u slobodnoj Crnoj Gori i s njom, ukoliko je to bilo moguće, održava i neposredno evharistijsko jedinstvo.
Na primjer, episkop raško-prizrenski (Ράσκας και Πριζρένης) Vaseljenske patrijaršije, Ananije, 31. januara 1831. dolazi u slobodnu Crnu Goru, na sâmu granicu – u Manastir Kom, mauzolej Crnojevića, da bi rasofora Radivoja Petrovića (Njegoša), zamonašio u Petra, te ga rukopoložio za jeromonaha i uzdigao u čin arhimandrita; pa će se Njegoš, od tada, sve dok avgusta 1833. u Petrogradu ne bude rukopoložen u episkopa, potpisivati: Архимандритъ чeрногорскiй Пeтръ Пeтровичъ…
Rekoh, starije crkvene istorije na grčkome jeziku takođe donose podatke o autokefaliji naše Crkve.
Sada ću predočiti preko „Antene M” crnogorskoj javnosti dosad nepoznatu knjigu: „Sažetak crkvene istorije”, („Επίτομος εκκλησιαστική ιστορία”) iz 1861. godine (na grčkome: ΑΩΞΑ). Rukopis je kompletiran dvije godine ranije (1859).
Autor je poznati grčki naučnik, istoričar i filolog Στέφανος Κομμητάς (Stefanos Komitas), a dopune je napisao Γ. Χιωτου, profesor crkvene istorije Liceja Zakintosa.
U osvrtu na ondašnje crnogorske prilike (str. 335-336), navode se poznati podaci: 1851. knjaz Danilo (Δανιήλ) razdvoji državnu od crkvene vlasti, a do tada Vladika (Βλαδίκα) bijaše, ne samo poglavar Crkve, već i vladar Crne Gore (δεσπότου τού Μαυροβουνίου).
Za Njegoša se veli da je po tituli arhiepiskop (Αρχιεπισκόπου Πέτρου Πέτροβιτς). Njegoš jeste od 1834. arhiepiskop, ali od 1844. ujedno – i mitropolit.
Istraživao sam, između ostaloga, to pitanje tokom rada na knjizi „Petar II Petrović Njegoš, arhiepiskop i mitropolit, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve (1830–1851)” i ustanovio da se Njegoš u svega nekoliko pisama potpisivao kao arhiepiskop, etc.
Opet, provjerljivo je da se, sa titulom „egzarha svetoga prijestola Peći”, od crnogorskih vladika nije potpisivao niko – doslovno: niko – osim Vasilija Petrovića-Njegoša (1709 – mart 1766), i to, dakle, u vrijeme kada je Crkva u Crnoj Gori zaista nominalno potpadala pod samoupravnu Pećku arhiepiskopiju (trajno arondiranu septembra 1766).
Tvrdnju o dijelu titule „egzarh svetoga prijestola Peći” nalazimo na stranicama knjige „Επίτομος εκκλησιαστική ιστορία”. Međutim, sačuvano je preko 1.700 pisama Njegoša, no ni on se nikada nije potpisivao tako – uostalom, Peć u njima Njegoš će pomenuti samo jednom i to u vezi nabavke nekakvog konja!
Fgzarh (έξαρχος) je, doslovno, izaslanik, određen za izvjesni crkveni posao, privremena titula, a ne arhijerejski čin u koji se neko rukopolaže, ili trajno uzdiže – nedavno smo imali trojicu egzaraha Vaseljenskoga Patrijarha u Ukrajini, koji, po obavljenome poslu, za koji su naznačeni egzarsima, više ne nose takve titule.
Najvažniji podatak – da je Crkva pravoslavnih Crnogoraca autokefalna, to 1859. ili 1861. za Grke, ni za pravoslavnu braću Ruse, nije sporno, ni tada – ni decenijama kasnije.
U knjizi „Επίτομος εκκλησιαστική ιστορία” se ne precizira – od kada tačno je naša Crkva autokefalna? – ali je iz konteksta jasno da podrazumijevaju: najkasnije Njegoš jeste poglavar autokefalne Crkve (αύτοκέφαλος).
U prijevodu piše:
„Episkop Crne Gore proglašen je autokefalnim sa titulom egzarha svetoga prijestola Peći kao i vladara Crne Gore i Brda”.
Ili, u originalu:
‘Η έπισκοπή Μαυροβουνίου έκηρύχθη αύτοκέφαλος ύπό τόν ίτλον έξαρχος τού ιερού θρόνου Πεκίου και δεσπότης Μαυροβουνίου καί Βέρδης”. ***
U nastavku, objavljujem faksimile naslovnice i djelova citiranih stranica (335-336) knjige „Επίτομος εκκλησιαστική ιστορία”…
