Egzekutori

Piše: Montenegrina

Čitava Crna Gora čekala je danima najavljivano izvršenje smrtne kazne nad njom i njenom istorijom. Ipak taj dan bi odjednom, sa nebesa. Sleće crni dželat tajno, skrivajući se od naroda. Ušunja se u naše odaje koje mu širom otvori njegov pomoćnik egzekutor Abazović, u namjeri da izvrši smrtnu kaznu: da nam izvadi srce iz njedara. Sve to skriveno od očiju javnosti, da je ne bi uznemirio.

Posmatrali su taj čin neki odabrani ministri u vladi. Premijer je zahvalio dželatu na tom činu i uskliknuo da mu je čast što baš on stavlja pečat na nestanak države Crne Gore.

Slavilo se u Nikšiću, Tivtu, Beogradu. Srbija konačno zabila kolac na teritoriju Crne Gore. Izlazi na more!

Odavno sanjaju o tome, zlikovci koji se se rađaju i traju kroz vrijeme. Nekad se čini kao da su normalni ljudi, znaju da se smiješe, da umilno govore, da zbijaju šale. Oni znaju kako da naprave dobru sliku o sebi. Obećavaju da će baš oni svima donijeti sreću, ako im se omogući da sjednu na glavnu stolicu, onu vladarsku. I onda, kad se to desi, njihovo lice se izobliči i počinje “bičevanje”zamišljenih neprijatelja.

Takav jedan odavno vlada Srbijom a sada imamo i klona u Crnoj Gori.

Ovaj mali crnogorski vladar, kad je zajahao svog konja i obezbijedio da mu narod maše, krenuo je istim putem kojim jaše njegov idol Vučić.

Vučićev specifični metod kako doći do cilja u Crnoj Gori, ima za osnovu laž. Treba njom napojiti narod, ući mu u kuću, dušu u prošlost i sadašnjost.

On pruža ruke svuda, šalje novac, nadgleda izbore, postavlja dobre Srbe na važna mjesta. Ulazi u institucije, škole, fakultete. Polako ali sigurno kupuje i ljude i velike državne firme. Nacionalnu avio-kompaniju ugasi i ubaci srpsku kao neizbježnu.

Njegov metod se pokazao učinkovitiji od njegovog idola Miloševića. Kao veliki „mislilac i patriota“, znao je dje je njegov idol pogriješio i zašto je propala ideja velike Srbije. Sjetio svog ujke Porfirija  i sa njim skovao plan. Narod treba vjerom zatucati, Bogom plašiti i crkvi privlačiti. To je oproban metod poništenja svijesti čovjeka i onda možeš da vladaš njim sve dok se ne probudi iz transa. Tada oni, koji su bili dobri đaci u toj školi, kao obučeni roboti počinju da rade za ideju sklapanja velike Srbije.

Najbolji đaci su mu u Crnoj Gori. Oni se više bore za tu i takvu Srbiju od samih Srba. Kunu se u nju, obožavaju sve njeno, gledaju sa čežnjom preko Lovćena put Avale. Čak im smeta vidiku taj mauzolej, grob Njegošev na vrhu Lovćena, pa bi da ga sruše, pomjere nedje drugo u neku manju kapelicu. Moraju vrh Lovćena otkinuti, tako kaže Vučić.

Slavili su Vučićevi đaci, Srbi iz Crne Gore, što su uspjeli da potpišu da su i Njegoš i sva istorija crnogorska, svi manastiri i crkve srpsko vlasništvo. Sve su Srbiji predali sa ponosom. Majci Crnoj Gori ne ostaviše ništa. Pa ona ih nije ni stvorila već crkva Srbije, ne duguju joj ništa.

To su dobri đaci. A ne kao mi Crnogorci, što pustismo Vučičeve egzekutore da nam srce iščupaju iz njedara i jave mu: „srce je iščupano, krčma počinje”.

Danas, dok slušam „odjeke i reagovanja” na ovaj najteži, najbolniji, neprebolan dan okupacije i izvršenja smrtne kazne nad domovinom Crnom Gorom, sjetih se „dva oka u glavi” iz vremena neke „velike” ljubavi. Naravno da je nikad nije ni bilo. Tada smo oćoravili ta dva oka a danas su nam, možda zbog toga, srce iščupali. Koliko mrzjeti moraš da bi to uradio tvom „bratskom”, „najbližem” narodu?

Zločinci se rađaju ponovo, sjeme im se čuva i sije kad zatreba. Čije li je sjeme posijano u onome koji namjerava da izvrši najveći zločin ikad zapamćen nad Crnom Gorom, da preda srce našeg naroda tuđinu na raspolaganje?

Ipak će se morati suočiti sa činjenicom da je uradio ništavan posao. Crna Gora će pobijediti, jer mora, jer je uvijek pobijeđivala.