Naša politička elita, kao i većinska Crna Gora naučila je istorijsku lekciju da se ne bori za interese drugih na štetu svojih. Naučila ih je to 1918. i Mojkovac pobjeda pretvorena u poraz i osvajanje Skadra gubitkom svoje države i Trinaestojulski ustanak i odluke CASNO-a „da sami stvaramo svoju sudbinu i snosimo odgovornost za nju“, naučila je i njih i nas 1990. godina kada je „srpski bratski zagrljaj” umalo udavio Crnu Goru, ocijenio je u intervjuu Pobjedi akademik CANU i predsjednik SUBNOR-a i antifašista Crne Gore Zuvdija Hodžić.
Komentarišući proteste koje organizuje Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, Hodžić upozorava da bi Amfilohije, da dobije šansu, ,,u Crnu Goru uveo inkviziciju i sve inovjernike, ateiste i komunističko-partizanske nasljednike, Crnogorce naročito, spalio na lomači”. Hodžić upozorava i da je javnost „svakodnevno i gotovo sa svih strana bombardovana člancima, tekstovima, publikacijama, emisijama, tribinama, čak i knjigama koji istorijsku istinu pretvaraju u besramnu laž, jad i bijedu”.
Dan državnosti 13. jul objedinjava dva značajna datuma za Crnu Goru 1878. godine na Berlinskom kongresu priznata je nezavisnost naše države, a 1941. krenuo je antifašistički ustanak, prvi u tada porobljenoj Evropi. Razumije li i percipira li na pravi način današnja Crna Gora ova dva događaja?
HODŽIĆ: Oba događaja su „genetski kod“ crnogorskog nacionalnog bića koji „biološki i sociološki” utiče na njenu političku, društvenu i državnu stvarnost, kao što su i pretvaranje olovnih obodskih slova u puščana zrna, Grahovac, Vučji do, Martinići, Petrovačka „Crvena komuna”, Belveder do NOB-a i poslijeratne obnove i izgradnje, pogotovu 21. maja 2006. godine i referendumskog ,,Da“ nezavisnoj, međunarodno priznatoj Crnoj Gori. Većinska Crna Gora i vodeće političke strukture, u izuzetno složenim balkanskim i širim prilikama i odnosima na pravi način štite interese države Crne Gore i njenih građana.
Temelji antifašističkih vrijednosti na kojima je izgrađena moderna Crna Gora u kontinuitetu se podrivaju još od devedesetih godina prošlog vijeka, ali utisak je da te desne snage posebno jačaju posljednjih godina. Ove godine na udaru huligana našlo se više spomenika podignutih u čast heroja Trinaestojulskog ustanka, ali i crnogorska državna zastava. Kako tumačite ovu pojavu?
HODŽIĆ: Istina je da se raspadom Jugoslavije, takođe izgrađivane na temeljima antifašističkih vrijednosti NOB-e, i Crna Gora našla u nezavidnoj situaciji. Voljela je Jugoslaviju više od drugih i više od drugih zažalila za njom. U Jugoslaviji joj nije bilo bolje nego drugima, a svima je bilo najbolje. Crna Gora je prva shvatila da se, kad se Jugoslavija ne može braniti, okrene sebi, očuvanju nacionalnog i državnog identiteta, razvoju građanskog društva i demokratije, socijalne pravde, međuvjerskog sklada.
Time je na sebe navukla ujedinjene razbijačke antijugoslovenske snage, pomognute i ohrabrene probuđenim desničarskim pojavama u Evropi, spoljnim neprijateljima, ali i nacionalistima, fanaticima, vjerskim fundamentalistima iz svojih redova, njihovom jakom propagandom, javnim istupima i manifestacijama kojima žele da pokažu da imaju snagu i moć da čine što im je volja. Nažalost, uspjeli su da zavedu i dio omladine, nedozrelih mladih ljudi i navedu ih da skrnave i ruše spomenike onih kojima se svaki narod i patriota diči. Teško je razumjeti da u crnogorskom društvu, vaspitavanom na etici i slobodarstvu, neko lagumira obilježja borcima za slobodu, borcima protiv okupatora! Herojima! Da cijepa zastavu svoje države ili ne poštuje himnu.
Smatrate li da su u našem sistemu obrazovanja u dovoljnoj mjeri zastupljene istorijske lekcije o tekovinama antifašizma i da li nastavni kadar zaista radi po planu i programu?
HODŽIĆ: U školskim programima, u udžbenicima istorije, siguran sam nema neistinitih, nenaučnih, pogrešnih ili zlonamjernih tumačenja događaja, ali smo svakodnevno i gotovo sa svih strana bombardovani člancima, tekstovima, publikacijama, emisijama, tribinama, čak i knjigama koji istorijsku istinu pretvaraju u besramnu laž, jad i bijedu. Iza njih ne stoje samo laici, samozvani ili kvazi istoričari nego, nažalost, i neki profesori, doktori nauka, čak i akademici, nacionalitički i ideološki ostrašćeni. Jedan akademik, autor knjiga iz istorije NOB-a u Crnoj Gori, dobitnik najveće boračke nagrade „4. jul“, sada u novinama izjednačava 13. jul i litije! U napadima na naše svetinje prepoznajemo nasljednike naših u ratu poraženih protivnika. Umjesto da budu zahvalni društvu koje im je sve pružilo, oni gotovo patološki nasrću na njega.
Srpska pravoslavna crkva ih koristi za svoje najmračnije kleronacionalističke, svetosavske, srednjevjekovne ciljeve, snabdjevajući ih krivotvorenim dokumentima. Tako pop Maca, koljač nevinih i nemoćnih postaje crkveni svetac?! I njemu slični. O njegovim, macom ubijanim žrtvama, kukavičkim držanjem pred Narodnim sudom, objavili smo knjigu, ali zaludu za SPC on je lik i ličnost „za ikonu” koju će, vjerujem, litijaši nositi na čelu povorke. Nas u SUBNOR-u Crne Gore ne može da iznenadi nikakav poganluk od Amfilohija. Ni kad zločince veliča, ni kad tvrdi da crkvena zvona rastjeruju korona virus, ni da je pričesna kašičica lijek i zaštita od virusa. To je gore od afričkih plemenskih vračeva. Na njihovo „ne damo svetinje”, poručujemo: „Ne damo Crnu Goru!“
Crna Gora ni 14 godina od povratka nezavisnosti nije učvrstila temelje državnosti. I dalje su jake snage koje našu zemlju vide isključivo u zajednici sa Srbijom. Kolika je odgovornost vlasti i institucija za takvo stanje?
HODŽIĆ : Iz razgovora sa njima (a i njihovog ponašanja) znamo da je naša politička elita, kao i većinska Crna Gora, naučila istorijsku lekciju za svoje iluzije i zablude da se ne bori za interese drugih na štetu svojih. Naučila ih je to 1918. i Mojkovac pobjeda pretvorena u poraz; i osvajanje Skadra gubitkom svoje države, i Trinaestojulski ustanak i odluke CASNO-a „da sami stvaramo svoju sudbinu i snosimo odgovornost za nju“, naučila je i njih i nas 1990. godina kada je „srpski bratski zagrljaj” umalo udavio Crnu Goru. Zajednica sa Srbijom (samo sa njom) bila bi pogubna za Crnu Goru, a ne bi bila dobra ni za Srbiju. Svako bira svoj put. Crna Gora je svoj izabrala, svjesna otpora unutrašnjih i spoljnih neprijatelja, ali i odlučnosti i snage da bude tu gdje je svoja na svome i u zajednici progresivnih, ravnopravnih naroda i država.
SUBNOR i antifašisti dali su podršku Zakonu o slobodi vjeroispovijesti na koji je burno reagovala SPC i prosrpski politički blok, ali i Srbija i Rusija. Što je bio motiv organizacije na čijem ste čelu da se uključi u ovu priču?
HODžIĆ: Zakon o slobodi vjeroispovijesti je dobar, to zna i Srpska pravoslavna crkva. Njoj on služi za rušenje države Crne Gore, naše najveće svetinje. Litije u njenoj organizaciji nijesu vjerske, molitvene procesije, nego najpodmuklije smišljene političke manifestacije sa željom da se za tuđe interese Crna Gora razbije u paramparčad. Da Amfilohije dobije šansu, on bi u Crnu Goru uveo inkviziciju i sve inovjernike, ateiste i komunističko-partizanske nasljednike, Crnogorce naročito, spalio na lomači. Da nije epidemije virusa, ove godine smo htjeli da naš najveći praznik, 13. jul, proslavimo na najveličanstveniji način, najmasovnijim prisustvom svojih članova i vaskolike Crne Gore, da i time pokažemo koliko smo jaki, koliko volimo Crnu Goru, koliko smo spremni da za nju činimo i živimo, da su litije za nas dim! Bili smo jaki i pobjednici i kad je protiv nas bilo deset na jednoga, a tek sada smo jaki u Crnoj Gori, koja je, kao 1941. godine, primjer svima kako valja živjeti i za šta se boriti.
Ljubo Čupić i ličnosti iz naše istorije i kulture naša su svetinja
Sto obrazovni sistem, mimo plana i programa, može učiniti da djeci i mladima približi tekovine antifašizma?
HODŽIĆ: Svojevremeno je u Indiji organizovana izložba fotografija o Jugoslaviji koju je posjetio i Nehru. Veliki čovjek i državnik se i zadržao pred fotografijama Ljuba Čupića i Stevana Filipovića. Kad su mu objasnili ko su oni zaćutao je, sklopio ruke kao u molitvi, duboko se poklonio, pokazujući najveće poštovanje. Ljubo Čupić i ličnosti iz naše istorije i kulture naša su svetinja. Njihove spomenike treba posjećivati, o njima govoriti mladim ljudima, djeci, učenicima, izviđačima, vaspitavati ih u duhu patriotizma i čovjekoljublja. U tome je velika uloga i zadatak vaspitno-obrazovnih ustanova. U školskim programima, a i u vannastavnim aktivnostima mora se posvetiti mnogo veća pažnja njegovanju antifašizma i antifašističkih vrijednosti. Kviz takmičenje o poznavanju istorije Crne Gore i NOB-a koje organizujemo sa Ministarstvom prosvjete, masovnim učešćem takmičara i, prije svega, njihovim znanjem, pokazuju da takve i slične aktivnosti daju rezultate.