DUH MRŽNJE PUŠTEN IZ BOCE Crna Gora kao Francuska nakon revolucije, giljotina doduše još ne radi

Za aktuelno.me

Piše: Jakov Daković

I kada mi je bilo najteže u životu snagu mi je davao pesimizam. Znam da zvuči paradoksalno, ali tako je.

Naivni optimizam je gledište po kojem su ljudi dobri, svijet napreduje sve više a nauka i tehnološki progres donose boljitak. Ništa od ovog nije tačno.

U umjetnosti, osnivačem pesimizma smatra se  Bajron a u filozofiji Šopenhauer. Obojica su rođeni 1788-e, dakle godinu dana prije Francuske revolucije koja je obećavala pravdu i jednakost a donijela “vladavinu terora” i u krajnjem omogućila pojavu Napoleona.

Situacija u Crnoj Gori podosta podsjeća na dane poslije francuske revolucije. Giljotina doduše još ne radi ali narodne mase su žedne krvi što se najbolje vidi po komentarima na društvenim mrežama: “Hapsi” i “Spuž” su najčešće riječi. Potpuni poraz humanosti i trijumf Adornovog “autoritarnog karaktera”.

Optimisti, da se vratim temi, ne vjeruju da će biti rata na Balkanu,čak odbijaju da vjeruju da Janšin non-paper postoji. Optimisti su oni ljudi  koji viču: “Nikad više Aušvic”, a onda se dogodi Srebrenica. U jednom filmu Vudi Alena lik koji igra njegovog oca, mrzovoljnog profesora, kaže:”Ljudi se pitaju kako je moguće da se Aušvic dogodio. S obzirom na to šta je čovjek pravo pitanje bi trebalo da glasi zašto se Aušvic ne događa češće?”

Klasična filozofska dilema ili ako hoćete misaoni eksperiment koji je zaokupljao maštu učenih ljudi devetnaestog vijeka je šta bi se dogodilo pri susretu dva urođenika koji nisu čuli da drugi i drugačiji ljudi postoje. Ruso je smatrao da bi se srdačno izljubili (po tri puta, pravo srpski) a Hobs da bi kidisali jedan na drugog. Istorija je naravno dala za pravo Hobsu.

Antropološki pesimizam i mizantropija su blisko  povezani. Obično se na mizantropiju gleda kao na nešto loše. U svoju odbranu mogu reći da moja mizantropija nikom ne škodi a meni je prijeko potrebna. Mizantrop od drugih ne očekuje mnogo a pošto ipak dobije  više nego što je očekivao on je u biti zadovoljniji  nego naivni čovjekoljubac koji se na svakom životnom koraku gorko razočarava.

Optimizam je naročito raširen među naučnicima i novoateistima. Eminentni hrvatski psihijatar dr Vladimir Gruden u jednom eseju upozorava da je nauka rođena iz “Prometejevog kompleksa”. Želja za znanjem je dabome  inherentna čovjeku kao što Aristotel tvrdi na početku “Metafizike” ali mislim da je  ono što prof. Gruden želi reći da je volja za istinom NAGON, a svi nagoni dolaze iz Ida, dakle veoma su opasni. To je odlično shvatao Niče. Hirošima i Nagasaki su najbolji primjer do čega dovodi nauka ako se liši etičke osnove. Iz tog razloga nimalo ne cijenim prirodne nauke.

Znajući sve ovo, čemu dakle da se nadamo mi u Crnoj Gori gdje družina lakrdijaša i amatera vuče zemlju u živo blato, gdje vlast nije sposobna da smijeni ministra sa nacističkim svjetonazorom već zove vladiku  “da se ministar i premijer izmire”. Neko neupućen  bi mogao  pomisliti da su se ova dvojica pokoškala na basketu. Poslije iznuđenog  povlačenja odluke o kriterijima za dobijanje državljanstva imali smo prilike da vidimo upečatljivu fotografiju: premijer, duboko zavaljen u fotelju, u stavu kliničke melanholije blazirano posmatra nekakvu kuglu (globus valjda) pred sobom kao da se u njoj kriju odgovori na sva teška  pitanja koja ga more.  Krivokapić, izložen prijateljskoj paljbi Vučićevih tabloida zaista je u teškoj situaciji: ako smijeni Leposavića pada, a ako ga ne smijeni – isto pada. Možda je vrijeme da shvati da je vlast ozbiljna rabota koja nije za amatere.

U petom poglavlju “Luče Mikrokozma” pojavljuju se zagonetni stihovi koji najčešće izmiču pažnji komentatora, naime

“Noelopan, Razec i Askela” srde se na Adama što se pokajao i  napustio Sataninu vojsku. Tu su još neke tajanstvene riječi : ako  biste prosječnog Crnogorca upitali odakle su imena Allzenk, Ilzhud i Alzavalg vjerovatno bi mislio da je riječ o likovima iz stripa ili nekog SF filma.  Eto koliko slabo poznajemo naše velikane. Imena su doista egzotična kao da su izašla iz Solomonovog Ključa ili Vejerovog djela “Pseudomonarchia Daemonum”. O čemu se onda radi?

Njegoš tu nesvjesno (a možda i svjesno) primjenjuje kabalističku metodu Temurah ,čitanje ili pisanje  riječi u obrnutom redisledu. Zanimljivo je samo da u “Gorskom vijencu” Njegoš glorifikuje velike vojskovođe dok ih u “Luči” ubraja u Sataninu armiju.

Šopenhauer je smatrao da postoje dvije vrste istorije: ona u užem smislu o kojoj se uči u školama i koja je zapravo hronika gluposti, zločina, izdaja i prevara i druga, istorija intelekta oličena u umjetnosti i filozofiji. Prva je brutalna i realna kao život sam a druga je ljudska u jednom višem smislu riječi sažetom u latinskom pojmu humanitas,koji ipak ostaje samo nedostižni ideal.

Kada su počele litije, predsjednik Đukanović je rekao veoma bitnu stvar: “Onaj ko izvadi mač iz korica mora znati i kako da ga vrati”. Ne treba velika pamet da bi se zaključilo da naši apostoli ne samo da neće nego ni ne umiju to da urade. Duh mržnje je pušten iz boce, i kao šlag na tortu stiže nam Janšina monstruozna karta. Ma to su  gluposti, kakav rat, EU to neće dozvoliti, grakću optimisti. Mislite pozitivno i sve će biti OK (pozdrav za Bratićku i Luizu Hej)

Ja ipak vidim malo bolje.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta