– Država Crna Gora je najavila da će urediti pitanje statusa ovdašnje Istočno-pravoslavne crkve i to nije stvar dobre ili loše volje ove vlasti, kazao je u intervjuu Pobjedi analitičar, istraživač i jedan od najboljih poznavalaca istorije crkve u našoj zemlji Vladimir Jovanović, već njezina obaveza, koju je, kaže on, suprotno crkvenome pravu i tradiciji Crne Gore, najkasnije od 2006. do sada izbjegavala.
– Sa stanovišta kanonskih pravila, inicijativa o ustrojavanju jedinstvene pravoslavne autokefalne crkve u nezavisnoj državi Crnoj Gori nema nikakvih nejasnoća – istakao je Jovanović.
To što su inicijativu predsjednika države Mila Đukanovića o formiranju pravoslavne crkve Crne Gore bez nacionalnog predznaka kategorično odbacili poglavari obje pravoslavne crkve u našoj zemlji, Jovanović ocjenjuje necrkvenim razlozima.
– Obojica su, svako iz svoga ugla, saopštili prigovore ne temeljeći ih na crkvenome pravu – rekao je Jovanović.
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović smatra da bi formiranje pravoslavne crkve Crne Gore bez nacionalnog predznaka stavilo tačku na podijeljenost pravoslavnih vjernika. Kako gledate na tu inicijativu?
JOVANOVIĆ: Crkva istočno-pravoslavna je jedna, sveta, saborna (καθολικός) i apostolska. Ustrojena je na više autokefalnih crkava – pomjesnih crkava sa samostalnim upravama koje su u dogmatskome jedinstvu. Gospod Isus Hristos zapovijeda apostolima da propovijedaju svim narodima „krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“ (Mt. 28, 19- 20); i apostoli dolaze u razne predjele, osnivaju pomjesne crkve, ostavljaju im svoje pastire da uređuju crkvenu upravu prema specifičnim društvenim prilikama. Apostoli djeluju saborno, ali crkve pomjesne i njihove jerarhijske uprave osnivaju samostalno. I takve samostalne uprave predavali su apostoli u nasljeđe svojim prejemnicima – episkopima, koji nastavljaju apostolsku misiju. Već prvi vaseljenski sabori kanonima potvrđuju pomjesnim crkvama posebna prava i običaje, između ostalih: nezavisnost jerarhijâ jedne od druge crkve i nezavisnost jerarhijâ u pravima pomjesnoga zakonodavstva i crkvenoga suda. Ali, takođe, vaseljenski sabori utvrđuju kriterijume za osnivanje novih pomjesnih crkava i ozakonjuju ih kanonima, na temelju kojih su stvorene sve novoustrojene autokefalne crkve, od vaseljenskih sabora, do danas. Ti kanoni su izričiti da su, pri uređivanju vanjskih granica novih pomjesnih crkava, mjerodavne državne granice (Halk. 17, Trul. 38; up. Zonara i Valsamon, Sintagma, II), etc. Dakle, sa stanovišta kanonskih pravila, inicijativa o ustrojavanju jedinstvene pravoslavne autokefalne crkve u nezavisnoj državi Crnoj Gori nema nikakvih nejasnoća. Tačnije, radi se o obnovi crkve, jer je osveštani dio viševjekovne tradicije Crne Gore ozakonjen odredbom naših predaka da „Avtokefalna pravoslavna Mitropolija, kao član jedne svete katoličanske i apostolske Crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka“ (Ustav Sv. Sinoda Crne Gore, čl. 1, 1904).
Poglavari dvije pravoslavne crkve u našoj zemlji – Crnogorske pravoslavne crkve, koja je obnovljena 1993. i Srpske pravoslavne crkve, u razgovoru za Pobjedu kategorično su odbacili, kao neprihvatljivu, Đukanovićevu ideju. Zašto je, prema Vašem mišljenju, njima ova inicijativa neprihvatljiva?
JOVANOVIĆ: Obojica su, svako iz svoga ugla, saopštili prigovore ne temeljeći ih na crkvenome pravu. Drugim riječima, naveli su necrkvene razloge za svoja protivljenja, nasuprot bogoslovskome učenju. Crkva je jedna, osnivač i glava joj je Gospod Isus Hristos. Crkva je po svojoj prirodi ikona posljednjih stvari u kojoj se evharistijom i nadilaze ljudska razdjeljenja. I svako izobličenje ove ikone predstavlja jeres. Načelo oblasnosti – autokefalije jedne pomjesne crkve u jednoj državi, potiče iz hristološke i evharistijske prirode crkve. odrednice nemaju nikakav eshatološki značaj. „On ne gleda ko je ko“ (Ef. 6, 9). Nacionalne i druge razlike među ljudima postoje i one su od Boga – ali razdjeljenja nijesu od Boga. Tako nas uči Sv. Maksim Ispovijednik, praveći odsudnu distinkciju između pojmova „razlika“ i „razdjeljenja“. Prevazilaženje razdjeljenja u jednoj pomjesnoj autokefalnoj crkvi nije negiranje razlika, već njihovo eklisiološko prihvatanje.
POBJEDA:Mitropolit Mihailo bio je izričit da „pred oltarima takve crkve Crnogorci neće klečat“, uz poruku da su sve pravoslavne crkve nacionalne. Smatrate li da je, ipak, moguć razgovor sa CPC i vjernicima ove crkve, ali i da će, ako državi bude to važno, oni na kraju biti prinuđeni da prihvate ujedinjenje?
JOVANOVIĆ: Crkva po svome poslanju nije ograničena prostorom, ni vremenom, ni – nacijama. Njezina ovozemaljska misija je soteriološka: spasenje ljudskih duša, bez obzira na nacionalnost, jezik, pol, rasu, uzrast, socijalni ili obrazovni status, etc. Jer u crkvi „nema Grka ni Čivutina, obrezanja ni neobrezanja, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Hristos“ (Kol. 3,11). Ne sporim da jeres etnofiletizama preplavljuje pomjesne crkve. Tipičan primjer je SPC. Da li se, ne daj Bože, na njega u Crnoj Gori ugledati?
POBJEDA:I poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije, protivi se ideji Đukanovića, ocjenjujući je besmislenom i uz poruku da tako „mogu govoriti samo nekršteni i ljudi za koje je crkva isto što i partija ili nevladina organizacija“. Vjerujete li da i on može promijeniti stav i pod kojim okolnostima i uslovima?
JOVANOVIĆ: Amfilohije decenijama djeluje suprotno kanonima Svetih apostola da klirik „ne uzimlje na sebe svjetovnih poslova“ (6. i 81. kanon; Mt. 6, 24). Na različite načine osporava i nezavisnost države Crne Gore, što je suprotno i misiji i učenju crkve da je svaka država božanska ustanova. Bog nije samo tvorac i čovjeka, nego posredno i porodice, društava, narodâ i – državâ. Ni država Crna Gora nije nastala niti 2006. obnovljena mimo nacrta Božijega promisla o svijetu. Uloga države, vladara i vlasti temelji se na učenju Sv. pisma da će „carevi biti hranitelji Crkve“ (Is. 49, 23). Bez obzira što mi u svojim nesavršenostima svjedočimo i o nesvršenostima vlasti – svaka vlast je od Boga. Jer, „neka znadu živi, da Višnji vlada carstvom ljudskim, i daje ga kome hoće“ (Dan. 4, 17; 5, 21) i „Mnom carevi caruju, i vladaoci postavljaju pravdu, Mnom vladaju knezovi i poglavari i sve sudije zemaljske“ (Solom. 8,15-16). Sveti apostol Pavle je poručio hrišćanima: „Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene. Tako koji se suproti vlasti suproti se naredbi Božijoj; a koji se suprote primiće grijeh na sebe. Jer knezovi nijesu strah dobrijem djelima nego zlijem. Hoćeš li pak da se ne bojiš vlasti, čini dobro, i imaćeš hvalu od nje“ (Rim. 13, 1-3). Sv. Jovan Zlatousti, tumačeći ovu poslanicu, veli da je „dužnost episkopa pokoravanje državnoj vlasti“ (Chrysost, hom. 21, 1). A Sv. apostol Petar će reći: „Budite pokorni svakoj vlasti čovječijoj, Gospoda radi“ (I, 2, 13-15). Priznajući božansku ustanovu državne vlasti, Hristova crkva se moli za vladaoca države u kojoj obitava (liturgije. Sv. Vasilija Velikoga i Zlatoustoga); etc. Sve ovo je suprotno praksi SPC u Crnoj Gori. Protivno je i viševjekovnoj tradiciji Crne Gore o zajedničkome djelovanju i vezama crkve i države. Uloga državnih poglavara i vlasti u životu crkve priznaje se sveštenim kanonima i običajima, bilo da su oni nekad bili carevi, kraljevi ili knjaževi, čak i turski sultani (nijesu li sultani 1557. obnovili srpsku Pećku arhiepiskopiju i postavljali joj poglavare). U novija vremena, kada je crkva ustavima odvojena od državâ (izuzimajući Grčku), crkva priznaje takve uloge šefovima država ili vladama. Amfilohije je klirik SPC, a ta je crkva svoj tomos 1922. od Vaseljenske patrijaršije dobila, kako u njemu piše, „na molbu i vlade Kraljevstva SHS“; poglavar te nesrećne države, Aleksandar Karađorđević je ukazom proglasio tu crkvu (1920), napisao i potpisao zakon kojim se SPC imenuje (1929), propisao unutrašnje ustrojstvo SPC i osnovao ovu sadašnju Amfilohijevu Mitropoliju crnogorsko-primorsku (1931). A nije li 1943. i antihrist Staljin obnovio Patrijaršiju Ruske crkve – koja i dan-danas postoji! Uloga državnih poglavara i vlasti u životu crkve je neprihvatljiva ako zadire: u izmjene dogmatskih učenja, u crkveno zakonodavstvo, bogosluženje, primanje u klir, duhovne sudove etc; dakle u sve ono što je unutrašnji život crkve. Međutim, država je s crkvom nadležna u svemu što se tiče spoljnih poslova crkve, od kojih je najvažniji status crkve – uključujući autokefaliju. Tu su i nadležnosti osnivanja crkvenih oblasti (eparhija); određivanje granicâ eparhija; postavljenje episkopâ; crkvena imovina; podizanje crkava; osnivanje manastirâ, etc. Uzevši sve to u obzir, država Crna Gora je najavila da će urediti pitanje statusa ovdašnje Istočno-pravoslavne crkve. To nije stvar dobre ili loše volje ove vlasti, već njezina obaveza, koju je, suprotno crkvenome pravu i tradiciji Crne Gore, najkasnije od 2006. do sada izbjegavala.
POBJEDA: Smatrate li da će Crnogorska pravoslavna crkva dobiti podršku Vaseljenske patrijaršije, posebno u svjetlu njihovog sve otvorenijeg sukoba sa Srpskom pravoslavnom crkvom?
JOVANOVIĆ: Vaseljenska patrijaršija je u inicijalnoj fazi preispitivanja tomosa iz 1922. kojim je Srbima priznala autokefaliju i status patrijaršije, ali i teritorijalno rasprostiranje jurisdikcije njihove crkve na čitavu nekadašnju Jugoslaviju (Kraljevinu SHS), uključujući Śevernu Makedoniju i Crnu Goru. Taj tomos je na snazi, iako Jugoslavija ne postoji. Onaj ko je tomos dao, može ga revidirati ili opozvati. Svih devet crkava (Grčka, Rumunska, Srpska, Poljska, Albanska, Bugarska, Gruzijska, Češka, Ukrajinska), koje imaju tomose od Vaseljenske patrijaršije, nijesu te tomose dobile „vo vijeki“ – „vo vijeki“ su samo oni tomosi koje potvrde vaseljenski sabori. A oni od 787. nijesu održani. SPC je u Makedoniji i osobito u Crnoj Gori svojim nesoteriološkim postupanjem napravila bogomrska razdjeljenja – žive rane duhovne etnofiletističke pustoši, omraze i raskole među vjerujućima. Sa stanovišta kanonskoga prava ishod peispitivanja tomosa za SPC iz 1922. je ključan za perspektivu obnove i vaseljenskoga priznanja naše matične autokefalne crkve.
Amfilohijeva „istorija“ je konfabulacija
POBJEDA: Poglavar SPC u Crnoj Gori u razgovoru za Pobjedu pokušao je da predstavi „genezu“ bitisanja pravoslavne crkve na našem prostoru. Prema njegovim riječima, „Mitropolija (=Crkva) Zetska je od ukidanja Pećke patrijaršije (1766. godine), kao čuvarka njene autokefalnosti (zajedno sa Karlovačkom mitropolijom) postojala samostalno“, te da je bila prva koja je obnovila jedinstvenu Pećku patrijaršiju (1918-1922. godine). Njen poseban značaj, kazao je on, je bio u tome što je ona blagodareći crnogorskim mitropolitima i gospodarima Petrovićima stvorila nezavisnu Crnu Goru. Blagodareći toj njenoj ulozi u stvaranju nezavisne Crne Gore, istakao je Amfilohije, ona je za vrijeme knjaza Nikole nazivana i autokefalna, iako nije ni od koga tražila ni dobila autokefalnost. Kako komentarišete ove navode?
JOVANOVIĆ: Prvo, novovjekovnu Crnu Goru su stvorili knjaževi Crnojevići, a obnovili je, učvrstili i proslavili mitropoliti i knjaževi (kralj) iz dinastije Petrovići-Njegoši. Naša crkva nije stvorila Crnu Goru. Obrnuto, država Crna Gora stvorila je svoju pomjesnu crkvu – utemeljio je 1485. osnivačkom hrisovuljom državni poglavar, gospodar Ivan Crnojević (uz saglasje arhijerejâ Visariona i Vavile i klira). Mitropoliti Petrovići-Njegoši su, nakon što je Crkva nasiljem Turaka potčinjena katedri u Peći, obnovili tu „crnojevićku“ autokefaliju – konkretno vladika Sava (1766). Naša crkva nije „nazivana“ autokefalna – ona jeste bila autokefalna. Valjda naši preci bolje od nas znaju da li im je crkva bila autokefalna: da jeste autokefalna, zapisali su između ostaloga i u odredbama crkvenoga (1904) i državnoga ustava (1905). Valtazar Bogišić se 1873. o tome raspitivao u Crnoj Gori: „Crnogorska crkva drži li se avtokefalna, ako ne, pod čijom jurisdikcijom stoji, pod Patrijarhom Carigradskim ili pod Svetim Sinodom Peterburškim?“ Odgovoreno mu je i on je zapisao: „Posve avtokefalna i osobenu jerarhiju ima“. Međutim, tačno je, kako Amfilohije kaže, da naša crkva „nije ni od koga tražila ni dobila autokefalnost“. Nijesu to uradile ni neke druge onovremene crkve, pa su svejedno bile autokefalne i u kanonskome i liturgijskome jedinstvu sa Vaseljenskom patrijaršijom i ostalim pomjesnim crkvama. Svega devet crkava ima tomose, a u istočno-pravoslavnoj crkvi ih je sada više od toga broja. Naša crkva nije „prva koja je obnovila jedinstvenu Pećku patrijaršiju (1918-1922. godine)“. Kako je obnovila nešto što ne postoji? Niti je u Peći sjedište SPC, ni sjedište kakve eparhije – to je ženski manastir i tamo ne stoluje nikakav episkop niti patrijarh. Pročitajte tomos iz 1922. godine: ne pominje se tu nikakva „Pećka patrijaršija“, niti „obnova“. Nijedna crkva u svijetu sada ne poznaje nikakvu „Pećku patrijaršiju“; takve nema ni u Ustavu SPC, etc. Dakle, Amfilohijeva „istorija“ je konfabulacija. Prije tridesetak godina je blagosiljao knjigu „Mitropolija crnogorska nikada nije bila autokefalna“ i bio joj saizdavač. Sprdao se: govorio je „autoFekalna“. Danas, međutim, tvrdi da je naša crkva „postojala samostalno“ te je „nazivana i autokefalna“. Šta je sljedeće? Napisaće, blagosiljati ili-i objaviti knjigu: „Mitropolija crnogorska je oduvijek autokefalna“!