Slađana Dakić je asistentkinja kostimografa u dramskom studiju „Prazan prostor“ u Podgorici. Voli svoj posao i, da bi usavršavala svoje vještine i znanja, potreban joj je slušni aparat. Iako je za aparat već dva puta aplicirala, čeka ga gotovo dvije godine.
„Zahtjev sam predavala dva puta, jer prvi put nijesam bila dobro informisana. To je za mene stresno, jer se bojim da ga neću dobiti u kratkom roku, a jako mi je važan. Bez njega otežano funkcionišem na poslu, iako imam podršku i razumijevanje kolega“, kaže Slađana.
U Crnoj Gori više od 50.000 građana i građanki ima poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti zbog dugotrajne bolesti, invaliditeta ili starosti. Da bi ostvarili većinu svojih prava moraju proći više različitih komisija za procjenu invaliditeta, suočiti se sa komplikovanim i dugotrajnim procedurama.
„Na komisiju za procjenu invaliditeta sam čekala duže od godinu dana. Proces je dug, stresan i iscrpljujuć, jer sam se bojala da sam izostavila nešto od dokumentacije“, priča Slađana.
Ni sami dolazak na komisiju nije bio ništa prijatniji – gužva, uzak hodnik, buka koja je njoj otežavala da čuje kada je prozovu.
„Kada sam ušla, dva ljekara su samo tražila da im priložim dokumentaciju, bez pitanja. Nijesam očekivala da komisija tako izgleda, s obzirom na to da sam je dugo čekala. Voljela bih da sam na ljekarskoj komisiji doživjela malo drugačiji pristup, da su mi objasnili šta je procenat od 60 odsto invaliditeta koji mi je određen. Ohrabrilo bi me da su mi rekli da tajprocenat nije prepreka za moj samostalan život i rad“, kazala je Slađana.
Osobe sa invaliditetom se, osim sa komplikovanim procedurama, suočavaju i sa nedostatkom informacija – Slađana čak pet godina nije znala da ima pravo na procjenu invaliditeta i profesionalnu rehabilitaciju. Međutim, administrativne prepreke nijesu jedine sa kojima je morala da se suoči. Predrasude u društvu dovodile su je u situaciju da svoj invaliditet mora da krije kako bi dobila posao.
„Smatrali su da me oštećenje sluha sprečava da radim svoj posao kako treba. Nijesu imali razumijevanja da, kao i svi, imam potrebu da radim, da se angažujem i napredujem u svom poslu“, priča Slađana.
Fakultet je, iako je talentovana za crtanje, morala napustiti.
„Profesor se tokom predavanja okrene prema tabli, što meni otežava da pratim nastavu, jer onda ne mogu da mu čitam sa usana“, objasnila je Slađana.
Uprkos ostvarenom napretku kad je u pitanju inkluzivno obrazovanje, studenti sa invaliditetom se i dalje suočavaju sa brojnim preprekama. Tako je i Slađana, zbog neprilagođenog načina izvođenja nastave, neadekvatnih nastavnih materijala, kao i nedostatka individualizovanog pristupa, poput brojnih osoba sa invaliditetom odlučila da ne nastavi školovanje.
„Voljela bih da postoji tim koji će da nam pomogne, da razumije gdje se nalazimo i koje su nam barijere“, kazala je Slađana .
Kroz projekat Reforma sistema procjene invaliditeta, koji UNDP sprovodi sa Vladom i organizacijama civilnog društva, uz finansijsku podršku Evropske unije, invaliditet i potrebe svih osoba sa invaliditetom biće vještačeni na jednom mjestu.
Procjene će se zasnivati na modelu ljudskih prava, a ne isključivo na medicinskom, kao do sada. To znači da će se procjenjivati i barijere sa kojima se suočavaju, kao i potrebna podrška za njihovo prevazilaženje i vođenje samostalnog života.
Ovo će značajno pojednostaviti procedure za ostvarivanje prava, učiniti sistem pristupačnijim osobama sa
invaliditetom i omogućiti im bolju informisanost.
„Željela bih da sistem bude takav da su nam sve informacije pristupačne, dostupne na jednom mjestu i iskomunicirane na pravi način“, kaže Slađana dok šije kostime i pomaže glumcima u Zetskom domu da se pripreme za predstavu.