Piše: Đorđe Šćepović
Kad sam prije dobrih dvadesetak godina čitao Stilske vježbe Rejmona Kenoa, u maestralnom prijevodu Danila Kiša, nijesam ni slutio da će se ovih dana leksikoman Keno (kako ga naziva Belaval) reinkarnirati u Dritana Abazovića. Nek mi ne zamjere Keno i njegov prevodilac što jednu do apsurda karnevalizovanu političku pojavu dovodim u vezu s njima. Elem, razlog je nametnuo i kontekst u kojem se jedan Dritan može naći s jednim Rejmonom.
U svom lucidnom i u istoriji književnosti jedinstvenom djelu Keno se poigrava stilom, a tako što jedan stvaran i banalan događaj obrađuje na stotinjak načina. Dritan nas ovih dana uvjerava da je takođe u mogućnosti jedan stvaran događaj obraditi na stotinjak načina, i tu prestaje svaka sličnost s Rejmonom Kenoom. Zašto? Recimo zato što za razliku od Kenoa Dritan Abazović u svom stilskom eksperimentu obrađuje događaj koji je daleko od banalnosti i benignosti onog Kenoovog.
Naime, događaj koji je u Dritanovom fokusu nije ni nalik onom Kenoovom muškarcu u autobusu. Riječ je o sljedećem događaju: „U julu 1995. godine, u okviru organizovanog i planiranog napada Vojske Republike Srpske, pod vojnom komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, političkom direktivom ratnog zločinca Radovana Karadžića, uz logističku i vojno-policijsku podršku režima u Beogradu, enklava Srebrenica pada u ruke VRS.“ Nakon toga pod istom komandom i uz istu bezrezervnu podršku u Srebrenici je počinjen genocid nad Bošnjacima! Ubijeno je preko 8000 Bošnjaka!
U svojim stilskim vježbama Dritan Abazović je genocid nad Bošnjacima obradio na sljedeći način: “Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Nisu ga počinile vojske, nego politike.” Dakle, ubijeni su neki ljudi, a ubile ih neke politike. Ovakvu stilsku vježbu ni sâm Keno ne bi bio u stanju napisati. Sad zamislimo kako bi izgledala Dritanova sveska stilskih vježbi. Već navedena neka bude prva priča. Ako čitamo nastavak Dritanove još uvijek nenapisane i neobjavljene zbirke stilskih vježbi nailazimo na sljedeće slične događaje i varijacije na temu: “Na Hrvatsku nije izvršena agresija, već je u pitanju specijalna vojna operacija, u kojoj nijesu učestovovale JNA i paravojne srpske formacije, već politike.” “Holokaust se nije dogodio Jevrejima, već ljudima, i nije ga počinila Firerova Njemačka, nego politike.” “Na Kosovu nijesu ubijani, a zatim u hladnjačama prevoženi mrtvi Albanci, već ljudi, i nijesu ih ubili zločinci Slobodana Miloševića, nego politike.”
“U Jasenovcu genocid nije počinjen nad Srbima, nego nad ljudima, i nije ga počinio Ante Pavelić i njegova NDH, nego politike.” Ovo posljednje, siguran sam, ako bi i napisao, Dritan ne bi objavio u svojim Stilskim vježbama. Mada je svakom zdravorazumskom biću jasan razlog zašto bi ova stilska vježba izostala iz konačne verzije knjige, ako nekom nije, neka zastane, razmisli i samo će mu se kazati. Nekad je put do spoznaje prilično lak. Ako među nama još uvijek ima skeptičnih, tvrdoglavih i upornih u odbijanju da se istini pogleda u oči, nakon potonjih dešavanja vjerujem da takvih neće biti, ili će ih biti onoliko koliko je članstvo Dritanove partije.
Ako se u Potočarima, nad grobovima mrtvih, Dritan Abazović, bez i trunke stida, ruga žrtvama ideologije kojoj danas revnosno služi, i ako u Crnoj Gori čini sve da ta i takva ideologija bude svakodnevica, na koju ćemo se morati naviknuti (kako su nam obećavali), onda je jasno da čak ni propagandna kamarila tabloida i televizije Vijesti neće moći poništiti i zamagliti sve premijerove postupke i naume. Uzaludna su beskonačna naklapanja o crnogorskom nacionalizmu, o ekstremima čija se ekstremnost valjda ogleda u pravu na svoj jezik, naciju i crkvu, na svoju istoriju i kulturu. Uzaludna je i tišina premijerovih medija kad treba pisati i govoriti o onima koji nam poriču pravo na jezik, naciju i crkvu i decenijama otimaju istoriju i kulturu. Uzaludni su i povezi na očima pred militantnim, svetosavskim bratstvima, inače, premijerovim intimusima s čajanki i beśeda uz oganj. Onima čiju bi popijevku “Leleču Turci, kukaju bule”, u svojim stilskim vježbama Dritan obradio moguće ovako: “Leleču muškarci, kukaju žene.”
Uzalud je sve, jer oni koji uporno rade na medijskom i javnom linču svakog ko ne vjeruje njihovom premijeru zaboravljaju da u Crnoj Gori žive ljudi koji umiju prepoznati Kenoa i njegove Stilske vježbe, ali i jeftinog replikanta, bez stila, no s ambicijom i jasnim i opasnim namjerama.